четвртак, 18. децембар 2008.

Cunami

Kad me razvije vjetar istočni,
kao zastavu neku osvajača surovih
preko ovog grada,
koji čeka zemljotres tišine odavno,
kad ostanu sami,
želja i zalazak sunca pun nada
uhvaćeni između dva brežuljka
iznad tvojih i mojih usana.

Kad potrči lišća parada niz ulice
kao suze niz tvoje lice
boje odlaska
izgubljenih zvijezda u tami,
kad me taj vlažni puteljak
na tvom licu, zvani bol
sravni sa zemljom kao Cunami,
taj komad zemlje Balkana
u grudima mojim koji liči na srce,
do jutra će da potamni,
kao dukat starih carevina.

S priznanjem bez slova
skočiću ti u zadnji džepić duše,
kad se stepenice do nas sve poruše
pod teretom dana od olova
biću samo svoj,
pred nebom malo njihov,
pred tobom tajno tvoj.

Laste

Da l’ se baš sve laste
vrate kad odu jugu,
da l’ sve baš zapamte
put ka kući, tu daljinu dugu,
da l’ se izgube neke, zaljube
u letu po nekom ljepšem putu
po začaranom svijetu topline.

Kad ih čujem srećne, piskave
pod strehama kuća starih,
u granama proljeća stare šljive,
u vrbaku punom mulja, žabica malih..
A znam vidjele su palme,
lovile mušice čarobne,sjajne
na obalama rajskih boja,
pitam se da l’ duša ljudska, pokoja
umije da sraste,
poput laste i njenog doma.

субота, 13. децембар 2008.

Brdo malo

Mre sunce iza bijelog obronka,
porušenog pejzaža djetinjstva,
uzdah ne čujem umornih duša
od šuma plahih, drhtavih šumaraka,
zemlja je ova u mom srcu sad sva.

Da bar me mogu odvesti nebom,
svjetlucave, truckave zvjezdane kočije,
tamo još samo hiljadu i jednom,
da pronađem sve svoje snove dječije,
i pošumim goleti svojom punom dušom,
i ugrijem još srce veliko nečije.

Po plotovima mašuć krilima cvijeća
još vidim pijetlove što život bude
i miris piljevine isječenog drveća,
kao da opet grane šumske gude,
i svud me sjeća, i sve me sjeća.

I ne plačem što neću i što ne mogu,
već ne dam se duši još samo malo,
dok ne odletim opet po zadihanom svodu,
tamo gdje stanuje jedno brdo malo,
da po njemu padnem od sreće s nogu,
i nastavim san započet odavno.

Nemaju vremena

Zalud sijaš topli cvijete s istoka,
zalud žmirkate pahuljice nebeske,
mnoge oči ovdje nemaju vremena
da gledaju vaše igrarije božanske.

Zalud mirišu zreli jorgovani proljeća,
zalud pjevaju žune, vesele grlice,
njihovu sreću duša ne osjeća,
čovjeka kojeg grle hladne ulice.

Ples vila u krošnji nemirnog drveća
nije njima uzrok nemirnih noći ,
plaši ih samo gladne djece jecaj,
i starica usamljenih suzne oči.

Zalud lijete tužne kiše sjevera
i dižete blažene mirise sa zemlje,
njihove suze s vama sroditi se neće
oči nijhove umorne, kroti zemna prerija.

Vazduh zlatnih polja s okošenim sjenom,
daleko je ostao u vremenu i prostoru,
miriše samo katran i magla s pepelom,
u lakim snovima o plavom moru.

Zalud ih katkad sretnu drugovi iz klupe,
da prozbore dvje, tri riječi seoske,
brzo izgube te misli razasute
sreću kao nekad klikere porculanske.

Zalud ih muče besane noći kasne,
šetnjama u nestišljivom umornom mraku,
u kom iz magle sijaju sijalice masne,
krijući iz visina mjesečevu zraku.

Ponekad se sjete svojih livadskih korijena,
dok trče uzavrelim, izlizanim betonom ,
nemaju vremena sem telefonom
da osjete čežnju dragih staraca,
da im odu prašnjavom kaldrmom.

Voz

Predvečerje, tišinu žutih polja,
ritmikim iskona tjera priča,
željeznih točkova i glatkih šina,
na livadi crna, vrana pokoja,
bježi i uzmiče od piskavog kliča.

Voz i ljudi, teku niz prugu,
kloparaju spone starih tračnica,
što nose u sebi suze i tugu,
prošlih vremena, združenih predaka,
prođoše i ona sad su daleka.

Tuga, pokraj pruge razasuta,
paljevina sela, klanjaju visini,
ima li suze iskrene da zaluta,
natopiti zemlju što svježe se dimi,
i osviće u mukla Kosovska jutra.

U trenu, zemlja olovo nebesa guta,
Isusova vina već je u njoj dosta,
sa mosta, voz ka rijeci zaluta,
šta osta, biljeg pokraj puta,
jedan kraj drugog čun i voz pluta.

Svakog dana na polju nova cvijeća,
makovi i božuri pupe bez prestanka,
i samo to crvenilo stalno podsjeća,
da se budim srećan ,
zbog mirnog uranka.

Bombardovanje Jugoslavije ’99.

Neću vam reći

Ne, neću vam reći da sam Srbin,
ne da bi me mrzili,
da bi mi misao ponosa utrli,
neću da vam lažem,
rećićete da slobodom smrdim.

Ne, neću da kažem:
-Ovo je moja ponosna zemlja,
moje lice sad tugom sija,
neću od vas, dobre riječi sem,
ne dirajte, to je moja nedođija.

Ne, neću da priznam,
da izrečem to je Srbija,
možda je to zemlja što drukčije sija,
al neću to priznanje,
neću da budem ponosan i sam.

Pustite me tog iskušenja,
neću vam reći, ja sam Srbin,
za mene su kletve, vaši pozdravi,
umoran sam da suprotno tvrdim,
a velika su moja htjenja.

Ne, neću vam reći da sam Srbin,
ne jer ne želim prerana zrenja,
daleka je zemlja čiji sam sin,
moja desnica bez lijeve ništa ne mijenja,
ali ja za promjene ne molim.

Ne, neću vam reći da sam mirotvorac,
vi ne želite takve, neopake,
jer vi ste pohlepnik, ruke prejake,
vama ne treba zidar da zida dvorac,
a’ u meni se ne krije plaćeni borac.

Ne, neću da vas krivim,
moja duša je nad vatrom ogrezla,
otvrdla od mračnih osjećanja,
iako je ova zemlja spaljena, mala,
ja i njenog gareža volim dim.

Ne, neću vam reći,
ja sam ovdje jedini kriv,
znam da se rimuje kriv i Srbin,
ali ,draga bjelino, vi ste pakleni sin,
vrijeme će vas sve poreći.


-bombardovanje Jugoslavije ’99.

bio sam nekad veliki patriota :-)

недеља, 7. децембар 2008.

Krugovi

Svi su crtali u toj školi,
male cvjetiće u boji,
u gnijezdu male ptiće,
kukuruze prostrane ravnice,
a ja sam samo šarao krugove,
kako crtaju u Bosni
jabuke i divlje kruške,
i sanjao male zatrčane drugove
kako nose drvene puške
kod stare, velike bolnice.

Tuđi su te jeseni bili opali kesteni,
moje pečurke kasne zalud su nikle
na stijeni, tamo negdje.
Svi su vozili iz škole velike bicikle,
a ja kući polako maštao pješke
s jednim novim drugom po sred ceste,
gazio neke ogromne, žute listove,
i pričao mu svoje igre i snove,
te devedeset šeste.

Budio sam se želeći jedan pogled
s balkona,
uramljen lišćem niskih topola,
na verandi tuđeg doma,
tražio sam bubice s mog trotoara,
i gledao na ulici lica malih Roma,
kako sve više liče na moja,
dok prose pet dinara,
i moje tiho- nemam, bolan.

Bulevari su mirisali na ugalj
Vojvođanske zime,
a ja sam tražio ulice uske, male,
gdje možda duva ipak čist vjetar planine,
prvi put slušao na pruzi
šta pričaju beskrajne šine,
pisma mi neke smjele djevojčice pisale,
a meni bilo glupo, govor taj,
sve njihovo to, dva imena, neko srce,
ma daj,
ja sam želio samo malo tišine,
i tražio slične krošnje, hrastove
iz Katine Dražice,
i pjetlove s puno crvene krijeste
da ih zadirkujem,
ma jeste,
bio sam drugačiji malo
te devedeset i šeste.

U školi su govorili, on je izbjeglica,
a ja sam bio onaj isti,
s manje igračaka, s više suza bistrih,
sa isto petica,
s manje osmijeha,s više misli.
Moj džak nasmijanih lica,
možda je i ostao tamo
između zgradica pokislih,
ko zna, sad je tuđi, nečiji...

Možda sam i bio malo drugačiji
kad su svi suncokret grickali,
u nekoj svojoj brigi,
ja sam kupovao suve šljive,
i crtao te svoje male krugove,
na adama Dunavskim
kao nekad one velike na crvenoj cigli
kad se bježi s klipama
u dječijoj igri,
možda sam samo čekao da me svi
iz te igre stignu,
možda su i stigli,
svi su bili za prvu ligu,
s njima sam uvijek bio isti.

четвртак, 13. новембар 2008.

Bezimena

Više nema bezimenog cvijeća,
ni na mjesecu bezimenih dolina,
a ne daju mi ime za lijepa proljeća,
sat ljepše kuca, kada ne osjećaš,
da si u pravom srcu još bez imena.

Na koje rane, na koje strane
moje vene se hrabro prostiru,
i koje ljepote, koje mane
moje oči prelako naziru;
dugo se gase ugarci zadnji,
ostaci ništa od malih ognjišta,
srca velika i koraci najmanji,
daleko još najviše dopiru.

