Sve ste vi kao male gljive

Probuđena u tvojim očima dva cvijeta,
zasanjala su svoj san
odavno da ćeš naga tek
s nekolika traga tkanine meke,
zamirisati bulevarom mašte,
u torbicu posložiti dugu i oblake
i neki gerber mek,onaj poslije kiše
tek ako dan ne krene onako
na pobjedu tvoju da miriše..
Da se sakriješ iza ona dva tri oblaka
i one ultraljubičaste na usnama neke.

Tvoja bajka je slična drugima, moja divna
prepun je toga taj grad strani,
gdje ti baš niko ne brani,
da budeš ona svoja, da sanjaš
da se prepustiš čudima.
Da se daš , oku prosjaka i oku zidara,
usred vrelog ljeta, ma kom smeta
da mu mašta tvoje nebo popara.

Tvoje sve mede, bajke i stare lutke
neće više dovoljne nikada biti,
negdje će se kriti, sve više i opreznije.
jer ti nosiš sad svoje glatke oblutke,
kroz pejzaže gdje sunce danima snije,
gdje sama biraš svoje čarobne trenutke
u zabludi ili u zbilji.

Eh mladosti, sa šnalom u kosi,
zanosne linije na leđima golim,
kome svojom bajkom u kočiji prkosiš,
čim osim pogledom da te volim,
što da te berem i kući nosim,
jer ti si već gola u očima mojim.

Ne ti nisi kao druge žene,
bar misliš tako, bar sanjaš mene
negdje na karti života kud lutaš,
u mom oku ćeš možda da plutaš,
dok ne sletiš u neko zvjezdano pleme.

Nisi ti dostojna moga suda,
u grudima tvojim cvijet kisno je mnogo,
i znam da bih mog'o, za tebe
sve bih mog'o,
kad ne bi se tako pravila luda,
ti puštena koso s mirisom zabluda,
i tvoja barbika više vjeruje u čuda,
i ne da se rukama pijanca, silnika golje
i zna da od dobrog ima još bolje.

Ma sve ste vi kao male gljive,
svakog proljeća malo više osjetljive,
na boje sunca i miris kiša,
željne malo dodira od pliša,
i zato oprosti što će drugi te brati,
i što će nogom često na srce ti stati,
kad sjaj zamre, kad zvijezde posive,
jer ja sam taj koji će te kroz bajke zvati,
ja sam taj kog jednog dana nećeš znati.

mojim dragim drugaricama, dobrim dušama,
koje uživaju u životu, i vole kad im je
lepo, pa bio to i samo trenutak dana (-: