уторак, 18. децембар 2012.

Romania says most beautifully yes



Blue dresses are fluttering ,
down the endless Boulevard of Karoly the First
hiding the women
with  the eyes of water’s birds,
they‘re fluttering like the little pieces of cut of sky
they‘re traveling and fly
as a blue contours
of official envelopes
which hide the love letters,
After a few trivial dying galaxies
after a few very important World Wars ,
after  thousands of the great nations
who have died, and survived in one crumb of us
we have stopped at the same word,
between the first kiss and neither kiss
pausing at the same spring,
pausing at the same river,
First time in a life we have wished
most beautifully together on this world
through the  touch of the firsts,
as so shy children
concealing by the hands their rosy faces,
we have wished
to survive together in some happier kids.

As I ‘m watching how the sky goes down
with the hands of the autumn rains
carrying in the arms
the last angels
which they ‘re willing to trust to the people
at least at this winter,
I'm sure that  Prevert wrote his this verse
thinking, right about  this town
"God's good Sun doesn’t care for us,
It remains in the rich neighborhoods
Here you are dying from everything,
From the heat or from the winter
Or you are freezing, or you are smothering,
Here  is no air,
If you stop to kiss me."
illuminated and irradiated by the lights of Paris,
I am sure he has seen right this country,
strayed piece of Russian’s taiga
where the most beautiful fairytales are still talked
by cold fingers and by the hot hearts
because honestly they believe in them
until smothered yourself of the imagination,
until the end.

Oh, how terrible was that communism,
imagine
how many just wonderful babies and smiles
were born because of this harsh Ceaucescu
who has banned that the rivers of life
someone stops at the source,
today, the names of thousands of embracing ones
wouldn’t walk
by the Danube and by the Black Sea,
this world would be a poorer
for one lost constellation of love,
and I would have no one to hug
surely in this day to see
and to say – Raise yourself on the fingers,
'You ‘ll be bigger than Stefan cel Mare,
this great Moldavian Prince
from which  Hungarians and Turks have shivered
at the bridges of silence where the deathwatch hides,
and you wouldn’t have a bunch
of those wonderful cousins and sisters,
and you would not be able to tell
- This  most youngest  she's my
the dearest friend.


One day, we will grow up
and you and me,
Don’t  hurry,
Once when our eyes become less
when they stop growing from the fear and wonders,
in this corner of destiny
where nothing is certain,
nothing,
until you  firmly embrace it with hands
and snuggle it to you,
I’m not sure these hands are mine
in this life,
neither the my language which I spike
nor the my thoughts which I think,
imagine how it is beautiful insecurity,
Imagine
we will never speak one the same language,
but it seems to be we best understand
each other now,
among this unreasonable  four eyes
in this short eternity
it seems  that we messed up
some strings of the Prophets
who ones said that in this millennium
we live last our lives on this planet
which will never become a star.

God, how those senile old wise men
were naive and selfish,
trapped in their solitude, prophets
in disinfected desires, in killed longings,
this world deserves to become a star
to become the biggest star,
that no hug and neither kiss
to be interrupted in itself story,
from terrible tiredness, more frightening quest,
at the beginning of the birth of stars,
at the beginning of the love
No one dare to say No.
Can you hear how the most beautifully
for all of us,
us vagabonds, the liars and lovers
from the sun to the mud
for the us gypsies in the heart
the darkest of distrust,
Romania says most beautifully yes,
yes to love, yes to dream until smothered yourself.

Above the crystal coffin of too Holy,
too dead St. Parasceva
in yellow little church on the hill,
I realized all the sanctity of the life
thousandth time on this most holy world still
among all these embroidery, wooden crosses,
kneeling souls, dying dreams
which are eager forgiveness and happiness,
I’ve been seen alive, too alive saints
with black and blue curls,
with the eyes of old women in smile
and  children in cries,
they had extinct wisdom in sorrow,
a force of the unrecognizing  love
in too seldom  life’s rainbow,
and weakness, excessive weakness
that they able to see
in the eyes of  their descendants
all faith and sworn hope
stretched between their praying hands,
a hundred years before
than someone ignites the candles
at their grave,
I figured out the enigma of eternals
good bye and forgiveness,
that, in all of us is hiding one saint,
given to this world for a short test.