Na mene čekaš
znam da me mjerkaš
u nekim rijetkim snovima,
oblake meke,
čuva ruka meka, lovim je i ja,
ko kapi kiše ljetne
strijele prosipam baš
al nikad ruke sretne, danima.

Gubim se stalno al nikad javno,
oči same sve lako naziru,
kroz okno malo, već odavno,
jednu jesen rano sazrelu.

Pritiska zima, bezimena
ime nemam da je zovem, opjevam,
znam da te ima proljeće moje,
da cvrkućeš ljepše i najbolje,
dok čekaš u zagrljaj
pjesmom da te dozovem, bez imena.

четвртак, 6. новембар 2008.

Noći iznad Banjaluke

Ljetne su boje tog proljeća žurile
negdje sa duge na nju pobjegle,
bile noći tople, išarane željama,
išarane čežnjama, danima
što se broje, beskrajnim
šapatom jednog imena.

Bila je topla kao osmijeh djeteta
ta veče kad sam joj došao,
s puta preko Drine, Bosne, Vrbasa,
pun mladosti, nošen vozom
čežnjivih uzdaha,
i nekog tek procvalog cvijeta
pokraj druma, poslije rata,
procvalog bez straha.
Čekao sam je sa fakulteta
smišljao najljepše riječi,
krao od Tolstoja, Puškina, nekih poeta
za taj tren kad je dotaknem,
kad beskraj mašte postane istina.

Sunce je stalo kad je izašla,
iz drvoreda nekih jablana,
moja čuvarka dodira nevina,
kao sa neba u očima je blagoslov nosila,
rekla je -koliko mi je tvoja ruka nedostajala.
Samo zagrljajima sve mi je pričala,
rukom me vodila kao đaka prvaka,
u liftu je šaptala,
krila nas od nekih komšijskih pogleda,
u svom malom stanu
koji je imao kvadrata kao nas dvoje
mladih godina,
prostrla je za me ljubav čuvanu.

Koža joj bila slana na obrazima,
meka kao školjka iz mora izvađena,
meni na poklon data
njena duša radosti puna,
na borovinu joj kosa mirisala
iz nekih bajkovitih šuma,
A bile su neke tople, neke tihe noći
iznad Banjaluke,i njene meke
kao pliš ruke, eh te ruke.

Govorio sam joj neke tajne,
neke muške tajne, dječačke snove,
sve sam joj govorio,
a ona je stezala prste moje,
i gledala me čežnjivo, tužno i sramežljivo.
Govorio sam joj, jedina, ljudi se ne vole
ovako kao ti i ja,
ti si iz mojih snova izašla.
A ona se smijala i šaputala-
ti si blesav, ti si budala ,
biću vječno tvoja, ti si pjesma moja.

Poljupce sam joj nježne stiskao,
kao slova bajke neke,
po njoj ispisao,
a njene usne meke,
kao prah šećer-vanilin,
su me pile, strasno grlile u sutonu dana,
grudi njene kao mali bijeli karanfili,
milovale su mekše, možda ljepše od usana,
rasplesani pliš njene kože, i neki sentiš
gradskog radija, te quiero mia...

Pitala me, hoćeš da spavaš jesi umoran,
plesala bih na mjesecu, ali već sanjam,
gledao sam ta dva draga oka,
dva mala badema boje čokolade,
i želio sam da ukradem
sve srećne dane,
svu svjetlost vasione
u tu noć da stavim, samo da me gledaju one
te oči druge duše moje,
da me prate dok za sebe znadem.

Bila je srećna i bila umorna,
kao malo mače kad u krilu zaspi,
brzo su joj otežali sneni kapci ,
zažmirile oči,
a bile su neke tople, neke tihe noći
iznad Banjaluke,
i njene meke, njene mazne ruke,
grlile su me snu predane.

Dal’ je mjesec bio tada,
ili svjetlost grada, šta li je,
ali na njenom usnulom licu plesao je neki
čaroban sjaj te noći,
možda je to bio samo tren
što će brzo kao život proći.
Zato sam gledao njene sklopljene oči,
gledao je kako diše ,
san mi nije htio doći...

Probdio sam do zore,
propio misli čitavo more,
nikad joj nisam to rekao,
neke tople dane, neko ljeto
leptira bijelih sam čekao.
Nisam htjeo da spavam,
da nešto drugo sanjam,
taj dan je bio moj san,
i ona kraj mene
kao procvali jorgovan majske noći.

Sljedećeg dana u šetnje smo išli
rukom me opet kao dijete vodila,
svojom rukom mekom
kao maslačak pokisli,
kroz ruku su mi kao sreća
klizili njeni prsti,
svojim pogledom
izloge sjajne je pohodila,
voljela je lijepe stvari, blještave, otmene
i željela je kao sve žene,
da bude lijepa, lijepe ogrlice i suknjice
blještavog sjaja.
Oduševljavala se dugim rozim haljinama,
svojim zanesenim očima,
bila je tako curica i tako dama,
u svojih devetnaest godina.

Gledala je izloge, a ja sam gledao nju,
njenu vezenu bluzu,
njen topao pogled ispod obrva,
dok se ogleda u staklima, i kriomice kako
odmjerava nas dvoje,
i popravlja kose svoje,
nemirne pramenove boje meda,
i nježni čuperak što joj se nikako ne da,
bila je lijepa, u mom dijelu svijeta
najljepša kometa s Kentaure otkinuta.

I voljela je lijepa i skupa auta,
gledao sam kako joj pogled preko njih luta,
i pitala me-kad ćemo mi imati ovakva,
smiješio sam se i rekao- Imaćemo,
život je pred nama, i zagrlio sam je
da ne bude sama,
i ona mi je obrazom rame takla,
bili smo dovoljni jedno drugom,
i znam da je to znala, i kad je ostala daleka,
ej, jedina, ko je mogao da zna,
pjevala je raspjevana Bosna.

Uveče smo opet maštali u stanu,
grlio sam je kao torta svadbena
sedefaste lutke u porculanu,
namirisanu , okupanu mladošću i mjesecom
u Vrbaškoj vodi,
obasjana spremala je neku rižu s pečurkama
da mi ugodi,
Posavska brda nasmiješena
grlila nas snena.

I opet mi je davala, dok je noć padala,
svoje usne, nježne kao pokisle irise,
a veče je mirisala
na neke proljetne mirise sa Šehitluka,
i neke njene kremice,
dok je u daljini nestajalo sunce,
a bile su neke tople, neke tihe noći
iznad Banjaluke, i njene meke, njene nježne
kao pliš ruke, grlile su mi srce.

Govorio sam joj, jedina,
ljudi se ne vole ovako kao ti i ja,
ti si izašla iz mojih snova,
a ona se smiješila svojim oteklim usnama,
šaputala najljepše svojim bezbrižnim očima
mi je govorila, sve mi je govorila...
Svojim grudima neke grčke neopjevane boginje.
poklanjala mi dodire čarobne,
mrvila u meni zadnje cigle čežnje,
u toj našoj mekoj pomrčini,
šarali smo prstom jedno drugom po koži,
riječi nježne, riječi preteške za naše sitne godine,
ej, zauvijek, zauvijek
bio je dovoljan tek smijeh,
samo smijeh, tada.
Bila je raskošna u svojoj bijelini,
ali nije htjela, ili nije smjela to da čini,
nebo zna.

A meni je bila sasvim dovoljna, te noći
strast sa njeni, samo njenih usana,
poklonjenih meni,
više od tijela svih lijepih, predivnih žena,
tog trena bio sam zemlja u mjesečevoj sjeni,
zanjihana koralna trava u morskoj pjeni
njenih očiju,
bila je čarobnica dodira,
s dobrotom iskonskog svemira,
koju drevna bića cvjetolika kriju,
i neki tajni tuneli predvorja starog Kastela,
neka Kozarska sela puna prela,
mahala će pričati, maštao sam,
kad snjegovi zaviju,
opjevaće našu ljubav
kao žute dunje iz Stambola.

Ej , da sam znao da će sve rijeke
postati preprijeke našem moru,
da sam znao da će oči postati slijepe
ostati predugo same pune tame
u proljetnu zoru,
kad si ostala daleka
poput pijeska Sahare,
da sam znao,
da l’ bi stao da l’ bi odustao,
te tople noći da l’ bi ti,
da l’ uopšte, Božanske zvijezde mare
za male zvijezdice stvarne,
kad gube stvari prave,
da l’ se lako mire s tim,
kad se voli, pa prestane srcem svim,
da l’ se prestane.

Letjele su te noći naši snovi,
kao neosedlani, divlji konji
po našim očima, i usnama razigrani
nekuda utekli, po prašini zvijezda
stazama nebeskim,
behar sreće rasuli sapima.
Nekad ih dozovem, privabim,
u cik zore posjetim,
pa na papir privežem,
kad kiša mladu jesen prosipa,
da njoj ih poklonim,
kada miris te noći osjetim,
te noći tople i tihe iznad Banjaluke,
i njene meke, njene tople ruke,
eh, te ruke.


Jednim očima u bijelom mantilu
koje još šetaju, ovim dalekim noćima
pored Vrbasa, neko možda ljepše
i srećnije sad im pjeva, znam da pjeva
pisano 2003.
p.s. dragi pjesnik Pera Zubac,
nek mi ne zamjeri što sam njegove prelijepe
Mostarske kiše, preslikao nevješto na Banjaluku
i na svoje zaneseno srce,
rekao sam sebi kad napišem 30 dobrih pjesama,
nosim mu

четвртак, 30. октобар 2008.

Malo je tamno

Znam da čekaju neke breze same,
na nas na mene, duše drevne
skrivene šumama Sibira,
i znam da čeka tvoje toplo rame
na kraju ove naše drame,
kad aplauz rastjera maske i sjene
i srce počne u duetu da svira,
kad osvijetlim lilama naš dio svemira,
onaj dio koji mogu da biram.

Moje jutro rano, znam da ću rano
gore, među zvjezdano more,
ako predugo bude tamno
moje srce samo kroz vilenjačke zore
ovoga svijeta,
ako me pruge do tebe
ne budu htjele,
ako me duge od tebe
daleko presele,
ako previše rijeka mostovima zasmeta,
nek me drugi mali svijetovi vesele.

Moja zelena grano, do tebe moje ruke će
il’ među anđele možda poletiće rano
bar da te grle češće,
neko drugi moj život isplešće,
neko drugi braće žuto cvijeće,
nekom je možda preče,
nečije još teže je hladno veče,
možda, hladnije od gvožđa,
ma vjetrovi sjevera sve na kraju pomešće,
ugasiti tuge, pogasiti naše svijeće.

Moje vedro nebo s plavih Karpata,
biće bitaka, rata još za novu sreću,
za tvoje ruke razigrane Bosne,
za tvoj osmijeh Banata,
duše dobre se zbog radosti sreću,
sutra ne znam gdje ću,
al’ znam gdje neću,
daleko od tebe za sva zlata
neiskopana,
za nedjelje blažene, posne
za krila Petra Pana, neću.

Moje žito žuto, sazrelo prerano
jutro nad poljima malo je tamno,
al’ zvjezdane su noći pune želja
u meni zriju male smokve žute,
a ti i ja dobro znamo
te nebeske rute,
gdje je ruka u ruci sasvim dovoljna,
gdje je lako čistog srca doći,
kad je noć za lebdenje bezkrilatih povoljna.

Moje sunce žmirkavo, izmaštano,
za žute leptire, malo vrijeme je tamno,
ali u tamnoj se kriju, znaš sve boje,
ne mogu sam, čekam udvoje
da stegneš mi ruku,
da izmutimo
iz tamne tu sunčano-žutu,
sivo-oblačnu da šećerom kristalnim bijelimo,
sreću kroz suncokrete da naslutimo.
ružičastu sa mahovine jesenje skupimo u ruku,
da se obojeni njome po djetinjstvu selimo,
i pod Venerom dugo zagrljeni prelimo.

четвртак, 16. октобар 2008.

Само име

Судбино моја, дани пролазе попут лица
на стазама туђих паркова,
попут јата неких чудних птица,
изнад поломљених младих макова,
преко неких изгубљених ситница
нестајем корацима туђих ратова.

Још треперим, срцем цијелим,
кад ме дотакну твоје ријечи усред зиме,
снијег ме још само весели, кад забијели,
и ништа више још само твоје име
у именику који у мраку свијетли,
прелазим широке ријеке, тјешим се свиме.

И знам да имаш још много вјере,
у дане кад је гербер ноћу мирисао ,
и молим стару мјесечину да спере,
све туге што ти је живот исписао,
вјетар може лишће данима да њише
ал нема те олује што ће да подере
лист на ком кратко пише
да си ти та моја срећна мисао.

И ком да се предам кад ме поразе,
чијим рукама, прстима да бројим грешке,
сва моја јутра самоће на ноћи се одразе,
све моје врхове, снове сад тражим пјешке,
моја крила крај тебе остала да пазе
твоје снене кораке, твоје мале смијешке,
твоје нове до нас стазе.

Као заборављен масалачак између борова
опет остајем кула пијеска послије плиме,
опет само принц порушених дворова
који зна да љубав није само име
из лијепих пјесама, нота пуних молова,
да су то године, дуге тешке године,
само једно име, само топле зиме
пуне скупљене радости, пуне подјељних болова.

четвртак, 9. октобар 2008.

Čaršija mala

Danas slutim vremena bolja
opet mi mirišu jelove šume
i polja makova ta medena polja
boje lješnika malog oči mi pune.

Neba su moja još najljepše plava
iako već dugo nema mojih svijeća
u novoj crkvici Petra i Pavla,
još poklanjam drugim čaršijska proljeća,
još mi je duša od svih veća.

Kad ozelene borovi početkom jula
svaka dolina lipa tad mi je bliža,
začujem pjesmu kosova i frula
šum zlatastih žita podno Križa.

I znam da je puna i tuge i mana
ta čaršija mala kad stegne zima
i mnoga srca što su tad sama
slute voljene iz velikih daljina,
u mirisu drva bukovog dima.

Al’ ima dana i Petrovdana
kada se sunce cestom zakotrlja,
kad zacijeli mnogo rana,
i zablista svaka suza i mrlja
na srcu mojih vječnih komšija
tad zagrljaj svaki najljepše prija,
tada se tamo još najljepše sanja.

четвртак, 18. септембар 2008.

Od zvijezda do tebe

Pričaće kiša opet snijegu,
i naše ljeto novom ljetu,
kako smo imali sve,
što dugo još ljudi sanjaće
kao bajke Andersenove
iz moje izgubljene sobe.

Ne tražim te više među ljudima,
zatvorim noću kapije na grudima
i uzimam krila besana,
sklapam oči i letim,
daleko dok te ne osjetim,
kako kližeš se najljepše usnama
po snijegu mog djetinjstva.

I ne dam se više suzama,
jer na tebe sve mirišu
i kad krenu obrazom,
tvoje ime s mjesečinom,
na jeziku drevnom pišu.

Znam lišće se ne vraća kad ode sa granja,
al' ti nisi list već ptica,
pa te još sanjam,
čujem ti hod malenih koraka,
po prozoru kad se izmrvi carstvo oblaka,
pa zabole boje one tvoje..
Kad se razvije duga jarka,
zelene, roze, žute mimoze
sve se zamute na mom srcu,
kao vitražna stakalca.

Nedjeljom u ponoć srećan zajašem
Pegaza zelena iz dječačke mašte,
i zalutam među zvijezde snene
i dođem nekako do one naše,
pa te gledam kraj tvoje bašte,
vidim cvijeće u oku tvome
kako se otvara samo za mene,
jer godine prođoše kao ptičije sjene,
a ti još najljepše šaraš mi sne.

Zima kad su cvjetale biljke

Prospe se nekad taj snijeg žuti,
al' nikad više k'o tih dana,
kada se Vrbas ledom zamuti,
a biljka snena toplo proljeće sanja.

Osmijehu jutra kada zvijezde mriju,
šaputala je jedna tužna vrba
da zimi je sve manje griju
srca što kriju pravu ljubav.

Bjesni su mrazi preko oltara,
još šarali crkvom Hrista Kralja,
kada je proljeće našlo dom
klizeći snijegom i Gospodskom.

Ta jutra još sviću u krošnji maslačka,
i Vrbas šapuće ponekad tiho,
kako je srnu rukom dječaka
proljeće mazilo kao nikad niko.

U boji zime koju tope kiše,
vajar studen vaja ledene šiljke,
cvijet mali pod jastukom zamiriše
na zimu kad su cvjetale biljke.

Zvjezdice

U oku mome pričaju opet,
tri boje zastave što ih sanjah,
koraci strojevi, ja iz njih otet
još dižu dušom zvjezdani prah.

Zadnji povjetarac mladosti vrele
pod čipkanim mostom Savskim,
neke ljubavi tu se srele i uvele,
našu još krije maslačak majski.

Mrvice sreće na Trgu kod Kneza,
pod krilom još čuva jedan golub,
oficirski pozdrav, i ženska jeza,
put do tebe i dalje predug.

U plavom zagrljaju snenog Ušća
miluju se Dunav i Sava,
srce veliko k'o Titova kuća,
čuva svo cvijeće što si mu dala.

Godine mrse želje i duše
k'o mreže Savskih alasa,
neki se snovi tiho uguše
neki pronađu taj put spasa.

Klizim k'o suza na kraj puta
sve što duša da otkrije mora,
kad u životu daleko zaluta,
ja otkrih u trenu poljupca tvoga.

Hrabrost još niče iz malog opanaka,
nošena perom seoskih ptica,
nijedna borba nije laka,
ti ostaješ moja jedina zvijezdica.

za promociju 126. klase

Duša vojnička

Pitao sam danas jednog kapetana,
zašto mladiće uči smrti
kad njihovu vjeru ne drži tišina,
već samo zavičaj i poljubac oteti.

Vidio sam strah u očima tamnim,
od krvi i bljeska oštrice mača,
dok mu se orden na grudima sjaji,
pomislih mržnja je stvarno najjača.

Pričaju mi o duhu jednog naroda,
nesalomivoj vjeri kao da ne osjećam,
i ne gorim tom ljubavlju ovg roda
za koji tren u temelj njegov ću da odem,
ne plašim se bescilja samo zaborava.

Osjetim kako mu glas drhti
od sjećanja tamnih, barutnog gareža,
plaši se života a ne smrti,
kao ja i drug sa zgaženog paleža
po sjajnom snijegu dok hebo prhti.

Ne vjerujem njegovo strašnom rodoljublju
i podsmijehu armadama opasnog svijeta,
kad vidim svježe biljege u groblju,
suze podnosim, al' podsmijeh mi smeta,
ne mogu da ratujem kad izgubim volju.

Kad vidim na bijelom nebu gavrane,
srce mi bije i sunce mrzne ruke
i kad padnu sa neba, kad ih sahrane,
neće da ublaže beskrajne muke
metak mije teži od puške lagane.

Gdje da pustim taj olovni zrak pakla
da ne pustim suzu i sok života,
od ludih stvorenja, ljubav se odmakla,
šta da slažem da nebude grijehota
od tuge da ne polomim nebeska stakla.

Okrećem se na drugu stranu svjetla,
i gledam daljinu kako je slobodna
ova zemlja od tuđinskog zla,
priznajem nepokoru ovih tvrdih stijena
strah me da mi vjera previše mala.

