недеља, 19. септембар 2010.

Drugo ime

Pijani cvjetovi, stasiti
kroz mokra polja lutaju
od sinoć zaboravili ime i put kući
željni proljeća,
od cjeđenih oblaka napiti
opet će se u nekim,
kišnim ćoškovima pobiti
protiv divljeg, krilatog lišća,
i ja ću se na njihovoj strani tući,
mada znam da ćemo tako slavno,
tako tajno izgubiti,
i ovo šareno od proljeća paperje,
i ovo ime svoje čudno, uzaludno
kojim će nas sve manje zvati
i sve više kao čidom kačiti,
pribadati kao na tabli označiti
u nekom sjećanju što miriše
na ovo divlje krilato lišće
zbog koga sve će imenom
drugim da se zove,
i ove brazde sna
što postaće zarđale pruge,
i ovo sunce mokro
što pada poput kiše,
i ovo cvijeće bez boje
što neće da vene, ni da raste iz duge,
i ova jesen bez tuge,
što kao bajka počinje-
bilo jednom dvoje.

U nosu malih, puzavih oblaka
oktobarska žuta će da šmrca,
i sove cvrkutaće ljepše
od vrabaca i lasta,
i opet neki zagrljaj sam,
nešto samo, zagrljeno će da sanja,
i sve opet usnulo, zeleno i sneno
urašće i sanjaće da srasta
s nekom smeđom,
s nekim divljim kestenom u duši,
što opet će da cvrči i da se puši
srećan što ga neko guli, krcka,
i gladan siše,
što od njegovog mirisa
noću teško sanja i diše.

I sve će da liči na onu jesen
kad torbe i sobe
postaju pune,
i zadnje mrvice šećerne vune
s usana ljeta
postaju samo lokvice i kapi rose,
jednog novog svijeta
na nekim licima brda,
i dlanovima ravnica.

I sutra sve će da se rodi
s imenom drugim,
i cvijeće kmezavo zvaće se
razigrano lišće,
i leptiri izgubljeni biće
zagrljene gliste,
i ovo ćutanje naših
zamišljenih riječi
postaće najljepše uspavanke
za još nerođene neke šiške i kike,
i sve će da nosi drugo ime,
a biće sa one iste slike
iz iste te beskrajne priče,
gdje mjesec zvijezde
i sunce zaklanja,
a kraj nekih mutnih rijeka
leži i kleči,
i niko neće moći da spriječi
da se jedno izgubljeno
polje suncokreta, bolesno bez sunca,
s jednim ljetom izgubljenim
sretne i izliječi.

Jer uvijek neko izgubljen nađe
nekog izgubljenog da ga pronađe,
da ga skrati ze jednu sivu jesen,
da ga produži za jedan
pogled zanesen,
da zasvijetle udvoje
kao mlad mjesec,
jer neke tužne, suzne oči pačije,
dočekaju da zasvijetle
kao vesele mačije,
i sve dobije drugo ime,
i ovo opalo lišće
što na proljeće miriše,
i što se uzdiže u neko doba
iza koga ne stanuju zime,
iza koga se sve zove
i šara drugačije,
sem onog imena koje
se uvijek piše, sa ljubav.

I uzimam sad sebi za pravo
da ovog malo iznad oblaka
čuda plavog
preselim u neke oči
jesenje, ranjive,
i ime svih lasta
koje nisu stigle do juga
upišem kao ime svih vrabaca
što ginu za ljubav,
i ime svih velikih tuga što
će gnijezda sjevera da posive
nazovem male sreće
što su usred igre
zaprljale svoje vesele,
šarene kostime,
i pravo ime više ništa imati neće
jer sutra ovaj svijet zvaće se mjesto
gdje se zbog bajke često
dvoje sreće.

четвртак, 2. септембар 2010.

Evolucija

Prestaće jednog dana
vrijeme beskraj da sanja,
i rijeke će pojesti
sve obale svoje,
neće biti zaljubljenih jorgovana,
ni zamišljenih lokvanja,
samo neke puste,
ćutljive savane
i neke crvene, male trave,
i na dvije noge neće više
da stoje,
oni što znaju da plaču
i znaju da postoje.

Ispod hiljadu kila
zvjezdane prašine,
sanjaće milioni fosila
velike civilizacije,
ruku i očiju što su gazile
raketama zvijezde
i nebeska cvijeća,
zemljom će hodati
na četiri noge ptice
i leptiri bez krila,
i majmuni bez ruku
što imaju nasmijano lice,
lutaće srećni, savanom sami,
ne znajući šta je sreća.

