Opale su šljive

Taman je taj komad neba,
kad me sjeti to suvo cvijeće
da pogled dignem da trebam
odavno ti doći,
kad savjest zapeče,
kad nešto zapucketa
u mladoj zvjezdanoj noći.

Pitam ce gdje cvjetaš od te noći,
i da l' imenom Zorića
te zovu u toj čarobnoj šumi,
Hladna i pusta odavno je kuća
s kapijom crvenom u svom bolu,
šljivik prestario teško i zašumi,
kome da šapuće i šta da priča,
o čijem lugu, o čijem Dolu.

Čuste li to pucketanje u samoći,
ja mislio kiša o oluk kuca,
čuste li njegovo srce u nemoći,
automat kako kroz njega puca,
opale su dvije šljive te tamne noći,
opali su komadići neba,
baš onog što ne treba kažu.

Opale su šljive mlade, moj brate,
davno su prestale da budu slatke,
nije imao ko šakom da lupi,
o one velike kace,
da ih po kiši kupi.

I da l' više uopšte svrate
te blažene noći mirišljave na kom,
bar tebi tu preko sokaka,
ti si još na svom,
vječno, možda ti zavidim ponekada.

Opale su šljive, jesen neku vodu
s neba po njima sipa,
kažu kiša, dolazi zima,
ja znam da samo to nije,
Bar neka kap iz tvojih očiju lije.
Znam da za nas i za njih pitaš,
da bi kupio ih ti i trule sada,
vratio bi se čak iz Beograda...
Gledam nebo, možda i šljivika gore ima,
u mom srcu vječno jedan neobran imaš
sazreo je mnogo te noći, ispred Kvina.

mom bratu Slobi,
mjesto cvijeća na spomeniku
u Tarbučkom Dolu