Težak mi je ovaj metak u ruci,
grudi mi stis'o preko opasača,
ne plaši me tama već pobjegli pucnji
kad vidim jedna noga im je kraća,
svu hrabrost mi jedna muška suza ruši.

Ne tjeraj me noćas gospodaru rata,
da jedne volim a druge mrzim,
da pustam krv tuđina što hvatam
na nišan metka u let surovi
ostaću cijelog života sjetan.

-posvećeno mojim drugaraima pitomcima VTA,
današnjim oficirima koji znaju kako je
teško baciti prvu bombu,
i britkom kapetanu Stojkoviću,
valjda ga žena naučila malo nježnosti (-:

понедељак, 15. септембар 2008.

Opale su šljive

Taman je taj komad neba,
kad me sjeti to suvo cvijeće
da pogled dignem da trebam
odavno ti doći,
kad savjest zapeče,
kad nešto zapucketa
u mladoj zvjezdanoj noći.

Pitam ce gdje cvjetaš od te noći,
i da l' imenom Zorića
te zovu u toj čarobnoj šumi,
Hladna i pusta odavno je kuća
s kapijom crvenom u svom bolu,
šljivik prestario teško i zašumi,
kome da šapuće i šta da priča,
o čijem lugu, o čijem Dolu.

Čuste li to pucketanje u samoći,
ja mislio kiša o oluk kuca,
čuste li njegovo srce u nemoći,
automat kako kroz njega puca,
opale su dvije šljive te tamne noći,
opali su komadići neba,
baš onog što ne treba kažu.

Opale su šljive mlade, moj brate,
davno su prestale da budu slatke,
nije imao ko šakom da lupi,
o one velike kace,
da ih po kiši kupi.

I da l' više uopšte svrate
te blažene noći mirišljave na kom,
bar tebi tu preko sokaka,
ti si još na svom,
vječno, možda ti zavidim ponekada.

Opale su šljive, jesen neku vodu
s neba po njima sipa,
kažu kiša, dolazi zima,
ja znam da samo to nije,
Bar neka kap iz tvojih očiju lije.
Znam da za nas i za njih pitaš,
da bi kupio ih ti i trule sada,
vratio bi se čak iz Beograda...
Gledam nebo, možda i šljivika gore ima,
u mom srcu vječno jedan neobran imaš
sazreo je mnogo te noći, ispred Kvina.

mom bratu Slobi,
mjesto cvijeća na spomeniku
u Tarbučkom Dolu

Sve ste vi kao male gljive

Probuđena u tvojim očima dva cvijeta,
zasanjala su svoj san
odavno da ćeš naga tek
s nekolika traga tkanine meke,
zamirisati bulevarom mašte,
u torbicu posložiti dugu i oblake
i neki gerber mek,onaj poslije kiše
tek ako dan ne krene onako
na pobjedu tvoju da miriše..
Da se sakriješ iza ona dva tri oblaka
i one ultraljubičaste na usnama neke.

Tvoja bajka je slična drugima, moja divna
prepun je toga taj grad strani,
gdje ti baš niko ne brani,
da budeš ona svoja, da sanjaš
da se prepustiš čudima.
Da se daš , oku prosjaka i oku zidara,
usred vrelog ljeta, ma kom smeta
da mu mašta tvoje nebo popara.

Tvoje sve mede, bajke i stare lutke
neće više dovoljne nikada biti,
negdje će se kriti, sve više i opreznije.
jer ti nosiš sad svoje glatke oblutke,
kroz pejzaže gdje sunce danima snije,
gdje sama biraš svoje čarobne trenutke
u zabludi ili u zbilji.

Eh mladosti, sa šnalom u kosi,
zanosne linije na leđima golim,
kome svojom bajkom u kočiji prkosiš,
čim osim pogledom da te volim,
što da te berem i kući nosim,
jer ti si već gola u očima mojim.

Ne ti nisi kao druge žene,
bar misliš tako, bar sanjaš mene
negdje na karti života kud lutaš,
u mom oku ćeš možda da plutaš,
dok ne sletiš u neko zvjezdano pleme.

Nisi ti dostojna moga suda,
u grudima tvojim cvijet kisno je mnogo,
i znam da bih mog'o, za tebe
sve bih mog'o,
kad ne bi se tako pravila luda,
ti puštena koso s mirisom zabluda,
i tvoja barbika više vjeruje u čuda,
i ne da se rukama pijanca, silnika golje
i zna da od dobrog ima još bolje.

Ma sve ste vi kao male gljive,
svakog proljeća malo više osjetljive,
na boje sunca i miris kiša,
željne malo dodira od pliša,
i zato oprosti što će drugi te brati,
i što će nogom često na srce ti stati,
kad sjaj zamre, kad zvijezde posive,
jer ja sam taj koji će te kroz bajke zvati,
ja sam taj kog jednog dana nećeš znati.

mojim dragim drugaricama, dobrim dušama,
koje uživaju u životu, i vole kad im je
lepo, pa bio to i samo trenutak dana (-:

понедељак, 8. септембар 2008.

Plava

Više nemam onu sobu mašte
s prozorom iznad tuđih lipa,
gdje sunce zaviri tek pred sumrak
i onaj osmjeh po kom znaš me
nemam više dragocjeno ništa,
sad je korak života tako lak
kad su mi sve sobe srca prazne.

Danas slavim rođendan još jedne latice,
na jorgovanu iz tvoje bašte
i milioniti trenutak ovog planeta
otkad već znam te,
ma znaš me...
Sve samo da ti kažem hvala,
za let na krilima tvoje trepavice,
za hiljadu života što si mi dala
u jednom, stopama zime i ljeta provodala.
Ne trepći sada, čuješ
kako list pada , čuješ li
da će opet nići, čak i on se nada.
Ima na to pravo, zar ne smje,
mnogo je nada i jedno nebo plavo.

Palim još svijeće uvijek one male,
ne više na trijemu mladosti naše
u crkvi sad češće, al' ne zbog Boga,
znaš da sam još uvijek iznad toga,
da samo pravim kutak romantike,
bilo gdje, gdje ima te tišine,
da l' kraje ikone il' obične slike,
sve boje što volim sad su malo plave.

Za kog je uopšte bijela boja svijeta,
da l' za naše duše,
za svatove srećne iz tvoga sna,
za neka stara ljeta,
snjegove koji guše.
Možda za polje bijelog jorgovana,
neobrana koji čeka moje ruke,
i tvoj osmijeh, jedno zaljubljeno hvala,
nek čeka ta bijela na jedrima nove luke,
meni je dotada najdraža ta plava.

недеља, 31. август 2008.

Čovjek pun želja

Neba tvoja sjaje
nad šumama moje mašte,
nad mojim srcem požnjevenim
tvoje ptice lebde,
iz kose tvoje, sunce moje raste,
i ima li negdje,do tebe
čarolije sto sjaji ljepše
u rukama mojijem.

Nek mi zvijezde noge posjeku,
i posade me oblaci u kraj
gdje proljeće ne stiže nikada,
bez tebe, nek me posade
da mi ruke listaju,
da šume moji listovi uz rijeku
čiji kamičci tebe poznaju,
jer šta je čovjek pun želja
do selo puno kerova
što na zvijezde laju.

петак, 29. август 2008.

Drveća se ljepše miluju

Jesen mi opet leluja barke.
zapljuskuju prepreke k'o Odiseja,
samo zbog tebe volim kolu i farke,
zbog tebe moja princezo Lea,
al' nisam ti ja za ova vremena.

Kasno je moje sjeme niklo,
dugo me čuvao mjesec u kljunu
i bacio u ovo vrijeme plitko,
plitko baš uz neku rijeku Unu,
a u Egiptu sam sanjao dugo u svitku.

Ej da sam bar vidio čuda Hrista,
pa da znam da stvarno vrijedi,
kad ti je duša k'o suza čista,
da je nebo od tuge štedi,
da l' bi i ti opet bila ista.

Da si vidjela kako gori Rim
pa da te zagrlim rukom Nerona
da se sa sudbinom pomirim,
da si u svakom dobu ti ona
zbog koje ja grešan postojim.

Nisam ti ja za Ratove zvijezda
ni za vrijeme zdravih bijelih zuba,
ja bih u vigvame gdje ne hvata jeza
jer te ujutru probudi prava ljubav,
taj osmijeh indijanke iskren i krezav.

Da mi je da ogrnem togu Perikla,
da ti pružim moć vladarice,
da l' bi Grčku na noge digla,
zbog jedne ljubavi izdala Trojance,
da l' bi smisao toga tad pronikla.

Nisam ja za jata čije ptice se sele,
ja volim jedno mjesto i jedne ljude,
a ti princezo mješaš koktele,
u kafanskom dimu misli ti polude
dok ti oči i dalje tugom svijetle.

Eh da mi je da sam ružno pače,
da želim samo jedno bijelo pero
jer to je od mene mnogo jače
da mi iz duše izađe moj Kalimero,
pa da mogu samo za sebe da plačem.

Ma da mi je da sam bar lipa u maju
u zemlji gdje leptiri umorni zimuju,
gdje ljubav živi kad srca ne kucaju,
jer drveća se sad najljepše miluju
ljepše nego što ljudi znaju.

четвртак, 28. август 2008.

Sapun od jorgovana

Vjekovi teku obalom Srema,
tragovi prošlosti u krilima galeba,
još se tražim ali me nema
bez tebe kao mrvica hljeba,
izgubljena u viru Dunavskih pjena.

Za kog noću sija žuti svetionik
pod mostom Slobode kom lađe plove,
kome monah u Hopovu pali kadionik,
čija molitva ljepše Boga zove,
perući dušu ko lice umivaonik.

