Bezimena

Više nema bezimenog cvijeća,
ni na mjesecu bezimenih dolina,
a ne daju mi ime za lijepa proljeća,
sat ljepše kuca, kada ne osjećaš,
da si u pravom srcu još bez imena.

Na koje rane, na koje strane
moje vene se hrabro prostiru,
i koje ljepote, koje mane
moje oči prelako naziru;
dugo se gase ugarci zadnji,
ostaci ništa od malih ognjišta,
srca velika i koraci najmanji,
daleko još najviše dopiru.

Na mene čekaš
znam da me mjerkaš
u nekim rijetkim snovima,
oblake meke,
čuva ruka meka, lovim je i ja,
ko kapi kiše ljetne
strijele prosipam baš
al nikad ruke sretne, danima.

Gubim se stalno al nikad javno,
oči same sve lako naziru,
kroz okno malo, već odavno,
jednu jesen rano sazrelu.

Pritiska zima, bezimena
ime nemam da je zovem, opjevam,
znam da te ima proljeće moje,
da cvrkućeš ljepše i najbolje,
dok čekaš u zagrljaj
pjesmom da te dozovem, bez imena.

Noći iznad Banjaluke

Ljetne su boje tog proljeća žurile
negdje sa duge na nju pobjegle,
bile noći tople, išarane željama,
išarane čežnjama, danima
što se broje, beskrajnim
šapatom jednog imena.

Bila je topla kao osmijeh djeteta
ta veče kad sam joj došao,
s puta preko Drine, Bosne, Vrbasa,
pun mladosti, nošen vozom
čežnjivih uzdaha,
i nekog tek procvalog cvijeta
pokraj druma, poslije rata,
procvalog bez straha.
Čekao sam je sa fakulteta
smišljao najljepše riječi,
krao od Tolstoja, Puškina, nekih poeta
za taj tren kad je dotaknem,
kad beskraj mašte postane istina.

Sunce je stalo kad je izašla,
iz drvoreda nekih jablana,
moja čuvarka dodira nevina,
kao sa neba u očima je blagoslov nosila,
rekla je -koliko mi je tvoja ruka nedostajala.
Samo zagrljajima sve mi je pričala,
rukom me vodila kao đaka prvaka,
u liftu je šaptala,
krila nas od nekih komšijskih pogleda,
u svom malom stanu
koji je imao kvadrata kao nas dvoje
mladih godina,
prostrla je za me ljubav čuvanu.

Koža joj bila slana na obrazima,
meka kao školjka iz mora izvađena,
meni na poklon data
njena duša radosti puna,
na borovinu joj kosa mirisala
iz nekih bajkovitih šuma,
A bile su neke tople, neke tihe noći
iznad Banjaluke,i njene meke
kao pliš ruke, eh te ruke.

Govorio sam joj neke tajne,
neke muške tajne, dječačke snove,
sve sam joj govorio,
a ona je stezala prste moje,
i gledala me čežnjivo, tužno i sramežljivo.
Govorio sam joj, jedina, ljudi se ne vole
ovako kao ti i ja,
ti si iz mojih snova izašla.
A ona se smijala i šaputala-
ti si blesav, ti si budala ,
biću vječno tvoja, ti si pjesma moja.

Poljupce sam joj nježne stiskao,
kao slova bajke neke,
po njoj ispisao,
a njene usne meke,
kao prah šećer-vanilin,
su me pile, strasno grlile u sutonu dana,
grudi njene kao mali bijeli karanfili,
milovale su mekše, možda ljepše od usana,
rasplesani pliš njene kože, i neki sentiš
gradskog radija, te quiero mia...

Pitala me, hoćeš da spavaš jesi umoran,
plesala bih na mjesecu, ali već sanjam,
gledao sam ta dva draga oka,
dva mala badema boje čokolade,
i želio sam da ukradem
sve srećne dane,
svu svjetlost vasione
u tu noć da stavim, samo da me gledaju one
te oči druge duše moje,
da me prate dok za sebe znadem.

Bila je srećna i bila umorna,
kao malo mače kad u krilu zaspi,
brzo su joj otežali sneni kapci ,
zažmirile oči,
a bile su neke tople, neke tihe noći
iznad Banjaluke,
i njene meke, njene mazne ruke,
grlile su me snu predane.

Dal’ je mjesec bio tada,
ili svjetlost grada, šta li je,
ali na njenom usnulom licu plesao je neki
čaroban sjaj te noći,
možda je to bio samo tren
što će brzo kao život proći.
Zato sam gledao njene sklopljene oči,
gledao je kako diše ,
san mi nije htio doći...

Probdio sam do zore,
propio misli čitavo more,
nikad joj nisam to rekao,
neke tople dane, neko ljeto
leptira bijelih sam čekao.
Nisam htjeo da spavam,
da nešto drugo sanjam,
taj dan je bio moj san,
i ona kraj mene
kao procvali jorgovan majske noći.