In the red sand
of an ancient Botanical garden,
in the middle
embraced by the hundreds of flowers
and petals of them
Mihai Eminescu in stone,
poet of the flowers and stars
the heart of this country, of this town
the greatest poet with just one book
who would be able to understand
and by stone brain now,
easier and faster than anyone
on border of the imagination,
that the parching limes
more beautifully love and caress now
than the human hands
which  list and  read poetry of love,
which willing to say no to everything beautiful,
but Romania for all of them
so beautifully whispers Yes.

On the main railway "Gara Mare"
taxi driver in cowboy boots
and with Lenin’s mustache opens his soul,
in the perfect Italian-English
-Do you hear these winds that blow,
All this bad things are from that  Russia,
They are still breathing back on our necks,
and they are watching our dreams,
and you see all those dogs,
my friend, the actress Brigitte Bardot,
has banned us to kill them all
Now the town is full of them,
more than the birds.
And really
down the railway, down the boulevards
the wet eyes of stray dogs roll across
and behind them,
also my thoughts
-My dear friend,
Brigitte  didn’t let you to kill your soul,
at least for a while, for some few years,
until all of you shoe cowboy boots,
and shave that mustache, ugly habit
last signs of life of cowboys and knights
at this too gentle, too feeble world.

Cause the town needs to look
just like that
which hasn’t yet lost half of its soul,
just like that
as the last romantic Orient Express,
that has been headed  to the west
follow the sun
but it doesn’t know how to go faster
than racehorses,

Let's spit we together
to east and to west
because we are too small for anything larger,
except that we the most beautifully dream
and most wonderfully swear
cause that just your homeland,
Romania, will always say to you
most beautifully yes.

While the wind of Subcarpates wriggles
the most gentle love song
through  two easy cheap chords
on parching, teary branches of limes,
and the slopes of our plans are melting,
the plans to buy at least this eternity
in a few days,
for a handful of crumbled dreams
discovered
in the labyrinths of undiscovered illness
revamped secrets of the tunnels of love
where just our eyes have lighted,
for you and me
two comets have sprinted faster
between our  palms near the Earth,
and they have turned one sunny day
into two light-years
and a pair of light nights,
because we are born to last longer
than the one touch of the dream
to travel farther than the hunger
for the only one sky above us.

I am certain that the rose sellers
will remember me more than you ever will,
cause taking hand  less remember still
than the giving hand
and you know what,
let someone else buys  for you gloves
for this Winter and those
always cold your hands,
From me it s enough
that I have kept and fed with love
two frozen swallows in love
through winter days
in those yours abandoned eyes.

On the morning when I leave,
out of the snow an enormous fairy tale will arise
in the vastness of your eye,
and our dreams and our needs
will become magic of carelessness
and silence,
after a spoken lullaby
in a child’s sleep,
and the craziest of depths in us
endlessly thirsty
for new wonders and freedoms,
and nobody will believe
that you could’ve said no
by those lips of tired stars,
on the night when everything
with names and eyes
have told the most beautiful – Yes.

Take a deep breath
and shift at least a single cloud
when I go behind the cranes of Banat,
and put your finger on the spot
where two different nations first met,
two identical cosmic bodies,
and try not to understand it all,
stay the same until the end,
without great words and tears,
Romania who tells the most beautiful – Yes.

Post scriptum:
And there far away,
when Winters start again seeing

through the eyes of the Spring
and the birds start to learn again to fly,
you will remember and so will I:
„Ce ma fac eu fara tine“
                                        
dedicat R. Birgaoanu 

                     Iasi, spring 2013


Translation Serbian to English:

Stefan Mraović, Nenad Zorić
Literary Youth of Serbia



петак, 14. децембар 2012.