Dani kad mećave još ne dolaze,
i djeca mjesto snijega klikere kotrljaju
zvona Nikolajevske mojim srcem prolaze,
gradske noći dušu prostu mi prljaju,
a želja mi da bistre oči je pomaze.

Vječna je istina ovih svetih dana,
kad upalim svijeće za nedostižne želje,
biljko zlatnolista, daljinom okovana
život me prlja, perem zaludno je,
ti moj si bila sapun od jorgovana.

понедељак, 18. август 2008.

Golub i mrvice

Zamiriše još behar one Slavonske šljive,
poslije martovske kiše kad se cvijet prospe
pa niknu one stope kao male gljive,
stope sreće kojim se ne prolazi više,
snovi što blijede i plač jedne bebe
osamdeset i neke godine proste.

Tamo gdje jutra još tiho bude,
talasi Drave i cvrčci iz žita,
jedan golub često pita ljude,
gdje mrvica njegova sada skita,
ona mala djevojčica njemu sad skrita.

Ima li već krila da leti visoko,
i zna li mudrost da s mrvicom sreće,
zablista joj njeno safirsko oko,
i kad je neće, kad je baš neće,
da se zagrli radosno sa životom.

Dunav i noćas neke duše plavi,
i tiho u tami jorgovan pupi,
jedno nebo sreće samo za nju se plavi,
čeka da ga nahrani i nježno pokupi,
jedan golub njen, još uvijek mali.

Boja smokve

Bole me noćas neki mali Arapi,
uplakani crni u ratu dima,
i duša tvoja noćas sve znala bi,
da te na mom dlanu više ima.

Ko školjke posute preko meduza,
moje želje nad tobom besane plutaju,
pustam koljena da do tvojih odlutaju,
da skupa uče kako se ne gazi već puza,
po cvjetovima što voljeti znaju.

Kad poslije kiše tvojih poljubaca
po duši mojoj niknu male lokve,
kad svijet na stakliće od tuge popuca,
skriću se u kosi boje zrele smokve,
dok srce po srcu srećno ne zakuca.

Pokupljen u letu ko mrvica pijeska,
s vjetrovima sanjam djecu što se smiju
s očima tvojim ta plavetnila egejska
pitaju me da l' će vječno da ih griju,
toplina anđela tvojih mekih perca.

Maša

U mirisu nara kada lišće zlati
i vrapci se mali pod jelama kriju,
rodila je tebe tvoja snena mati,
u noći kad zvijezde samo jesen griju.

Zvjezdica je žuta na plavome svodu
procvjetala kao vilenjačka mašta,
kao cvijet lotosa kad padne na vodu
u kući našoj zamirisa Maša.

Na miris sjena i planinskih ruža
gdje krletku slavuj kraj orlova svija,
ljeta s tobom naša sad će biti duža,
i miris Dunava ljepše će da prija.

U očima tvojim blaženo nek sniva,
sreća novog doba i radosnih Božića,
prostranstvima svijeta nek' ti duša pliva,
i najljepši vez nek' ispiše nožica.

Zvjezdica će žuta na plavome svodu,
cvati dugo kao vilenjačka mašta
kao cvijet lotosa i kada svi odu,
u kući će našoj mirisati Maša.

Maloj Maši od ćiće

Za Bosnu u njenim očima

Zalutali sanjari još beru zvijezde
i samuju na putevuma kojim sam prošao,
ja skupljam perca anđela što jezde
taman me sreće i razuma koštalo
u jastuke meke njoj ih vežem.

Divan je život, s njom u snu plešem
zelene kapije, vojničke sobe blijede
kitim je riječima i novim proljećem,
trenucima što vječno ostaju da vrijede
na dlan nevin krišom slijećem.

Zatvorim oči i vidim zelene lipe
i crn novčanik poklon pun maštanja
u njenim rukama što ljubavlju kipe,
duše ljepljive, rastanke, duga srastanja
dva srca što žude u tihe osvite.

Divan je život pod njenim trepavicama
tu kiša od tuge više ne lije.
mada nekad onim uskim ulicama
sretnem tugu u mirisu magnolije,
pa pomislim možda je ona posla s pticama.

Blagoslov majčin njena jutra čuva
i kamičak u žitu neumorno pjeva
molitvu suncu da niko joj ne oduva,
to proljeće u očima koje Bosna sneva,
sva srca tužna, svaka pustinja suva.

Ponoć

Noćas sam izgubio svijet iz ruke
i čvrsto me stegla neka tužna tmina,
spustio sam glavu zbog ljudske muke
izgubio neko je brata i sina.

Ledenu oštricu iz gvozdenog pakla
potegli su neki na mlade ptice,
duša mi zadrhtala, al nije se makla
od dalekog škljocanja logorske žice.

Bijeg zaludno planiram sa ove planete
jer razum me drži, i iskrena ljubav,
htio bih samo u bezbrižno dijete,
još jednom da kročim u željeni zaborav.

Mjesečina smrzla pahulje na dalekom svodu,
ne plaši me mrak već mrtva tišina,
kad ljudi se ne vrate, a jednom odu,
sa sudbinom i suzom guta ih dubina.

Samoća dolazi nezvana iz mraka
kad kapci neće da se sretnu,
od umora i želje prošlost se slika
u tami na crnu tačku zagovjetnu.

Sijaju na svim krajevima svijeta hladnog
svijeće ljubavi što se tope međusobno,
slutim tu čežnju koju zrači mlado
djevojačko srce u patnji na pismo.

Smrt i ljubav haraju ovog sata,
po zadacima svojim liječe živote
od samoće i umora na svod se hvata
boja nebeska od zemne grjehote.

Noćas se rađa život iz plača,
a smrt na pragu između sreće i bola
bježi kočijama jer ljubav je jača
dok zajedno pate duša tvoja i moja.

среда, 13. август 2008.

Začarano pismo

U nekom začaranom svijetu
gdje ne postoje usne ni prsti,
do tebe bih jahao kometu
i lovio usput leptire, da ih učim,
kako da krilima miluju tebe,
kad ih iz kuće svoje pustim.

U nekom začaranom gradu
gdje drveće leti preko ptica,
ja bih bojom mašte farbao tvoju ogradu,
i u džepiću čuvao tvoja nasmiješena lica,
da ih lopovi cvjetovi ne ukradu.

U nekom vječno začaranom trenutku,
kad se sunce izgubilo u tvojoj kosi,
kad si mi pružila svoju dušu, i ruku
i tiho šapnula, zaslužio si,
kao vila drvenom lutku,
meni život kao san poklonila si.

U nekom vagonu začaranog voza,
što mjesto motora srce ima,
ja bih se kartao sa čarobnjakom iz Oza,
u stotinu najdužih zima,
i onaj miris mimoza
kad me dotakne tvoja blizina.

U nekom začaranom pismu,
gdje slova trče po travi,
gdje N i V šutaju O po listu,
i gube se u očima plavim,
za tebe moje proljeće čuvam u kistu,
svu ljubav, i šapućem - ne zaboravi.

mom začaranom proljeću

Tri tačke

Klikeri moji od porculana
mnogo je oblaka još više neba,
proteklo, svelo pokošenih trava
izgubio sam vas sve i one džepove,
pune mašte, raspusta avgustovskih dana,
žmirki, spletenih lastiša oko malih Ana,
Ljiljana, Željana, sreća je bila jednostavna
i ostala ko zna kome...

I sad se sjećam kad se klikeri slijepe
zvali smo 'slijepa', daleka ljeta ostaše,
drugari pravi, Mlađo, Mito, Rade
ko nam ukrade, te riječi naše
te dane lijepe,
krošnje topola u koje snove smo preli,
potekoše rijeke gdje nismo htjeli...

Prebiram sad maslačke one pobrane,
otkinutih glava da su bar oni
samo bez njih ostali,
bas smo ih tamanili, ej radosti dječačke
i sad mi srce nad tim malim suncima stane,
stane i pitam se ko lako stavi
na našu priču, napola tri tačke...

Sad negdje ovamo pravim svoju ogradu
da u njoj gajim ono pravo,
jedno sunce, jednu ljubav, jedno nebo plavo,
i opet mi kradu, kad se najbolje primi,
bar mrvice krune mi, da imaju zimi,
jer ne rađa to, ne rađa lako u tom gradu.

Pa pitaju ko te takvog rodio,
a ne znaju da suze najljepše vajaju dušu,
rodilo me ljeto kad sam preživio sušu.
ne znaju kako sam prije tamo cvjetao,
svaki cvijet na toj livadi ja sam bio
sad u jednu vazu čitav život stao.

A meni sad dosta i dva pedlja,
jer mjesto gdje cvjetam nije više zemlja,
na putu ka nebu, u očima jednim,
k'o Grmeč pitomim, ko Una bistrim,
letam i skupljam proljeća u krilo,
za kosom sunca, koracima hitrim
po njenom dlanu danju bih trč'o, nocu pliv'o.

E moje tAačke pune mašte,
imam vas ja i za tri Bačke,
i nek mi stave opet tri tačke,
na ovaj zivot nek dunu oluje,
u mojoj duši, ruke djedove,
ruke seljačke, izmaštaće
bolje priče i od ove,
nek uzmu mi dan i slavuje,
ostace mi noći i moje sove.

mojim dugarima i drugaricama iz djetinjstva,
jednim bistrim očima boje Une, i
maslačcima svim kojima nisam dao da osijede,
nek mi oproste

уторак, 29. јул 2008.

Znam sve znaš

Da li znaš kroz sva vremena
da te čekam,
da lutam sam
zagrljen snovima,
ogrnut željama da pronađem tebe
u liku žene.

Da li znaš
da s mjesecom pričam,
o kosi boje sunca,
nježnoj kao lan,
što će da pokuca
na moja vrata sanjara,
i sruši mi plan
da budem tužan
do kraja svijeta.

