уторак, 13. јануар 2009.

Pupinova šest

U Pupinovoj šest,
pijane pahulje padaju u nesvjest,
skrivene bojom sutona
šapuću pred začaranim vratima,
tu je najnježnija ona.
Talasi sumraka
nose lepet jedra snježnih jedrenjaka,
što brode njenim mislima,
i treperi plamičak tajan,
u vlažnim očima,
ljubavlju majke vajan,
kao da je čarobna nimfa uskočila,
tiho tu u Pupinovoj šest
pupi jedan mali cvijet.

I bašta nekog nemira
oko njega kao bez zvijezda
tamni komad svemira ,
znam više je palo snijega
nego sunca godine ove
na sve mlade cvijetove,
ne znam čemu to, kome plove
sve ove silne komete sreće
u čije bašte i krovove,
ja takve baš rijetko srećem
među lijepim cvijećem.

Krila zmajeva na zemlji nasukana,
čekaju da ih ponese
njen osmjeh što je sad kao san
pun djetinjstva, rijedak,
naslikan tamo gdje počinje
njen mali grad,
i ispod dvije komete pogled skriven,
sretan u mojim mislima,
još čeka da se sretne,
širok baštenski jorgovan,
jedne spuštene roletne,
otvoriće se opet, kao što sanja
taj mali cvijet, u Pupinovoj šest.

Jer vila zaigrana još sreće zanesen dan
sunčan, zaneseniji od svih
preko onog plavog mosta
i šapne mu- nema baš takvih
cvjetova dosta,
tek poneki da baci pčelu u nesvijest,
neki mlad i tih,
što dođe u stih, poput dragog gosta
što se zimi skupi i tiho pupi,
iza kapije Pupinove šest.