Rumunija najljepše kaže Da


Lepršaju plave haljine,
beskrajnim bulevarom Karolja Prvog
krijući žene s očima vodenih ptica,
lepršaju kao mali otkinuti komadi neba,
putuju kao obrisi plavih službenih koverata
što kriju ljubavna pisma,
nakon par nebitnih umiranja galaksija,
nakon nekolika, vrlo bitna svjetska rata,
nakon hiljada velikih naroda
koji su umrli, i preživjeli tek mrvu u nama
zastavši na istoj riječi,
između prvog i nijednog poljupca
zastavši istog proljeća, na istoj rijeci,
poželjeli smo prvim dodirom
najljepše skupa na svijetu,
kao sramežljiva djeca
krijući rukama svoja rumena lica
da preživimo u nekoj srećnijoj djeci.

Dok gledam kako nebo silazi
sa rukama od jesenjih kiša
i u naručju nosi posljednje anđele
spremne da vjeruju ljudima
bar ove zime,
siguran sam da je Prever taj svoj stih
napisao misleći, baš na neki ovaj grad
“Dobro božje sunce za nas ne haje,
Ono u bogataškim četvrtima ostaje
Ovdje se umire od svega,
Od toplote il’ od zime,
Ili se smrzavaš il’ se ugušiš,
Ovdje vazduha nema,
Ako prestaneš da me ljubiš
obasjan i ozračen svjetlima  Pariza,
siguran sam da je vidio ovu zemlju,
komad odlutale ruske tajge
u kojoj se još uvijek pričaju najljepše bajke
hladnim prstima, i vrelim srcima
jer se se u njih iskreno vjeruje
do kraja, dok se ne ugušiš od maštanja.


O kako je bio strašan taj komunizam,
Zamisli,
koliko je divnih beba i osmjeha
rođeno zbog tog surovog Čaušeskog
što je branio da se rijeke života
zaustave kod izvora,
zamisli
i da se hiljade zagrljenih imena danas ne šeta
kraj Dunava i Crnog Mora,
kako bi ovaj svijet bio siromašniji
za jedno sazvježđe ljubavi,
i ja ne bih imao koga da zagrlim
sigurno ovog dana
i kažem – Propni se na prste,
bićeš veća od tog Štefana Ćel Mara,
velikog moldavskog Princa
pred kojim su drhtali i Ugari i Turci
na mostovima tišine gdje čuči mrtva straža,
i ti ne bi imala gomilu te divne braće
i sestara,
i ne bi mogla kazati
- ona najnajmlađa mi je najdraža.

Odrašćemo jednom i ti i ja,
ne žuri,
jednom kad nam oči postanu manje,
kad prestanu da rastu od straha i čuda,
u ovom kutku sudbine,
gdje ništa baš sigurno nije,
ništa dok čvrsto ne obuhvatiš rukama
i priviješ uz sebe,
nisam siguran ni ove ruke da su
u ovom životu moje,
ni ovaj jezik, ni ove misli,
zamisli koliko prelijepe nesigurnosti,
zamisli mi nikad nećemo
pričati jedan isti jezik,
a čini se da se najbolje razumijemo
u ova četiri nerazumna oka
u ovoj kratkoj vječnosti,
i kao da smo pomrsili konce nekih proroka
da ovog milenijuma
živimo posljednje svoje živote
na ovom planetu
koji nikad neće postati zvijezda,
Bože, kako su ti senilni mudri starci
bili naivni i sebični,
zarobljeni u svojoj samoći, proroci,
u ubijenim čežnjama, dezinfikovanim željama
ovaj svijet zaslužuje da postane zvijezda
da postane najveća zvijezda,
da nijedan zagrljaj i poljubac
ne bude prekinut u svojoj priči,
od strašnog umora od još strašnijeg traganja,
na početku rađanja zvijezde, na početku ljubavi
niko ne smje da kaže Ne,
čuješ li kako najljepše za sve nas,
lutalice, lažljive i zaljubljene od sunca do blata
za nas cigane u duši
najcrnje od nepovjerenja,
Rumunija kaže najljepše da,
da se voli, da se sanja dok se ne ugušiš.