Znam sve znaš,
jer ti si ta što zna
sve brezuljke moga sna,
strahove od dna,
i skretanja gdje ljubav ne stiže.

понедељак, 21. јул 2008.

Lile

Protrčah sinoć niz sokak Dola,
i ispod križa na trešnju se popeh,
s drugarem Mlađom preko lokava,
nečije k'uruze,u sumrak oteh.

Natovarismo gume na traktor Nine,
i stožinu vukosmo jedva s Bećinice,
na Željezniku planuše Vranovske lile,
k'o bezbrižne ljetne svjetlice.

Prosu se kiša k'o zadružni krompir,
preko naše doline male,
prođoh kroz kapiju pozdravi me portir,
zamirisa piljevina,sa vrata Fane.

Uzeh dvije kocke tople,izbrušene,
krenuh kući uz zvižduk pjesme,
ukrših rašlje sa šljive srušene,
napih se vode kod Donje česme.

Kod lipe Bracine kafane,
vidjeh za ruke drže se dvoje,
iz 'tamića' svirnu mi Dane,
na spomenicima vidjeh društvo svoje.

Igrasmo žmirke, i hvatasmo bube,
na kiosku šarasmo dinarom ime,
plašismo curice uz krike čudne,
i bi nas briga šta će da bude.

Hladno jutro po lipama tuče,
vjetrom od Zelnovca i Petrovca,
ne znam jel bi to onda il juče,
al' Dunav mi poteknu preko Brestovca.

Otvaram oči, šapuću žita,
prazna mi nešto opet duša,
Novim Sadom pogled mi skita,
u srcu zove, kuca Krnjeuša.

Nešto više

Gledam krnj mjesec što se hladno smiješi
i pitam se da l' smo u vezi,
on, ja i noć, i svijet ludi
i daleki horizont što gubi boju,
plašim se slučajnosti u tom odgovoru.

Vidim zvijezde što trepću nijemo
i lažem se da su tu zbog nas,
želim da vjerujem snažno i čvrsto,
a čini se da čujem gore taj glas
na nebu što se okreće lijeno.

Ćutim sva pitanja što me muče,
neću da rušim ovu čistu tišinu,
treba mi nit tanana, čarobna
da upregnem vasionu, neshvatljivu sudbinu,
i spojim sutra, danas i juče.

U trenucima slabosti zemaljskih čari
kad tuga krade dragocjene sate,
slobodan od bogatstva, ljubavi date
trošim um za tajanstvene stvari
i pitam se ima li nešto više.

Od ovog neba i rasutog pijeska
što kriju daleku, svetu suštinu
tražim varnicu jedinstvenog bljeska
što ne gasne od hladne ljetne kiše
da me skloni od mraka što za suncem jeca.

I tražim istinu u kamenu tvrdom
što se bjelasa na tihoj mjesečini,
kakav znak, tajni biljeg prastari
da saznam je li to naš dom,
ili smo tek svi glupo razbacani.

Jer hvtamo pahulje bijele, a voda ostaje,
trošimo život koji zemlja postaje,
a nema u nama istine u tome,
gdje zagonetka se velika piše,
od nas ima li nešto više.

Nije da srce samo u nama kuca,
zar je ljubav samo igra atoma,
gdje je tu smisao i topla duša,
i vjetar koji umije da sluša,
o noj, o nama, Hristu, tajni masona.

Krije sa znam u nebeskoj savani,
vihor što nosi čaroliju svijeta,
a nama su dati tek obični dani,
da ih trošimo bez zvjezdanog leta,
poneka stvar tek ostaje sveta.

петак, 11. јул 2008.

Čuvam te

Crveni se linija na zastavi mokroj,
kao usne tvoje daleke trešnje,
miriše jutro dalekim snijegom,
kažem 'Zdravo' mirni svijete,
danas sam tu, sutra sa njom,
preživjećeš i bez nas,nove ptice lete.

Raduj se otadžbino, vjera je naša
jača od prve ljubavi neugasle,
i ako bude velikog rata,
naše ruke ostaće vječno srasle,
dok budem gazio šume i blata,
sanjaću samo dvije zvijezde male.

Osvrćem se stalno da ne vidim zrno,
kad proleti kroz zaljubljeno srce,
ne osjećam tu bol, kad dođe zadnje,
svitanje i bijelo zimsko sunce
i zadnje mirisno pismo od nje,
na staroj slici grijaću ruke.

Mjesec me laže da ne skrećem s puta,
dok gasnem ispod vatrenog neba,
zubima stiskam dušu da ne odluta,
sa nebeskim vjetrom iz daljine što vreba,
budim se srećan u tužna jutra
i grickam koricu, memljivog hljeba.

Kad oganj zapjeva svoju pjesmu,
grebem noktima po zgaženoj zemlji,
čekam da naši kremeni kresnu,
glasan urlik za juriš smjeli,
u kom vidim samo onu staru česmu,
gdje smo se bezbrižno djetinje smijali.

I trčim,trčim da ne vidim tlo,
što se ljepi za đonove i uvlači me,
ne osjećam tad sreću i strašno zlo,
ne volim poraz, ni velike pobjede
potoke krvi kda nema ni malo
razuma i srećne suve zemlje.

Sanjam dvije zvijezde i bijelu vatru,
kada se probudim stomak mi gori.
stalno predosjećam da će da nas satru,
peta strana svijeta da nas pokori,
kradući plavetnilo u zadnjem satu
umiranja kad se u pepeo meso pretvori.

Pod stijenom vajanom za sjećanja stojim,
oko mene duhovi na prepad palih duša.
igraju ples pobjede i kliču unucima svojim,
razumijemo se, al ne mogu da slušam,
za mir duše, svog Boga molim,
plačući kraj groblja sasvim sam.

Daću ti zato grb jedne slobode,
kad se vratim sa pokorenih gora,
i u tviju postelju sa suzama odem,
preko krvavog, mrtvog mora,
ranjen vječno u prijestol duše,
lećiću lagano i mrijeti od umora.

Jedino me ruke meke bezbrižne,
mogu podići sa vječne postelje,
te riječi srpske, tihe nježne,
da otjeraju u zaborav pakleni oružje,
i vrate mi vjeru u pobjede,
dok te budem ganjao kroz šipražje.

Drhte mi mišice od nove ljubavi,
samo jednu sad vječno ljubim,
ovu zemlju slobodnih grobova,
pradjedova i surih orlova,
ako je hoćeš, prvo me ubij.


-prvo mjesto na takmičenju Patriotizam i otadžbina,
Vojno-tehničke akademije u Beogradu 2002. godine

Dugopolje

Crna noć gmiže polako tihom zemljom,
ni pjetlovi više ne plaču za suncem,
maleni svitac u daljinu bježi pred mrakom
i skrivena sova huče među granjem.

U toplinu doma i prošlost mi bježi duša,
plašim se da ne zaboravim tuge ljudske,
u blizini ne riče više mala buša
ni starice nema što guli orahove ljuske.

Kaplje u tišini oluk drveni truli,
skončava mali ptić bez gnijezda,
suza zapare krivuda po crvenoj luli
djeda čiji krevet je odavno neka zvijezda.

Na nebu beskraj života i sjenke oblaka,
brode neustrašivo tiho pred mjesecom,
naručje majke jedina još kolijevka
daleka kao obris nastaje sa snom.

Lako se krade između mokrih krošanja,
uzdah nezaboravljene ljubavi što dušom korača,
za stopama pobjeglih dječaka plaču stabla trešanja
neobranih polja žito dugo nije ispod sača.

Kolutovi dima sa zažarenog ognjišta skaču
u plavičastoj magli strahovi iz djetinjstva,
mire se sa veselom pjesmom grlica što guču
na starome tavanu gdje trunu zarđala sita.

Kiša sitna počinje da igra ples života,
po sitnoj zemlji izmrvljenoj rukama mraza,
vide se tragovi opanaka, duša im prosta,
njihova su blaga i škrta livadska brazda.

Njihove oči bježe od nečastivih sila,
što hode mrakom i traže tužne duše
čije umorne ruke samo hljeb su snile,
čija carstva se poslije smrti ruše.

Tišina života i mir bespokojan se plaši,
ljudi silnih što niču brzo iz blata,
i sve je nisko glavu diglo i traži,
od neba da potraje nad poljem ova noć tiha.

-mojoj baki

Opet

Pjevaju trave sa dahom vjetra,
kao da morem poznatim plovim,
drhtave stabljike nehajno spaljene,
pokušavama u dahu da izbrojim.

Mladi hrast kao da priča
na svome jeziku tuge i žala,
beskrajne skazke samotnog vremena
što zalud proteče iz besmisla.

Sijaju crveni kao kapi krvi,
krovovi novi nad životom starim,
u dolini ostavljenoj zaborav plovi
i bježe suze sokacima malim,
ne daju mira duši što se lomi.

I nova lica, i zaboravljene riječi,
oteti od smrti životu se smiju,
šta je moje više ne znam reći
sem ovih trava što s vjetrom viju,
čini se najlakše je daleko uteći.

Zavidim dušama što su radost našle,
u ovom kutku bezbrižnoga svijeta,
od lutanja nijhove noge se spasle,
u tuđini na putevima ostala je sjeta,
a moje oči k'o da nisu ovdje rasle.

Čudne mi noći, sunce i jutra
i neki davni puteljci zarasli,
zgaženi plodovi šumskih stabala,
pod stopalima bez ljubavi otpali
krckaju grančice krv u srcu stala.

Stislo sa svih strana šipražje,
na mjestu gdje sam klikere ganjo
i sve kao da hoće da slaže,
da ovdje nikad nisam ni sanj'o.

Život buja na staroj ledini,
orlovi klikte na nebu beskrajnom
i sve je isto sve mi se čini,
kad padne noć, sa hladnom koprenom.

