Od zvijezda do tebe

Pričaće kiša opet snijegu,
i naše ljeto novom ljetu,
kako smo imali sve,
što dugo još ljudi sanjaće
kao bajke Andersenove
iz moje izgubljene sobe.

Ne tražim te više među ljudima,
zatvorim noću kapije na grudima
i uzimam krila besana,
sklapam oči i letim,
daleko dok te ne osjetim,
kako kližeš se najljepše usnama
po snijegu mog djetinjstva.

I ne dam se više suzama,
jer na tebe sve mirišu
i kad krenu obrazom,
tvoje ime s mjesečinom,
na jeziku drevnom pišu.

Znam lišće se ne vraća kad ode sa granja,
al' ti nisi list već ptica,
pa te još sanjam,
čujem ti hod malenih koraka,
po prozoru kad se izmrvi carstvo oblaka,
pa zabole boje one tvoje..
Kad se razvije duga jarka,
zelene, roze, žute mimoze
sve se zamute na mom srcu,
kao vitražna stakalca.

Nedjeljom u ponoć srećan zajašem
Pegaza zelena iz dječačke mašte,
i zalutam među zvijezde snene
i dođem nekako do one naše,
pa te gledam kraj tvoje bašte,
vidim cvijeće u oku tvome
kako se otvara samo za mene,
jer godine prođoše kao ptičije sjene,
a ti još najljepše šaraš mi sne.

Zima kad su cvjetale biljke

Prospe se nekad taj snijeg žuti,
al' nikad više k'o tih dana,
kada se Vrbas ledom zamuti,
a biljka snena toplo proljeće sanja.

Osmijehu jutra kada zvijezde mriju,
šaputala je jedna tužna vrba
da zimi je sve manje griju
srca što kriju pravu ljubav.

Bjesni su mrazi preko oltara,
još šarali crkvom Hrista Kralja,
kada je proljeće našlo dom
klizeći snijegom i Gospodskom.

Ta jutra još sviću u krošnji maslačka,
i Vrbas šapuće ponekad tiho,
kako je srnu rukom dječaka
proljeće mazilo kao nikad niko.

U boji zime koju tope kiše,
vajar studen vaja ledene šiljke,
cvijet mali pod jastukom zamiriše
na zimu kad su cvjetale biljke.

Zvjezdice

U oku mome pričaju opet,
tri boje zastave što ih sanjah,
koraci strojevi, ja iz njih otet
još dižu dušom zvjezdani prah.

Zadnji povjetarac mladosti vrele
pod čipkanim mostom Savskim,
neke ljubavi tu se srele i uvele,
našu još krije maslačak majski.

Mrvice sreće na Trgu kod Kneza,
pod krilom još čuva jedan golub,
oficirski pozdrav, i ženska jeza,
put do tebe i dalje predug.

U plavom zagrljaju snenog Ušća
miluju se Dunav i Sava,
srce veliko k'o Titova kuća,
čuva svo cvijeće što si mu dala.

Godine mrse želje i duše
k'o mreže Savskih alasa,
neki se snovi tiho uguše
neki pronađu taj put spasa.

Klizim k'o suza na kraj puta
sve što duša da otkrije mora,
kad u životu daleko zaluta,
ja otkrih u trenu poljupca tvoga.

Hrabrost još niče iz malog opanaka,
nošena perom seoskih ptica,
nijedna borba nije laka,
ti ostaješ moja jedina zvijezdica.

za promociju 126. klase

Duša vojnička

Pitao sam danas jednog kapetana,
zašto mladiće uči smrti
kad njihovu vjeru ne drži tišina,
već samo zavičaj i poljubac oteti.

Vidio sam strah u očima tamnim,
od krvi i bljeska oštrice mača,
dok mu se orden na grudima sjaji,
pomislih mržnja je stvarno najjača.

