Prospe se nekad taj snijeg žuti,
al' nikad više k'o tih dana,
kada se Vrbas ledom zamuti,
a biljka snena toplo proljeće sanja.
Osmijehu jutra kada zvijezde mriju,
šaputala je jedna tužna vrba
da zimi je sve manje griju
srca što kriju pravu ljubav.
Bjesni su mrazi preko oltara,
još šarali crkvom Hrista Kralja,
kada je proljeće našlo dom
klizeći snijegom i Gospodskom.
Ta jutra još sviću u krošnji maslačka,
i Vrbas šapuće ponekad tiho,
kako je srnu rukom dječaka
proljeće mazilo kao nikad niko.
U boji zime koju tope kiše,
vajar studen vaja ledene šiljke,
cvijet mali pod jastukom zamiriše
na zimu kad su cvjetale biljke.
1 коментар:
Isto nas bole te zime.
Odlično crtaš rečima.
Постави коментар