Nad kristalnim kovčegom presvete,
premrtve Svete Petke
u žutoj crkvici na brijegu,
shvatio sam svu svetinju života
hiljaditi put na ovom presvetom svijetu,
među svim tim vezenim, drvenim krstovima,
klečećim dušama, umrlim snovima
željnim oprosta i sreće
vidio sam žive, prežive svece,
s uvojcima crnim i plavim,
sa očima nasmijanih starica i uplakane djece,
koji su imali ugašenu mudrost u tugi,
snagu neprepoznavanja providnosti
u prerjetkoj životnoj dugi,
i nemoć, prejaku nemoć
da u očima svojih potomaka
vide svu vjeru i nadu zakletu
razapetu između  svojih umolitvenih šaka,
stotinu godina prije
nego što im neko upali svijeće na grobu,
shvatio sam zagonetku vječitog odlaska,
praštanja i opraštanja,
da u svima nama čuči jedan svetac,
stavljen ovom svijetu na kratku probu.

U crvenom pijesku,
usred botaničke drevne bašte,
zagrljen stotinama cvijetova i latica,
u kamenu Mihaj Eminesku,
pjesnik cvijeća i zvijezda
i srce ove zemlje, ovog grada
najveći pjesnik sa samo jednom knjigom
koji bi razumio i kamenim mozgom sada,
više i brže od svih na granici mašte
da se ogolele lipe
ljepše vole i miluju od ljudskih ruku
koje ga sad listaju i čitaju,
spremnih da svemu lijepom kažu ne,
ali zato Rumunija najljepše šapuće Da.

Na glavnoj željezničkoj „Gara Mare“
taksista u kaubojskim čizmama
i s brkovima Lenjina mi otvara svoju dušu,
na savršenom talijansko-engleskom
-Čuješ ovi vjetrovi što pušu,
sve je to iz te Rusije,
još nam za vratom dišu,
i posmatraju nam snove,
i vidiš sve ove kerove,
To je ona Brižit Bardo glumica,
prijatelju, zabranila da pobijemo
sad ih je pun grad, više ih ima od ptica.
A niz prugu, niz bulevare
stvarno,
kotrljaju se mokre oči pasa lutalica,
i moje misli za njima
-Dragi moj prijatelju,
Brižit vam nije dala da ubijete svoju dušu,
bar još malo, još koju godinu,
dok svi ne obuju kaubojske čizme,
i obriju te brkove, tu naviku ružnu
posljednje znake života kauboja i viteza
na ovom raznježenom, malaksalom svijetu.


Jer ovako treba da izgleda grad
kome još nisu oteli pola duše,
baš ovako
kao zadnji romantični Orjent ekspres,
koji se uputio ka zapadu za suncem
a ne umije da ide od trkaćih konja brže,
Hajde da skupa pljunemo
u pravcu istoka i pravcu zapada
jer previše smo mali za nešto veće,
sem da najljepše sanjamo i najljepše kunemo
jer samo tvoja domovina,
Rumunija, će ti uvijek najljepše reći da.

A vjetar zakarpatja provlači
najljubavniju pjesmu
kroz dva jeftina akorda
na ogolelim, suznim granama lipa,
i tope se obronci naših planova
da kupimo bar ovu vječnost
u par dana, za šaku izmrvljenih snova
pronađenu
u lavirintima neotkrivenih bolesti,
u tajnama povampirenih tunela ljubavi
u kojima su svjetlile samo naše oči,
zbog tebe i mene
dvije komete su projurile brže
između naših dlanova kraj zemlje,
i pretvorile jedan sunčan dan
u dvije svjetlosne godine
i par svjetlosnih noći,
jer mi smo rođeni da trajemo duže
od jednog dodira sna,
da putujemo dalje od gladi
za samo jednim nebom nad nama.

Siguran sam da će me prodavci ruža
pamtiti jednog dana više nego ti,
jer ruka koja uzima,
još uvijek manje pamti
od one koja pruža, i znaš šta
nek ti neko drugi kupi rukavice
za ovu zimu i te vječito hladne ruke,
od mene dosta
što sam sačuvao i hranio usred zime
dvije promrzle lastavice
u tim napuštenim očima.

Onog jutra kad odem
iz snijega će izrasti velika, zimska bajka
u prostranstvima tvoga oka,
naše sanjanje, naše moranje
postaće čarolija bezbrižnosti
i tišina,
nakon ispričane uspavanke u snu djeteta,
i ona najluđa dubina
u nama beskrajno žedna
novih čuda i slobode,
i niko neće vjerovati da si ti umjela reći ne
sa tim usnama od umornih zvijezda,
te noći kad je sve što je imalo
imena i oči, reklo najljepše Da.

