субота, 14. март 2009.

Pet latica

Dječijim krilima plovio sam gorama smaragdnim
što poslije plime ravnice postanu,
moji brodovi na mjesec nasukani,
odavno čekali su mapu na jednom dlanu
jer zvijezde vodilje često baš nestanu.

Proljeće uvijek zvijezde tako poređa,
između naših stopa da baš zaplove
koraci tamo gdje sam prvi put s leđa,
vidio tebe na kraju Masarikove,
tvoj plavi čuperak tu je postao međa
što dijeli moje tamne i sunčane stihove.

I znao sam da je tvoja ruka,
najljepši cvijet s pet latica,
da je tvoj zagrljaj zadnja otvorena luka,
krajnji dom moji umornih selica,
mojih maski s hiljadu lica,
krojenih za vozove pogrešnih pruga.

Osmijehu blistavi,
novi listovi opet s
proljećem niču,
opet masku zanesenjaka stavljam,
i tvoja lica pod njom sanjam,
cvjetovi tek uče da sriču,
ja i dalje pet latica sastavljam,
i nastavljam našu priču.