I proćiće milioni
vijekova lutanja,
i mjeseci će sunca da postanu,
i neke ptice će dobiti surle,
crvene trave će da umru
rađajući plave,
kad prvi leptiri na
dvije noge stanu,
i bezrukim majmunima
od želje da se grle,
niknu prve, male ruke
i nježna krzna,
pustim savanama
dosadiće ćutanja,
cerekaće se od šaputanja
i dva, tri zrna sna,
kanuće prvi put,
s nekog mjesečevog granja
po nekom nasmijanom,
majmunskom licu,
i prvi među majmunima
postaće onaj
što najljepše sanja.

I niknuće novi svijet
na novim obalama rijeka,
iz sna nekih majmuna
što se grle,
porašće male i velike
kule od drveta,
i ruke male će da porastu
grleći se i berući neku travu
što na rijetkim mjestima cvijeta
i sja,
budni će početi da sanjaju,
i rodiće se prva mašta
i prvi zaneseni u oku sjaj,
majmuni nasmijanih lica
trčaće savanom
pronalazeći lako
ruke da ih grle,
ne znajući šta je zagrljaj.

I proćiće milioni
vjekova grljenja,
plave trave će da rode zelene,
i niknuće prvi cvijet
i prvi leptir i ptica
dobiće krila,
na obalama rijeka sjediće
majmuni bez krzna,
bez nasmijanog lica,
zamišljeni,
s rukama preko očiju,
u očima će im nešto
novo, svemirsko da sja,
jer sad znaju šta je zagrljaj,
i šta je sreća,
a ne znaju koga tim rukama
da grle,
i u oku taj sjaj biće
predak prvih suza
i rodiće to prvo proljeće
u nizu proljeća
bez kraja,
na stazi evolucije
najveće evolucije
ne zbog opstanka,
već zbog zagrljaja.

Kad srcu rastu noge

Padali su te zime kasni divlji snjegovi
umorni dimnjaci sjedokosi
pušili zadnje lule mira
s hordom starih ledova,
negdje po zaleđenoj rosi
klizio sam, sa srcem puzio
u snovima se gubio u nekoj
izmaštanoj kosi,
i opet pronalazio u dirkama,
zvuku žica
svirača sa trgova,
bježao s oblacima ravnica
i padao preko tuđih krovova,
kad je za praznik ljubavi i vina
došetala ona sa zimskom noći,
danom i jutrom
što mirišu na bašte jagoda
i obale mora bez zima,
u kojima se lakše diše
zagrnuta tankim, zimskim kaputom
zjenicama punim sunca
i beonjačama punim snijega i kiše,
zagrlila me dugo, predugo
kao nepomični otkucaj pokvarenog sata
kao da grlila nikad nije tako,
i kao da grliti tako neće više.

Padale su tog proljeća, sigurno zvijezde
i njene i moje,
čaroban pogled ka nebu
bio je sigurno negdje,
ali nas dvoje više
ih nismo gledali, niti trebali
one su trebale sad
mnogo više nekim drugima,
nekima koji sanjaju
nedokučivo veče svoje
usamljeni među ljudima,
veče kao to zimsko naše
u zadimljenom bifeu kraj sinagoge
u isparenjima raspričane mašte
i nekog sladunjavog čaja,
te noći mom srcu su nikle noge
od želje da sa njom, bez mene,
na spavanje ode,
grlili smo se osmjesima,
ljubili pogledima bez stida,
pričali avanture i porijekla
naše krvi i tijela,
o graviranim brdima u nama,
o bojama jastuka,
njenom prstenju, noktima boje maka,
o starosti duša, kineskog zida,
i možda bi stigli i o tajni beskraja,
da su kazaljke sata
razumjele želju pogleda,
da dva zrna vremena žele da zanoće
da ostanu sjajiti u mraku te noći
da ostanu sama truliti
jedno uz drugo
il da izniknu i rode novi svijet
kad hoće.