Duboko uzdahni,
i oblak bar jedan pomakni,
kad odem za ždralovima Banata,
i stavi  prst na ono mjesto
gdje su se prvi put srela
dva drukčija naroda,
dva ista nebeska tijela,
i ne trudi se da sve shvataš,
ostani ista od kraja, bez velikih riječi i suza,
ona Rumunija koja naljepše kaže Da.

Post scriptum:

A tamo daleko,
Kad očima proljeća progledaju zime
i ptice opet počnu učiti letjeti,
sjetićeš se i ja ću se sjetiti
 „Ce ma fac eu fara tine“


среда, 14. новембар 2012.

Drukčije topline



Neke sasvim obične, otrcane noći
kad su i kiše i zvijezde bile istrošene
previše za  bajke koje traju duže od ponoći,
ni slutili nismo da smo najljepši
u toj kratkoj podjeljenoj samoći,
očajno zagrljeni
drukčijim rukama i sudbinama,
izgubili smo se i do jutra potonuli
goreći svako za svojim dubinama
kao mali kamenčići kometa u talasu okeana…


Najljepše ulice prošle su našim rasparenim koracima,
najstvarniji snovi iscurili
između stvarnosti i besanih  šaka,
dok smo učili uzdisanja i plakanja
iz neke djevojčice i nekog dječaka
izgubljenih u nama dok smo za nebom žurili,
ostali smo željni oblaka među oblacima
samo ćošak neke noći kao orjentir
gdje počinje da se sanja.


I još dugo poslije,
između toplog i hladnog sivila
neki osmjeh će neku suzu
još najvećom grubošću šapata
zvati najmilija,
jer najveće dubine
ne mogu da potope najveće snove,
ne moraš da vjeruješ
ni prošlim grubima ni budućim divnima
al’ najveće sudbine
moraju da se bar jednom ponove.

Zar je na kraju važno,
nema razlike između grada i grada
kad se krene,
topline putuju i s nama i bez nas,
iza zaključanih kapija sitnica, banalnosti
i najvažnijeg sada,
ostaje poneko oko vlažno
kao naljepnica na koferu života
da se u istim običnim, otrcanim noćima
istim toplinama nada.

Jer čini se da smo ovo pozlaćeno sada
između usana i srca
primili tek kao štafetu,
odabrani među svim divnima,
da optrčimo taj počasni krug
u kom se najlakše još stižu
nevini sa krivima.

I sutra u nekom novom svijetu,
kad ne bude  ni želje, ni vremena
ni onog dječaka i djevojčice u nama
koji nas vode,
kad budemo suviše nježnosti dužni, 
predaćemo nekome
taj dug u duši,
i zrno vjere
da sva neba mogu biti svedena
u jednu kap na jednoj ruži,
i kad smo, drukčije topli,
al’ jednako prazni i puni, 
naivnosti i slobode.








недеља, 7. октобар 2012.

Anđeli rastu smijehom

Miriše neko, prevrelo ljeto
sve još treperi, i mira sad nema,
kao kad neko s malenim cvijetom
se potajno nekom,  na ćošku sprema.

A sve je tek proba, tek samo proba,
maštanje uz vjetar
dok nevidljivo rasteš
iz onog u sebi najzlatnijeg doba,
iz jednog  smotuljka, prepunog mašte.

Osjećaš neko malo nebo
rumeni se vrti, tiho još začarano,
a sve što je lijepo,
još ljepše je lijepo,
kada se svemu nasmješiš, Lano.

Čuješ sad neko, daleko gnijezdo
u tebi odzvanja u tebi sanja,
zbunjene ruke pod novom zvijezdom,
kada si najdraža, kad si najmanja.

Djevojčice i ptice imaju nešto,
nešto isto što ih iznutra čuva i proganja
nešto što u njima čuči tajno,
neko čudo ljepote, upleteno od postanja.

I kad  zamirišu najnježnije suncem
i kad se zalete, divlje kroz kiše,
zatvore oči, otvore srce
i blesavo ćute, il blesavo vrište.

