neba kraj rijeke
opet sviraju zvjezdane harmonike
pjesmu kraja svijeta
za pijane, zagrljene oblake
opet najljepše pjesme plaču
što ih ne pjevaju najljepša usta,
i najljepše duše
opet tuguju krišom
što ih grle bez duše
ruke strasti, pune kišom.
Čuješ li, Elja, te note što skaču,
ili se meni sve to čini
da jedna vječnost
je opet na trenutak pusta,
i opet sneno trepće
dan koji nije imao noć
i jutro koje nema sunca
zvjezdani orkestar opet napušta
par umjetnica, padalica kometa
za nove sreće,
čuješ li, Elja,
svi slavuji sad znaju
da si ta povisilica,
prve note jednog
raspjevanog srca
čije rime pokreće,
onaj Cis, onaj prvi stepenik
od kog se sve
u tonu sreće svira,
i nikad ne mjenja,
u ovim nekim, mekim
dušama stijenja,
i kad se zaboravi neki stih,
neki dragi lik,
uvijek se cijena bescijenja
na kraju bar
uzdasima sna plati.
Čuješ li kako komad juga
sred zime želi da se vrati,
tamo gdje počinješ ti
bez tuga,
u očima čitavo jato
srećnih lasta kriti.
Čuješ li, Elja, od jutarnje rose
kako crne dubine
najtoplijih rijeka
provlači sad pjesma neka,
kroz metafore
tvoje tamne kose,
čuješ li kako se
ova slova sad ponose
što ih tvoje riječi,
i oči nose
tamo otkuda smo svi mi
ovi tužno nasmijani,
pali odnekud gore
gdje se rađaju najveće sudbine
koje nikad ne umiru skupa,
čuješ li kako kišobran sna
opet šušti kao more
kod onih parkova i klupa
koji tek rastu
i cvjetaju u maštu
za neke nove nas
koji znaju kako da traju,
i na kraju svijeta
drukčijeg od ovog
gdje skitanja odisejama misli
na kraju uvijek
postanu pitanja i disanja
na prstima
što listaju zvijezde
iz nekih kosa pokislih.
Slutiš li da si davno
postala najdraži učitelj
jednog pisanja
i svijeta koji još uvijek
tvoj jezik ne zna.
Čuješ li kako
prečice od sna
postaju beskrajne staze
u proročanstvima
i let Ikara i put Magelana
još uvijek neko slijedi
i velike snove ima,
i ništa osim njih
i nekih mekih
ruku punih maja
s kojih ždralovi tebi polijeću.
Čiješ li, Elja,
ove balalajke oblaka
pune veselja
kako još sviraju
bajke bez kraja
i veliko nebo,
nad ruskom stepom
sad svemu lijepom,
šapuće imenom tvojim,
daragaja maja.
Jednoj raspjevanoj duši velikoj kao Rusija
i toploj kao Kuba