Topili su se tih dana divlji snjegovi
kao po meni njeni dlanovi,
mali crveni od krvi proljeća
iz načetih rana zimskog neba,
na nemuštom jeziku svojih osmjeha
sve tuge svoje mi je ispričala
oslikala Dunavske vrbake
u kojima je prvi san sanjala,
zagrljajima mi je odala sve svoje
tajne kutke,
sve što je grlila i ljubila bez daha,
sve svoje deke, bake,
sve plišane i žive lutke,
šaputala je budeći san proljeća
o pravopisu, o teoriji padeža,
o tom kako voli Dučića
i onog najvećeg Miku,
kako njena loza hromozoma
rađa blizance,
kako zavidi nekad bezbrižnoj djeci,
kako se pronalazi često u nekom liku
knjige i pjesme,
o našoj zemlji između rata i mira
o rijeci koja teče kroz Sarajevo,
o čaroliji baščarčijske česme
i kako voli Ekatarinu Veliku,
a tek bosansku sevdalinku,
najviše onu čudna jada od Mostara,
a ja sam zanesen
mjestom njenog mladeža
kraj nosa,
slušao tiho i pomno
kao da slušam novu teoriju
o postanku svemira
kad bi za kraj postulata
rekla Antićev stih,
Možda Sam Ponekad Bila Ti
Možda Si Ti Pomalo Bio Ja.

Pričao sam i ja, nije da nisam
o svojim pohodima ka sreći
o danima kad sam bio
lud i nemiran,
kad sam padao i uzdizan,
danima kad sam iz vatre
u pepeo kremiran,
o katapultima iz djetinjstva
o svijetu bosanskih šuma,
otkucajima zupčanika sata
od koga ne mogu zaspati,
umjela je sve to pažljivo slušati
nepomična i tajanstvena
kao sfinga iz Egipta
drevnosti puna.

Sa sjajnim grbovima revolucija
u očima,
pričala mi je o vječnom Čegevari,
kako voli Španiju i sanja o Kubi,
znala je milion stvari
u jednom trenutku,
i tajnu smisla što u njima počiva,
i vjerovao sam joj baš sve,
mada u stvari
u jedno nisam nikad povjerovao
da je baš iz tog sela s imenom heroja
previše je u njoj bilo boja
i neki sjaj ludi,
da bi bila s ovog planeta,
činilo mi se da latica
ovog procvalog kosmosa
gdje neko takav procvjeta
mora biti dalja od dva sunca,
i ove šake šest milijardi srca,
a možda sam samo ja
bio malo pijan zanosa,
što je ta procvalost moja,
i možda to više nisam ni bio ja,
već mnogo više ona,
sam u svojim očima
ta djevojčica nježna i tanka
s crnom kosom od uzdaha noći,
sitna i laka,
sav kloniran prepolovljen
na nju i mene
a opet hiljadu puta veći,
i sve to opet ne staje u te riječi
i sve je to sasvim malo da se objasni
sem pitanjem-
kad se ogledalo gleda u ogledalo
da li vidi sebe,
ili beskraj koji se preslikava
u beskraj prekrasni ?!

Tekla je velika voda tog proljeća
najdeblje, najdalje kiše dobile krila,
da samo stignu tamo,
gdje deset duga iz njenih prstiju
nebo presjeca,
skupljene oko moga krila
tamo gdje ona uzletjela do sunca,
igra se s tamom
ovog snenog sjevera,
s rukama malim toplim,
kao dva zakržljala suncokreta,
ostala vječno željna sunca i rasta
s privjeskom oko vrata
srebrenog leptira,
ličila je malo na neku proročicu
što vrijeme predviđa iz leta lasta,
imala je mala usta poput galeba u daljini
što s horizontom srasta,
malo povijena, malo natečena
od nekih sjena iza njih,
od nekih želja ispred njih,
tako mala da sam se pitao
otkud joj osmjeh tako velik
raste i izrasta,
umijela je s njima kao rijetki,
šaputati tepati,
kažu stari- ko umije tepati i gruba slova
nježnim zamjeniti,
taj umije ljubav da dadne i pruža,
i činilo mi se da bi ona mogla
do kraja svijeta sa svim grubim
slovima se pobiti i izboriti,
i iz grubih u nježne sve isklepati,
sa malo one crvene vatre
s ubijenih ruža
koje sam zarobio za nju tog proljeća,
i za njene poljupce,
eh, a kako je ljubila tim
malim ustima,
o tom sad ovdje baš neću,
o tom ću u nekim drugim pjesmama,
il’ ću otreptati možda nekom cvijeću,
al dočaraću taj osjećaj
kako je ona to, onako,
kao kad se oblaci bijeli
poslije kiše sreću,
i leptiri iz čaura lutke odmotavaju
i prvi put uzlijeću,
baš tako.

