Čarobno ne bih trošio

Večeras o zvijezdama pisati neću,
čarobna slova više trošio ne bih,
samo ću jednu dugovajanu svijeću
tajno i tiho ugasiti u sebi.

U čudu ću ostaviti rojeve zvijezda
i vrbe i breze na granici jeze,
pustiću latice novog noćnog neba
u meni da se duboko gnijezde.

Večeras sanjati neću ništa lijepo,
čarobne snove više trošio ne bih,
samo ću jedno dugočuvano ljeto
prešarati proljećem svuda po sebi.

U čudu ću ostaviti sve mašte lude
i gomilu suza što neće poteći,
pustiću da moj šapat ukrašen bude
riječima koje će neko drugi reći.

Večeras o ljubavi sanjariti neću,
čarobne osjećaje više trošio ne bih,
iz tužnih u srećne pjesnike preću
i sve čarobno skriću iza čarolije u tebi.

jednoj maloj ostvarenoj želji

Afričke ruže

Kad sazriju sjemenja Afričkih ruža,
kiše popiju zadnji gutljaj čaja
iz šoljice snova
za dvoje,
ispod jednog malog crvenog krova
što skriva vaznice bosilja i nana
nekog zaboravljenog dedinog zavičaja,
i neke boje za koje taman pomisliš
da su nestale,
skroje se od četiri zalutala oka
što samoće se boje,
koja otekne šarom riječi
što prozračno lako spoje se
poput malih nota u
kajdanci života,
kad u jednoj duši sto duša
bez ušiju umije
samo jednu
raspjevanu da sluša
i da razumije.

Ej, dosta li je
kad u jedno srce
sto latica Afričke ruže stane
i svaka latica jedna duša,
jedan san, neke zemlje nesvrstane,
Eh, dosta li je, kad gitare
neke električne, stare
postanu pospane,
jer ruke jedne pjesme ih izlude,
kad dovuku neke Afričke crvene mrave
do jedne tople, rasplesane glave,
i dozovu grleći okeane slane,
na jedno rame sve siromahe Kube
da bogatstvo te glave slave,
dosta li je kad u vječnosti,
ruke petoprste
jedan beskraj prožimanja
lako izdube.

Ej, dosta li je kad snovi
mogu biti mali kao Bušmani
one zelene, davne Afrike,
lijepi i neuki za sve daleko
iza i ispred njih,
jer nema kod njih riječi moje, tvoje,
naše, dosta li je,
da su blizu, i da srce
onaj ludi mozak čuje,
i da ne vjeruje,
tako lijepo i neuko da ne vjeruje,
da neka plemena i neki šamani
još žive noću u tami,
a nisu tako istinito,
tako prokleto u gužvi sami,
kao ovi urođenici-građani
što slave zvijezde slikane po
zemlji,
dok tamo daleko gdje su se
ruže i oči ljudske rodile,
bude se i žude neke ruke, udvoje,
u stotine što su se
pod drvetom srodile.

Kad ruža procvjeta prije zadnjeg
snijega, pa je zavije,
dosta li je, da se pomisli
da je to ona što se ne boji ovog
oprašenog, hibridnog svijeta
oprašenog onim praškom
kojim se praše pčele
da koja ne bode,
dosta li je da se pomisli
da veliku tajnu i želju
ta ruža krije,
možda baš onog cvijeta
iz bajke u koju vjeruje
horda pokislih
od one kiše slane vode,
što ne pada sa neba,
možda prvi put prije proljeća
dolazi ljeto prvo,
možda behar sad ljude osjeća,
i u grudima jednim zrije
jedno novo, rajsko, jabukino drvo,
možda, bude i Bušmanima jasnije
što suze nekom i od vjetra teku,
a nekom ni kad vidi krvavu rijeku.

Dosta li je jedan pogled
dubine, preko šumske visine
da se shvate
ta bića što toliko vole
plavo i zeleno
a što neko voli
samo jedno, željeno i sneno,
kad je na zemlji sve hladno glasnije,
što je ovo sunce sve vrelije i masnije,
dosta li je da bude jasnije
da nebeske rute
ne biramo mi,
maleni u izgubljenoj niravni,
već one boje crne i žute
gore,
slano je bilo more i bez nas.