Moja duga

Spustih nogu na drag asfalt stari,
opet vidjeh stare klupe drvene
i sve ono što mi davno sagori
u srcu što ode vjetrom sudbine.

Stisli zidovi hladnih domova
i šuplja okna s kojih bršljan viri,
bez nasmijanih lica starih drugova
ne mogu dušu lako da smirim.

Staza kojom sam biciklo tjer'o,
u zemlju pobjegla skrivena travom,
mlada topola na koju sam se peo,
naprečac ostarila s ranjenim stablom.

Pretrčah ulicu posutu prašinom,
da pogledam taj svoj dom iz snova.
otet vjetrom, vatrom i jaukom
nestao iz duše tragom bola.

Ulazim u kuću što nema vrata
i kao da miriše ručak majčin,
u sobi još čujem glas brata
još jednom se vratio u uniformi i jači.

I plaču djeca tužna komšijska,
ja stiskam oči i hiljaditu suzu,
pogledom milujem prošlost blisku,
po zidovima vatra ispisala moju dugu.

Bezbrižna

Daj mi samo dio svoje slobode
i radosti neodrasle,
jer tebe ne brinu kiše zimske
i žuta trava što uzmiče,
od duša naših što su srasle.

Ne krij taj bezbrižan pogled
pred očima koje griju teške suze,
znam da si bestidno srećna
da te tuđa patnja ničem ne uči,
tvoja ruka snova tugu ne osjeća.

Ostavi za me bar kutak bezbrižnosti
u svome svijetu mašte,
za ljebav smrznutih duša,
smiri bar na tren taj osmijeh blistavi
i jednom ozbiljno pogledaj zvijezde.

Otvori mi knjigu svojih srećnih priča
dječijih vragolija i bezazalenih laži,
pričaj o prošlosti, strahovima
pričaj al' ne traži, od mene isti smijeh,
i iste priče, naše duše
rodili su različiti svijetovi.

Ja mogu da ti pokažem skrivena mjesta
gdje plešu ptice, i pupe noćni cvjetovi
kud bježe plahi vukovi i tragove košuta,
da te učim o svjetlosti nevidljivih zvijezda,
al' tvoja duša ostaće opet ista.

Jer ti nemaš srce tužno u sebi,
niti se plašiš svojih burnih snova
naše noći nikad nisu isto duge,
jer dijeliti ne možeš sate sa Bogom
a ti ćeš još dugo biti bezbrižna.

A kad mi krenu nekad te suze,
izgubljen u davnini sam vjerovatno
i ne pitaj zašto, niti kako
bole me njihove tuge.

Ne vjerujem

Čuo sam od bure jutros tvoj plač
i još ne mogu pogled da dignem
zar i tebe posječe nebeski mač,
sve gubi smisao kad u vječnost odeš.

Zamišljam kako su te zadnji put poljubili,
nepomičnu blijedu, a vječito lijepu
gdje smo izgubili sreću šta smo pogriješili,
zar je ljepše tamo neg' na ovom svijetu.

Ne mogu da plačem, znam da nisi voljela,
a plakali smo zajedno ispod crne šume,
sad i ona drhti od nepravde Boga,
sa pucketanjem vatre nestaju tvoje haljine.

Tako prokleto je lijep dan današnji,
bezbrižno se smiju djeca u igri,
opija me miris trave, i cvrkut slabašni,
plašljivih zrikavaca u ljetnoj bezbrigi.

Ne vjerujem da ima zemaljske pravde,
za srećne vile, pune soka života,
ne vjerujem da se njene usne slade
na nekom boljem mjestu od ovoga.

Ne vjerujem da ima tog povratka,tugo
kad odeš jednom, samo riječ ostaje,
i blijedi na kamenu još dugo,dugo
a onda u zaboravu sve živo nestaje.

Opet natrag u pradomovinu zvijezda,
odlazimo u zrncima prašine nebeske,
lomi se srce kao komad leda,
i kaplju suze u zvuke reske.

Čujem od bure, noću tvoju pjesmu,
i tražim svica novog na svodu,
krnj mjesec se krije kroz nemirnu krošnju,
zar je tamo bolje, kad svi jednom odu.

Ne vjerujem da negdje na mene čekaš,
tvoj duh je sa zrakom sunca zašao,
ne vjerujem da išta sada sanjaš,
svod zeleni, travnati vječno nas rastavio.

Magla i kiša nad humkom plešu,
i sunce se ogleda na crnom mermeru,
ne vjerujem da zemlja krije neku ljepšu,
juče sam želio sve najbolje na svijetu,
danas mi nade zbog tebe umiru.

-posvećeno djevojci ubijenoj
u studentskom gradu,
februar 2002. Beograd

понедељак, 7. јул 2008.

Medvjedi

Čekam vjetar da me probudi,
sa koljena da sruši hladne ruke,
jel molim Boga, da nam sudi,
godine tame, pamtim k'o juče.

Riječi mudre, ostaju bez smisla,
srećne trenutke kradu mi anđeli,
noćas mi duša od snova pokisla
jutros mi najdraži daleko pobjegli.

Na bijelom pokrovu tužne prerije,
svijetle žutom linijom fenjeri,
samo mi srce njihov zrak gije,
ljudi mi svi kao izgubljeni.

Gušim se u masi srćnih seljaka,
lakši mi korak među njima,
predivne žene, drugačija svaka,
pa opet nijedna tu iskru da ima.

Tragom tuđih zgaženih šljivika,
skupljam ožiljke na žute listove
i stalno pred očima stara slika
noć zvjezdana zimska i huk sove.

Odoh u doline, poletih prerano
izgubljen lutan sa kradenim snom,
nad žitima zrelim negdje onamo
hoću u gnijezdo još samo jednom.

Ne daju se više razmrsiti puti,
medvjedi nebeski samo me plaše,
gledam ih tužno, sve drsko ćuti,
dok tražim zvijezde i ime naše.

петак, 4. јул 2008.

Kada sklopiš oči

Kada sklopiš oči, tu ima nešto
što preleti nebom moga djetinjstva,
na tren miris srće i bakino tjesto,
trepavice tvoje, gnijezdo puno lasta
zamlja opanaka, ali boje zlata,
otkada i kada, daleka i čudna,
ti si moja stvarnost, ljepša nego mašta,
ona koju sanjam, ona kojoj praštam,
ona koja spaja linije mog dlana.

Kada sklopiš oči, osmjehom zasjajiš,
dok rukama kliziš preko moje duše,
u grudima miris ružičnjaka tajiš,
ja noću ne spavam, sanjam tvoje ruže.
Beskrajne i nježne latice i misli,
spletene u zvijezde u mraku me guše
kad na tvoja modra dva neba pomislim,
ne znam jel sam srećan il' breze pjevuše.

Stvorenje ti divno, ćerko suncokreta,
blagoslovu vjetra iz tople ravnice,
budi moja sreća, što u tuzi cvjeta,
i početak jedne bajkovite priče,
Nek me kosa tvoja od mraza sakrije,
kada planu svijetle januarske noći,
tvoje srce moje, proljećem nek prekrije
jer čudesno drhtim kada sklopiš oči.

Uspavanka za V.S.

Sanjivi treptaj svijeta tajni,
žmirka u dvorištu tvoga srca,
na kapiju spuštam fenjer sjajni
nek te čuva do novog sunca.

S juga će poteći Egejska struja,
da splete se u tvoj pogled nježni
ispariće mirise zimskih oluja,
otopiće svaki osmjeh snježni.

Sirene pod ruku će da te vode,
morima želja gdje brodoloma nema,
beskrajem duše će da ti brode
melodije harfa s pucketanjem kestena.

Sanjaj zato noćas za mene
i sve one kojim bila si bar tačka,
na krilu bubamare jedne snene,
sanjaj bezbrižno kao tiha Bačka.

Neka te nose zvončići jelke
i paperje mraka mazi u noći,
sve do čudesne obale daleke,
gdje ribe i papige imaju tvoje oči.

Dok niče prvi list kalendara,
nek pahulja meka ti takne usnu,
čuvaće te kao dunju s ormara,
jedan sanjar u svome snu.

Kestenje

Da li će neke zime donijeti opet,
onaj snijeg nedirnuti,
što tiho je sakrio tvoje male stope,
da li će neko da nasluti,
gdje se gubi vječnost obećana,
pomućena s kišama
koje skupa nismo gledali.

Da li će proći taj tren tuge,
kad ne osvane moje jutro u tvojoj kosi,
taj tren kad postaje malo
sve što sam volio na tom kutku svemira
koji tvoje ime nosi.

Da li će moći jedan san samo,
da prekrije bez tebe sve hladne noći,
kada se srce uvije tamom
i sanja kako će s proljeća doći,
tvoje oči sa ždralova jatom.

Da li mi riječi mogu još tvoje
otkriti tajne početka sreće,
da li se leptir po krilima miluje,
gdje se žena popute tebe sreće,
što zauvijek ulazi u moje snove.

Da l' još me griju kestenja snena,
što sjaje sto zima iz pogleda tvoga,
možda si drugom suđena žena,
teško srca mogu ljubit do groba,
kao i starost su na zaborav spremna.

Osjetiti rosu

Hoću li još jednom osjetiti rosu,
planinskog jutra na pospanom oku,
još hiljadu puta dotaći kosu
tvoju, neukrotivu rijeku u toku.

Vidjeti sa mišlju sreće o životu
daleke obronke i brdske orlove,
dočekati da slete mome plotu
kad nestanem u snu uz huk sove.

Ne odlaze nade, kad druge doplove,
sunce nije krivo što ću ja bosu,
spustiti nogu na obale nove,
hoću li još jednom osjetiti rosu
koja nema na što da padne.