U krošnjama platana
ispod nekih kišobrana,
govorio sam joj da mi liči
na neku američku glumicu,
na neku mis Srbije,
da ima oči savite, krive
kao da se uvijek smije,
nisam joj nikad rekao da je lijepa,
ali sam joj govorio
da je predivna, posebna,
u najveće procente ljepote je kleo,
govorio da me iz cipela
svojim obrvama izuva,
da bi se na mjesec na Jupiter peo,
da je baš tako posebna,
ta ona što me gleda
iz njenih očiju,
a ona bi rekla,
ma daj, nisam anđeo,
imam i ja svojih buva,
pa bi zaćutala dugo
kao preplašena močvara,
a u meni mjesec žut i polupan
je gledao s tugom
i tražio te buve,
al’ više od one dvije nemirne
kafene u njenim očima
nije vidio nikad,
na nekom raskršću rekla mi je
da se zbog mene noću
srećna budi,
da se osjeća kao srednjoškolka
i da joj sve to liči
na njenu neku davnu, veliku ljubav.

Dugo bi popravljala traku u kosi,
ljuljajući se desno i lijevo
kao mali, žitni klas,
i po svojoj torbi
uvijek punoj knjiga,
tražila nešto, kao da joj fali
neka riječ, neki spas,
a možda se samo malo važila
kao i sve žene,
kao da u toj torbi ima sve
šta joj treba,
možda i dvoje ljepših nas,
pogledala bi me duboko
na riječnoj plaži
kao da u meni traži novu vjeru
il možda samo neke sigurne
ruke muške,
dok su s Dunava dopirale tamburice,
iz neke zadimljene
čarde fruške,
neki refren znan, il samo sličan
onom- To Ne Bira Pamet
Nego Srce.

U alejama jorgovana, proljeće
se već s haljinom ljeta grlilo, šuštalo
vireći na neba puna ptica,
ulice pune lica
i srce puno nje,
zapleteno u bagrenje,
dugo je dugo tih dana pljuštalo,
na nešto slutilo,
vulkane sjevera probudilo,
iscrtalo nebesa u pepeljast svod,
a nju ništa nije čudilo,
kao da je atomske ratove preživjela,
zagrlila bi me rukama
kao knjigom svetom,
kao da sve unaprijed zna
njeno srce sreće željno,
i njena duša puna ljubavi
za dva mrtva planeta,
i nastavila bi da šapuće
uz Dunav o Karlovcima,
o Radičeviću, kako ćemo skupa
ići na Trifunovićev grob,
i sve je to nekako tih dana
bilo sasvim to,
sasvim ono, u meni
i još više po njoj,
i na ruskom svjo,
i na španskom todo,
na rukama sam po njoj prohod’o,
u njoj je nešto raslo,
u meni izraslo,
i znao sam da to srcu rastu noge,
jer želi s njom
u budućnost otkucaja da ode,
poklonio sam joj crvenu maramu
kao malom pioniru
i par ždralova smotao od papira
da je kroz maštu vode,
a ona je meni dala knjigu
lavova zagledanih u zvijezde
i granice našeg svemira,
i poklonila zarobljeništvo srca,
prepuno slobode.

Bilo je to proljeće jedno,
obično s nijansom čudnog
kad se beru bijele visibabe
i vraćaju bijele rode,
a nešto crveno se zažuti i zaplavi,
kad izgubiš nekog dragog,
kad dobiješ nekog svog,
kad se odnekud neko pojavi,
kad neko nekud ode,
kad si tako dalek i tako malen
u svojoj blizini,
i tako blizak i tako velik
u svojoj daljini,
kad srcu niču noge,
kad ne želi daleko
više nikad da ode,
proljeće prolistalo u neko šaputanje,
prošaptano u neko gugutanje.
I ako prepoznate po ovom
neko svoje proljeće,
i prepoznate nekog svog
u ovoj pjesmi kako nosi cvijeće,
sjetite se riječi pjesnika
Ljudi Se Poštuju Riječima,
A Vole Ćutanjem,
i stisnite čvrsto između zuba
sve što se ima reći,
kad je nebo sjajno,
a mjesec u vama polupan,
pustite nek deset duga
s deset duga drugih ruku
isprepletu nešto što liči
na riječ Ljubav,
i što miriše na najljepšu pjesmu
bez te riječi.