Al Afrika i zatalasana mora žita,
sanjala su i krila i ljepše boje,
nije bilo riječi moje i tvoje,
i uplakane oči lavova,
nisu krila jata umornih ždralova
od pogrešni puteva,
i jednu kašiku, jedno jaje prepolovljeno
za dvoje,
za večeru prvih kraljeva ruža,
negdje u genima trava
obzorje divne istine nekad
tako izviruje,
kad dođu dani ruža,
i padnu pokošena sjena
zadnjih samoniklih ljudi,
jedan čičak se sakrije ispod
ramena,
pa se pruža preko pola svijeta
dok ne zakači,
isti takav drugog imena,
pa se ne daju,
kad se pozorje pustinje
srećnih pomrači.

I riječi jedne nove siline
zakotrljaju se tad niz saharske dine
i na jeziku zrna pijeska,
ispišu da se ta silina,
nikad nije učila dodirima,
već čežnjom za vjetrovima
u njima,
jer ni zvijezde ne bi bile
tako sjajne i voljene,
da su tako blizu
u dodiru s korom zemlje.
Dosta li je
što u korak sa zvijezdama
nebo ide,
brojeći treptajima sjaja dane,
što ih neke oči vide,
dosta li je,
što su neke oči, stvarne
i od svih sjajnije?

kwa malkia Kei
************

Da li bor može sam

Na brdašcu uzvišenom do Boga i sunca,
Pali bor bez korijena,
da li je sad to
samo komad drvenog srca,
samo jedna hiljadita igla
izgubljena u plastu svijeta sijena,
il treperi još poneka iglica bora,
zagrljena zaštićena sa hiljadu kora
obojena bojom sunca, zanjihana odmara?

I vrti se kugla s hiljadu
malih sluga,
vremena treća, prva, druga,
srca su čupala,
čija ruka, zbog čijih zasluga,
korjenja je previše, načela, polupala,
šumama da li naših,
da li njihovih borova...?
Vremena prva, sunčanog djetinjstva,
daleko od polja i doba korova
Da li bor taj mali,
nad životom se ono kao pobjednik zlati,
vidim ga kako rijeku jedinu prati,
i mene, i moju mladu mati,
vidim ga kako vjetrove, maštom slavi?

Da li bor može sam,
među oblacima da bude sretan,
sam da voli preteške kiše,
iglicama u noći da l’ i bor
to diše?
Vremena druga, nekom korjenja bolja,
bez iskrenog druga, bez duginih boja,
Da li bor naš to noćas miriše
iznad dugog polja,
da li bor je to sam, ili ne,
na vrhu iznad ponora, iznad močvara
pored mjeseca,
grli svijet cijeli
da li bor to sad ima svog para
i život nastavlja i presjeca
baš tamo gdje želi?

Čujem Ga da li to šapuće,
sad je tek anđeo pali,
negdje ovdje, il negdje tamo
da li anđeo premali za ovaj svijet
među nama još manjima,
zagrljenim tamom,
da li bor taj je mogao biti dan
jedan među hiljadu noći
kada plane,
da li bor je taj mogao goriti samo,
kroz sva tamna vremena
koja će doći,
čujem Ga da li šapuće to,
njegov je kaže zvjezdani hor
iznad kuće,
na brdašcu sunca,
komadima hiljada srca
u kojim oluja sijeva,
on pao još o letu pjeva…

I igra se slovima, rimuje slikama
nad nama,
tu gdje je nebo više od svih dotakao,
na brdašcu sunca,
Da li bor je naš, tu baš pao,
i bedem tajni, iglicama izatkao,
da nas sve zagradi, zaštiti od tama ?

mom Bratu od tetke,
prerano nestalom iz šume dragih ljudi.
Eto, napisah ti pjesmu, volio bih da nisam
morao… da se još nadam kako ćeš mi biti
recenzent na mojoj nekoj zbirci.
Teško sam je napisao, ti znaš šta je teško !
Svaki put je bilo više nekih kapi nego slova
kad bih počeo, eto ovaj put je bilo jednako,
te dokrajčih. Najmanje što mogu, premalo što
bih sve doželio.
I oprosti što nisam bio tu negdje, kad je trebalo,
mi smo se bar razumijeli… ali korijene su polupali
drugi, davno, kad smo blizu rasli.
Srešćemo se mi da prebacimo još dvje, tri pametne,
bar u snovima, navrati, nema te.
Rijetko srećem te s dvje tri pametne, možda je i
tebi to falilo, možda… Eto, a sad ću da ćutim dugo,
i znam da ćeš ti bolje od svih shvatiti šta piše ovdje
iznad. Čuvaj nas,
tvoj jesenjin