A usnama moraš prvo da probaš,
pa tek onda srcem da gricneš slano
i sve što je sveto,
biće više  sveto,
kada se nasmiješiš svijetu samo,
pomogni svijetu da odraste
jer svijetovi rastu smijehom, Lano.


Kada te raspu pa ponovo skupe,
kad ispočetka učiš da hodaš
i kada te najljepše, novom igračkom kupe
da sebi sebe najljepše vratiš
da sebi sebe,  osmjehom prodaš,
jer anđeli rastu samo od smijeha,
tu mudrije nema šta da se doda.

**Lani od ćiće**



субота, 22. септембар 2012.

Svetinja


Na početku nekog novog svijeta,
nekog starog, tajanstvenog nadanja
u srcu nekog velikog grada,
u rukavu nekog izgubljenog sela
uvijek postoji neki on, i ona neka
i ta najveća sreća, koja se nije srela,
a vrijedi, vrijedi da se čeka.

Stvarno vrijedi,
čak i ako kao jesenje trave osjediš,
vrijedi da se mnogo ne rasipaš
s tom najljepšom
svjetlošću sluzokože
i okolo znatiželjom pipaš
sve što se usnama i srcem
onako samo jednom, najljepše
dotaći može.

Jer umjeti da prepoznaš
ono što nisi tražio,
i umjeti da ne odabereš
ono što nisi birao
to je već početak novoga svijeta
u kome sebe nikad nisi zaista porazio,
jer najveća  hrabrost,
ustvari nije probati sve,
već odabrati jednom iskreno
sve ono za šta bi umirao.

I pomalo tiho, lukavo u tajnosti,
u sebi pronaći svjetlost i sjajnost
veću od svih sjajnosti,
to je već početak spremnosti
na ta hrabra letenja,
da stigneš i postaneš, i svoja i nečija
jedina najljepša igračka,
i jedina najveća svetinja.

A onda i u tom nekom,
nekome ne tako hrabrom
nekome sasvim drugom
treba da pronađeš komad sebe
i preslikaš ostatak dugom,
da budete isti,
tamo gdje se ludosti i različitosti
vezuju zvjezdanom rijekom
iz očiju jednako mokrih i žednih
sa usana jednako vrelih i željnih
da se izgube u nekom.

Postoje najljepše mjere
nježnosti i sreće,
koje se ni sa čim ne mjere
sem otkidanjem neba
neba s kojeg se zvjezde nikom ne skidaju
postoje polja s kojih
se cvjetovi ne beru
nikom ne otkidaju,
jer postoje oči koje se ne prodaju i ne kupuju,
u koje i kad izgubiš vjeru
one te ne izdaju.

Jer postoje noći kad si veći od mraka,
rasteši i rasteš, a postaješ
manji od svog srca,
i manji od svojih izgubljenih šaka,
u nečijim danima koji se ne broje
već prstima dišu,
u nekim koracima ispod oblaka
šapuću se najljepše poezije
koje se žive, i nikad ne zapišu.

pentru domnișoară Z.



понедељак, 13. август 2012.

Plava tajna

Tečeš, još kao najljepša riječ tečeš
iz uzdaha strpljivosti paučine,
iz suze tek porođene svjetlosti
što zjenicu beskrajem peče,
kroz preznojane tišine
kao mrve znoja radosti
iz kojih smo svi nespretno potekli.

Kao najljepša noć tečeš
po rukama usnulih suncokreta
pod zvijezdama što kleče,
na početku zagonetke djetinjstva i svijeta
tvojim usnama naše tajne
smo najdivnije sakrili, pa najtajnije rekli.


Na čijem to širokom ataru snova
nebo je greškom posadilo
umjesto nečijeg najslađeg bostana
plavi cvijet sa srcem,
pun slatkoće i sna
prvoga sina od svih zaljubljenih sinova
u san bez krova je uspavankom
tiho u najljepšu noć ugradilo.

Na kojoj to raspuklini vječnosti,
na kojoj to tempiranoj mini
banatske široke duše
su počeli blatnjavi Mokrini
da rađaju zlatne visine
koje se padom ne ruše.