Pričaju mi o duhu jednog naroda,
nesalomivoj vjeri kao da ne osjećam,
i ne gorim tom ljubavlju ovg roda
za koji tren u temelj njegov ću da odem,
ne plašim se bescilja samo zaborava.

Osjetim kako mu glas drhti
od sjećanja tamnih, barutnog gareža,
plaši se života a ne smrti,
kao ja i drug sa zgaženog paleža
po sjajnom snijegu dok hebo prhti.

Ne vjerujem njegovo strašnom rodoljublju
i podsmijehu armadama opasnog svijeta,
kad vidim svježe biljege u groblju,
suze podnosim, al' podsmijeh mi smeta,
ne mogu da ratujem kad izgubim volju.

Kad vidim na bijelom nebu gavrane,
srce mi bije i sunce mrzne ruke
i kad padnu sa neba, kad ih sahrane,
neće da ublaže beskrajne muke
metak mije teži od puške lagane.

Gdje da pustim taj olovni zrak pakla
da ne pustim suzu i sok života,
od ludih stvorenja, ljubav se odmakla,
šta da slažem da nebude grijehota
od tuge da ne polomim nebeska stakla.

Okrećem se na drugu stranu svjetla,
i gledam daljinu kako je slobodna
ova zemlja od tuđinskog zla,
priznajem nepokoru ovih tvrdih stijena
strah me da mi vjera previše mala.

Težak mi je ovaj metak u ruci,
grudi mi stis'o preko opasača,
ne plaši me tama već pobjegli pucnji
kad vidim jedna noga im je kraća,
svu hrabrost mi jedna muška suza ruši.

Ne tjeraj me noćas gospodaru rata,
da jedne volim a druge mrzim,
da pustam krv tuđina što hvatam
na nišan metka u let surovi
ostaću cijelog života sjetan.

-posvećeno mojim drugaraima pitomcima VTA,
današnjim oficirima koji znaju kako je
teško baciti prvu bombu,
i britkom kapetanu Stojkoviću,
valjda ga žena naučila malo nježnosti (-:

Opale su šljive

Taman je taj komad neba,
kad me sjeti to suvo cvijeće
da pogled dignem da trebam
odavno ti doći,
kad savjest zapeče,
kad nešto zapucketa
u mladoj zvjezdanoj noći.

Pitam ce gdje cvjetaš od te noći,
i da l' imenom Zorića
te zovu u toj čarobnoj šumi,
Hladna i pusta odavno je kuća
s kapijom crvenom u svom bolu,
šljivik prestario teško i zašumi,
kome da šapuće i šta da priča,
o čijem lugu, o čijem Dolu.

Čuste li to pucketanje u samoći,
ja mislio kiša o oluk kuca,
čuste li njegovo srce u nemoći,
automat kako kroz njega puca,
opale su dvije šljive te tamne noći,
opali su komadići neba,
baš onog što ne treba kažu.

Opale su šljive mlade, moj brate,
davno su prestale da budu slatke,
nije imao ko šakom da lupi,
o one velike kace,
da ih po kiši kupi.

I da l' više uopšte svrate
te blažene noći mirišljave na kom,
bar tebi tu preko sokaka,
ti si još na svom,
vječno, možda ti zavidim ponekada.

Opale su šljive, jesen neku vodu
s neba po njima sipa,
kažu kiša, dolazi zima,
ja znam da samo to nije,
Bar neka kap iz tvojih očiju lije.
Znam da za nas i za njih pitaš,
da bi kupio ih ti i trule sada,
vratio bi se čak iz Beograda...
Gledam nebo, možda i šljivika gore ima,
u mom srcu vječno jedan neobran imaš
sazreo je mnogo te noći, ispred Kvina.

mom bratu Slobi,
mjesto cvijeća na spomeniku
u Tarbučkom Dolu

Sve ste vi kao male gljive

Probuđena u tvojim očima dva cvijeta,
zasanjala su svoj san
odavno da ćeš naga tek
s nekolika traga tkanine meke,
zamirisati bulevarom mašte,
u torbicu posložiti dugu i oblake
i neki gerber mek,onaj poslije kiše
tek ako dan ne krene onako
na pobjedu tvoju da miriše..
Da se sakriješ iza ona dva tri oblaka
i one ultraljubičaste na usnama neke.