Znam sigurno da ću moći,
sve još milion puta isprobat'
vidim li tvoje srećne oči,
i tihih koraka oprezan bat
čujem, za sudbinu treba
ukrotiti meleće,
eh da bar rosa padne na ovo cvijeće,
što čuvam za te,u sitan sat,
daleko je proljeće.

Utjeha

Poželićeš kad te putevi slome
da nađeš lako moja vrata topla,
što čekaju tebe,
i postelja meka, i moja duša će
mnogo noći da sluša, ispovjest
tvoga vlažnog oka.
I zagrljaj topli će da broji,
treptaje tvoga nježnog tijela,
u noći, u zori,
kad mjesec zažmuri, ispričaću ti
bajku o sreći. Ti nećeš znati
i neću ti reći, to moj je
život u tvojoj duši.

A kad prođu ljeta, i drveće ostari
priznaću ti svoju tajnu duboku,
pod nebim snenim, slikama požutjelim,
u tvome oku tražiću oproštaj
što nisam te čuvao.

Povratak

Kad ostari vrijeme ja biću kamen
i cvijet što kraj potoka vene,
ti bićeš opet neka ljepota,
možda grlica il mala srna,
uberi me i ponesi sa sobom,
samo dođi nekad i stoj kraj mene,
živjećemo tuđe živote, graditi
nove svjetove,i radosti još biće
a ljubavi nigdje.

Neću ići opet u oči čovjekove,
da tamnujem osjećaje i povrijede slavim,
daj mi sudbinu kiše, velike oluje,
da zemlju nakvasim, sreću joj vratim,
da sperem tuge, i patnje života
osjetim smisao i sva čuda shvatim.

среда, 2. јул 2008.

Daleki lješnici

Budi se s proljeća zaboravljena ljubav,
i spokoj od zime sleđen se topi,
u san mi dolazi miris malog luga,
u čijim šumarcima stari snijeg kopni.

Dok koračam tvrdim betonskim drumom,
čini se da čujem tihi šušanj,
umrlog lišća i mokrog lješnika šupljog,
svake noći nekad taj putić sanjam.

Zeleno jezerce i stari bunar kamen,
bujaju od zgaženog snijega,
nad hrastom mladim sunčev pramen
raduje se životu novog ljeta.

U kori drveta, dva crna ožiljka,
početna slova za tvorcem pate,
zamlja je upila tragove opanaka
jednoga dana, možda se vrate.

Nad safirskom kosom sunce umire,
i znanu siluetu sad opet tražim,
na drvenoj klupi podno male jele
maštam kako opet jednu ruku mazim.

U duši ostaje eho bakinih riječi,
i sleđen kajmak na donjoj usni,
niko ne zna kako se liječi
kada se sjećanje u zaborav ruši.

среда, 25. јун 2008.

У оку твоме

У магли јесени,сненим равницама,
сазвјежђу лијево од мале Венере,
тражим праву истину о нама,
да ли ће киша твоје младеже да спере,
прољеће са мога жељног длана.

Пупиш у туђим срцима дању,
онако лијепо као орхидеја,
твој мирис,осјећам у брезовом грању,
пупољку багрема,малих алеја,
у мени процвјеташ ноћу у незнању.

Губим се у свијету бубамара,
и дјетелине процвале с четири листа,
у сну што пут од облака отвара,
до тебе моја пахуљо чиста,
носим срце у ком најљепше блисташ.

Корацима маштовитог дјечака,
прескачем прољећа туђег пољупца,
поред топлог мог камина,
предеш плетеница нашег сунца,
у наручју држиш малог сина.

Роди ми ноћас из своје душе,
док те милујем стихом ове пјесме,
двије ластавице,мале полетуше,
нека се напију са оне чесме,
нашег извора чежње што тече,
што шапуће бајку оног нашег вече.

У десном оку твом је ријека,
знам тајни знак неких прошлости,
неких битака вилењачких предака,
носиш тај печат, тајне храбрости,
за тобом бих до задњег даха.

Ни међу анђеле,ни међу људе,
ноћас не могу,
моје усне заувијек љубе,
к'о восак свети пламте,
путују Теби ил' Богу.

Proljeća koja nisu mirisala

Vatre ,opet sanjam one vatre,
moj dom što sija kao zvijezda,
život što se tiho zatre,
u noći dok letim daleko od gnijezda.

I šume,one smaragdne šume,
daleke otete suzama proklete,
u žitu ravnice nekad zašume
dok trčim snom kao dijete,
sjete me na one krive breze,
nožić kojim sam urezivao ime
i na one duge snježne zime
kad se dvopreg u sanke preže.

Vapi li nekad za mnom divlje cvijeće,
poleti li rosa nekad da me nađe,
pali li neko za nas tamo svijeće,
za dane sreće da ne tonu nam lađe.
Po livadama moje kišne duše,
još dotrči šareno telence da pase
i ne znam tad za se kad košava zapuše,
već poželim jedne kožne kajase
da stegnem čvrsto,dječački vrelo
i viknem ’đija’ kroz majčino selo.

Zemlje naših snova suzom su branile,
majke,sestre naše na suzu svikle,
i još nigdje te neslućene tajne sile,
kom su vrbe tužne tih noći nikle,
do nama i našoj rijeci želja,
tragove stradanja niknute iz blata
ne skriše ni grane šumovitih jela.

I suze su moje,i jutra i noći,
natapale strahom,i bolom što pati
sva proljeća,zime što će ipak doći,
kad ostanem sam,bez oca i mati,
k’o list jedne ruže,povjetarac laki,
odnio me skrio iza srećnih oči
i u boji ljeta,jedna pletisanka,
isplela je zavoj što prošlost liječi,
svojom rukom svile,ta nježna bosanka,
sve buduće boli mogla je da spriječi.

Zorile su zvijezde,u osvitu snova
i svitala doba najljepšega cvijeća,
uspavljivao me zov zaljubljenih sova
i miris u kosi njenoga proljeća.

Bezbrižna prostranstva njene tihe duše,
poklonila dom su snovima dječaka
što sanj’o je samo kako sve mu ruše,
i velike vatre malih igračaka.
Osmjehe po njemu,lako je pisala
prstima što nikad nisu takla zlo,
i proljeća sva što nisu mirisala,
zakopala negdje je u njoj znano tlo.

Četiri spomenika

Četiri spomenika

Pahulje kristalne kroz domove puste
sad šibaju sa sjevercem, kroz moju sobu,
a šume borova što biše guste,
klanjaju spaljene u garežu bogu.

Padina bijela gdje skije smo lomili
kao zlato nebrušeno cakli,
jesmo li tada srećni bili,
samo što nismo se nigdje pomakli.

Slutim tamo nema više onog smjeha,
niti po šumskim puteljcima slobodno hode,
dok padaju zvijezde od sjaja do grijeha
po smaragdnim njedrima zemlje ove,

A u toj dolini sreće pogažene,
više ne vidim ime svoje,
oteše mi zivot i oči djetinje.
i moje livade sad drugi kose.

Često osjećam taj poznati miris
zimskog sjena što vije sa zapada,
ne mogu sa tim da se pomirim,
da više nikada, više nikada...

Poznate ljude više ne srećem,
razišle nam se sudbine kao mali klikeri,
a i kad sretnem više ne poznam.
suza im lice u kamen pretvori.

Slutim da ona četiri spomenika
sleđena pod snijegom jedva se znaju,
i neka druga sad dječija lica,
oko njih žmirke se noću igraju,
a ime mog djeda, ispod leda,
sjeća da tu smo bili nekada.

Mojoj Krnjeuši

понедељак, 16. јун 2008.

BILA SI

Tople su noći ova zima februarska,
nema tog mira i mjesta koje volim,
davno su nas oteli iz našeg tajnog carstva,
drsko lišili najljepšeg drugarstva,
novih se zbog prošlosti strašno bojim.

Zorom sanjam tvoja nestašna lica,
što daju mi snagu da idem dalje,
dok cijeloga dana lebdi mi skica
u zjenici koju nebo mi šalje,
kraj ušiju sapuce tvoja tiha pričica.

Lebdim zemljom gonjen i sam,
cijelim podnevom gubim razum u tišini,
dok vrije zemlja plačnom rosom,
vidim taj dlan meki,nježni,
i zamišljam te istom malom.

Slušam kako s mjeseca se prosipa sedra,
i tužne pjesme sto sjećanja vuku,
dolaze u snove,tvoja meka bedra,
ne želim se probuditi,osjetiti muku,
jutra,daljine i vozova sto odlaze.

Prevelika je vasiona,bojim se za nas,
previše drska sudbina za opet,
jos jedan susret,očima izgubljen glas,
od vrelih snova,strah mi otet,
a hrabrost sam davno izgubio,ti znaš.

Maštam,dolaze kiše sa suzama tvojim,
sa zapada,sjevera teku rijeke hladne,
kao moje ruke sto pružam svojim,
dodirima na tebi,i usne sladne,
sate,sekunde u dosadi brojim.

I tek ponekad,razumom pomislim onako,
godine su medju nama duše isto ne ištu
dal' bi sve to bilo lako,
dal' bi te poznao onako pokislu,
sjećaš se one jednom veceri tako..

A lije ta topla kiša proljećna,
i zašto da ne plačem kad bolujem,
kad miriše nekad tvoja kosa smeđa,
kroz zeleno javorje u gradu kojem,
Dunav sječe tugu sto ne osjećaš.

Slijeću mi na dlan bijeli leptiri
noći mi lake,jutra mi teška,
danima smišljam kako da pomirim
dvje obale,dva grada,nebeska je greška,
što te neko drugi bez duše,ljubi.

Sreću se i mrse staze naših zelja,
dok utjehu tražim u pogresnima,
a svake noći srce te sneva,
jer samo ti sve moje si bila,
moja zvijezda,i moja sjena .