Sljedećeg dana u šetnje smo išli
rukom me opet kao dijete vodila,
svojom rukom mekom
kao maslačak pokisli,
kroz ruku su mi kao sreća
klizili njeni prsti,
svojim pogledom
izloge sjajne je pohodila,
voljela je lijepe stvari, blještave, otmene
i željela je kao sve žene,
da bude lijepa, lijepe ogrlice i suknjice
blještavog sjaja.
Oduševljavala se dugim rozim haljinama,
svojim zanesenim očima,
bila je tako curica i tako dama,
u svojih devetnaest godina.

Gledala je izloge, a ja sam gledao nju,
njenu vezenu bluzu,
njen topao pogled ispod obrva,
dok se ogleda u staklima, i kriomice kako
odmjerava nas dvoje,
i popravlja kose svoje,
nemirne pramenove boje meda,
i nježni čuperak što joj se nikako ne da,
bila je lijepa, u mom dijelu svijeta
najljepša kometa s Kentaure otkinuta.

I voljela je lijepa i skupa auta,
gledao sam kako joj pogled preko njih luta,
i pitala me-kad ćemo mi imati ovakva,
smiješio sam se i rekao- Imaćemo,
život je pred nama, i zagrlio sam je
da ne bude sama,
i ona mi je obrazom rame takla,
bili smo dovoljni jedno drugom,
i znam da je to znala, i kad je ostala daleka,
ej, jedina, ko je mogao da zna,
pjevala je raspjevana Bosna.

Uveče smo opet maštali u stanu,
grlio sam je kao torta svadbena
sedefaste lutke u porculanu,
namirisanu , okupanu mladošću i mjesecom
u Vrbaškoj vodi,
obasjana spremala je neku rižu s pečurkama
da mi ugodi,
Posavska brda nasmiješena
grlila nas snena.

I opet mi je davala, dok je noć padala,
svoje usne, nježne kao pokisle irise,
a veče je mirisala
na neke proljetne mirise sa Šehitluka,
i neke njene kremice,
dok je u daljini nestajalo sunce,
a bile su neke tople, neke tihe noći
iznad Banjaluke, i njene meke, njene nježne
kao pliš ruke, grlile su mi srce.

Govorio sam joj, jedina,
ljudi se ne vole ovako kao ti i ja,
ti si izašla iz mojih snova,
a ona se smiješila svojim oteklim usnama,
šaputala najljepše svojim bezbrižnim očima
mi je govorila, sve mi je govorila...
Svojim grudima neke grčke neopjevane boginje.
poklanjala mi dodire čarobne,
mrvila u meni zadnje cigle čežnje,
u toj našoj mekoj pomrčini,
šarali smo prstom jedno drugom po koži,
riječi nježne, riječi preteške za naše sitne godine,
ej, zauvijek, zauvijek
bio je dovoljan tek smijeh,
samo smijeh, tada.
Bila je raskošna u svojoj bijelini,
ali nije htjela, ili nije smjela to da čini,
nebo zna.

A meni je bila sasvim dovoljna, te noći
strast sa njeni, samo njenih usana,
poklonjenih meni,
više od tijela svih lijepih, predivnih žena,
tog trena bio sam zemlja u mjesečevoj sjeni,
zanjihana koralna trava u morskoj pjeni
njenih očiju,
bila je čarobnica dodira,
s dobrotom iskonskog svemira,
koju drevna bića cvjetolika kriju,
i neki tajni tuneli predvorja starog Kastela,
neka Kozarska sela puna prela,
mahala će pričati, maštao sam,
kad snjegovi zaviju,
opjevaće našu ljubav
kao žute dunje iz Stambola.

Ej , da sam znao da će sve rijeke
postati preprijeke našem moru,
da sam znao da će oči postati slijepe
ostati predugo same pune tame
u proljetnu zoru,
kad si ostala daleka
poput pijeska Sahare,
da sam znao,
da l’ bi stao da l’ bi odustao,
te tople noći da l’ bi ti,
da l’ uopšte, Božanske zvijezde mare
za male zvijezdice stvarne,
kad gube stvari prave,
da l’ se lako mire s tim,
kad se voli, pa prestane srcem svim,
da l’ se prestane.

Letjele su te noći naši snovi,
kao neosedlani, divlji konji
po našim očima, i usnama razigrani
nekuda utekli, po prašini zvijezda
stazama nebeskim,
behar sreće rasuli sapima.
Nekad ih dozovem, privabim,
u cik zore posjetim,
pa na papir privežem,
kad kiša mladu jesen prosipa,
da njoj ih poklonim,
kada miris te noći osjetim,
te noći tople i tihe iznad Banjaluke,
i njene meke, njene tople ruke,
eh, te ruke.

Jednim očima u bijelom mantilu
koje još šetaju, ovim dalekim noćima
pored Vrbasa, neko možda ljepše
i srećnije sad im pjeva, znam da pjeva
pisano 2003.
p.s. dragi pjesnik Pera Zubac,
nek mi ne zamjeri što sam njegove prelijepe
Mostarske kiše, preslikao nevješto na Banjaluku
i na svoje zaneseno srce,
rekao sam sebi kad napišem 30 dobrih pjesama,
nosim mu