Tvoja bajka je slična drugima, moja divna
prepun je toga taj grad strani,
gdje ti baš niko ne brani,
da budeš ona svoja, da sanjaš
da se prepustiš čudima.
Da se daš , oku prosjaka i oku zidara,
usred vrelog ljeta, ma kom smeta
da mu mašta tvoje nebo popara.

Tvoje sve mede, bajke i stare lutke
neće više dovoljne nikada biti,
negdje će se kriti, sve više i opreznije.
jer ti nosiš sad svoje glatke oblutke,
kroz pejzaže gdje sunce danima snije,
gdje sama biraš svoje čarobne trenutke
u zabludi ili u zbilji.

Eh mladosti, sa šnalom u kosi,
zanosne linije na leđima golim,
kome svojom bajkom u kočiji prkosiš,
čim osim pogledom da te volim,
što da te berem i kući nosim,
jer ti si već gola u očima mojim.

Ne ti nisi kao druge žene,
bar misliš tako, bar sanjaš mene
negdje na karti života kud lutaš,
u mom oku ćeš možda da plutaš,
dok ne sletiš u neko zvjezdano pleme.

Nisi ti dostojna moga suda,
u grudima tvojim cvijet kisno je mnogo,
i znam da bih mog'o, za tebe
sve bih mog'o,
kad ne bi se tako pravila luda,
ti puštena koso s mirisom zabluda,
i tvoja barbika više vjeruje u čuda,
i ne da se rukama pijanca, silnika golje
i zna da od dobrog ima još bolje.

Ma sve ste vi kao male gljive,
svakog proljeća malo više osjetljive,
na boje sunca i miris kiša,
željne malo dodira od pliša,
i zato oprosti što će drugi te brati,
i što će nogom često na srce ti stati,
kad sjaj zamre, kad zvijezde posive,
jer ja sam taj koji će te kroz bajke zvati,
ja sam taj kog jednog dana nećeš znati.

mojim dragim drugaricama, dobrim dušama,
koje uživaju u životu, i vole kad im je
lepo, pa bio to i samo trenutak dana (-:

Plava

Više nemam onu sobu mašte
s prozorom iznad tuđih lipa,
gdje sunce zaviri tek pred sumrak
i onaj osmjeh po kom znaš me
nemam više dragocjeno ništa,
sad je korak života tako lak
kad su mi sve sobe srca prazne.

Danas slavim rođendan još jedne latice,
na jorgovanu iz tvoje bašte
i milioniti trenutak ovog planeta
otkad već znam te,
ma znaš me...
Sve samo da ti kažem hvala,
za let na krilima tvoje trepavice,
za hiljadu života što si mi dala
u jednom, stopama zime i ljeta provodala.
Ne trepći sada, čuješ
kako list pada , čuješ li
da će opet nići, čak i on se nada.
Ima na to pravo, zar ne smje,
mnogo je nada i jedno nebo plavo.

Palim još svijeće uvijek one male,
ne više na trijemu mladosti naše
u crkvi sad češće, al' ne zbog Boga,
znaš da sam još uvijek iznad toga,
da samo pravim kutak romantike,
bilo gdje, gdje ima te tišine,
da l' kraje ikone il' obične slike,
sve boje što volim sad su malo plave.

Za kog je uopšte bijela boja svijeta,
da l' za naše duše,
za svatove srećne iz tvoga sna,
za neka stara ljeta,
snjegove koji guše.
Možda za polje bijelog jorgovana,
neobrana koji čeka moje ruke,
i tvoj osmijeh, jedno zaljubljeno hvala,
nek čeka ta bijela na jedrima nove luke,
meni je dotada najdraža ta plava.