zašto mladiće uči smrti
kad njihovu vjeru ne drži tišina,
već samo zavičaj i poljubac oteti.
Vidio sam strah u očima tamnim,
od krvi i bljeska oštrice mača,
dok mu se orden na grudima sjaji,
pomislih mržnja je stvarno najjača.
Pričaju mi o duhu jednog naroda,
nesalomivoj vjeri kao da ne osjećam,
i ne gorim tom ljubavlju ovg roda
za koji tren u temelj njegov ću da odem,
ne plašim se bescilja samo zaborava.
Osjetim kako mu glas drhti
od sjećanja tamnih, barutnog gareža,
plaši se života a ne smrti,
kao ja i drug sa zgaženog paleža
po sjajnom snijegu dok hebo prhti.
Ne vjerujem njegovo strašnom rodoljublju
i podsmijehu armadama opasnog svijeta,
kad vidim svježe biljege u groblju,
suze podnosim, al' podsmijeh mi smeta,
ne mogu da ratujem kad izgubim volju.
Kad vidim na bijelom nebu gavrane,
srce mi bije i sunce mrzne ruke
i kad padnu sa neba, kad ih sahrane,
neće da ublaže beskrajne muke
metak mije teži od puške lagane.
Gdje da pustim taj olovni zrak pakla
da ne pustim suzu i sok života,
od ludih stvorenja, ljubav se odmakla,
šta da slažem da nebude grijehota
od tuge da ne polomim nebeska stakla.
Okrećem se na drugu stranu svjetla,
i gledam daljinu kako je slobodna
ova zemlja od tuđinskog zla,
priznajem nepokoru ovih tvrdih stijena
strah me da mi vjera previše mala.
Težak mi je ovaj metak u ruci,
grudi mi stis'o preko opasača,
ne plaši me tama već pobjegli pucnji
kad vidim jedna noga im je kraća,
svu hrabrost mi jedna muška suza ruši.
Ne tjeraj me noćas gospodaru rata,
da jedne volim a druge mrzim,
da pustam krv tuđina što hvatam
na nišan metka u let surovi
ostaću cijelog života sjetan.
-posvećeno mojim drugaraima pitomcima VTA,
današnjim oficirima koji znaju kako je
teško baciti prvu bombu,
i britkom kapetanu Stojkoviću,
valjda ga žena naučila malo nježnosti (-:
1 коментар:
Bilo - ne ponovilo se nikad nikom.
"Samo da rata ne bude" što bi rekao Balašević
Постави коментар