Na kojem to zvjezdanom drumu,
je rijeka suza postala most
koracima nježnosti, koracima krvi
srce je dolutalo umu
zadnji san je postao prvi
u zagrljaju zvjezdanih rijeka
trenutak se zaljubio u vječnost
i naučio je da pažljivo čeka
tajnom jednog lebdenja
u šarenom horoskopu plavoga čuperka.



U kojem to porodilištu sunca
je jedna pitoma zvjezda
rođena da svijet nježnošću vaspitava
hranjena i svjetlošću i hljebom
na zemlju je nabučnije otpala
pjesmom hiljada zaljubljenih
proljeća i ptica
napukla najtiše do srca
zbog ljubavi je ostala čitava.

Ej vatrena vodo,
očiju mokrih od dobrote,
posljednja revolucijo i prva slobodo
stidnih i bestidnih,
cirkusa tuge i cirkusa sreće
kroz pogrešne živote
kroz najpogrešnije, varljive smrti
koje si to svijeće
u našim očima popalio prije svih
naših rođenja
između svih suza i riječi škrtih
rasuo sebe kao svečano cvjeće
puteve uzdaha i straha
sve pomalo već popločao,
za buduće, plašljive rasipnike srca,
svojim prstima samoće
hrabro odkoračao.

Rođeni moj, odjeku djetinjstva
trideset druge,
duge su stvarno umjele
djevojčice da pretvaraju u dječake,
negdje smo lako zalutali
među jednako nježne i grube
između muških i ženstvenih,
negdje su jedna djevojčica,
jedan dječak
uvijek bili zaljubljeni više od svih
u oblake,
tražeći tajnu
kako se korača uz tuđe korake,
kako se rađa za najljepši poljubac
i umire za jedan najljepši stih.

__________________________
Miroslavu Miki Antiću,
uz poštovanje,
umjesto kandidature za Nobela
za otkrića najvećih formula
nježnosti i velikih riječi







понедељак, 9. јул 2012.

Crvena jutra

Osluškujući snove ptica
ponekad se probudiš u pjesmi
okovanoj krilima,
krilima bez kojih ne možeš nigdje,
a u grudima svakog jutra istu mjeru imaš
daljine velike kao oči,
uplašenog zarobljenog svica
koji bi u nebo, i otkinutih krila da ide.

I onda živiš, kao najljepši stih živiš,
zarobljen u srećnoj pjesmi,
između dva ista refrena,
A jutra crvena, raspjevano crvena,
znaš na kraju, sve će na otpjevano svesti
Obraze mokre od snova
iznova ćeš da potajno sklanjaš,
i sve najljepše,čega nismo tad bili svjesni,
imaćeš da nekom šapućeš,
imaćeš samo da sanjaš.

I zato moraš da vjeruješ,
i ovdje, kao i tamo, i kao svuda,
kud god padaju zvijezde,
i sudaraju se nove suze, rađajući nova čuda,
da sve što si prošao,
nije bila tek jedna obična prošlost,
za bacanje,
već hiljade malih razbacanih budućnosti
koje si izgubio, da bi u ovu jedinu, svoju došao.

Ovdje, gdje u zidovima,
hiljade malih anđela zamrznutih
stoji zarobljeno u svojim pjesmama,
oni što su kroz zid glavom probali
nazad do neba,
a falio im je samo jedan stih,
za pjesmu u kojoj se budiš
crven od sreće i stida
jednog djetinjastog jutra,
kažnjenog što je bilo zaljubljeno
rano,prerano, u zoru nekog tuđega sutra.

Cvjetovi i ovdje onako isto marljivo uče,
kako da se i danas i sutra
miriše više,
ostane uspravan više od juče,
s tom
nataloženom prašinom izgubljenih dana,
između dva predaleka dlana,
a najljepše ptice ,
su na odavno slomljenih nogu,
i lete,lete dok mrvicu sunca
krilima dotaći mogu,
a onda padaju zadnjim
vriskom svjetlosti s grana,
i leže na leđima dugo,dugo
skupljenih krila s nekom odvažnom tugom
mole za samo još jednu granu sna,
na kojoj još jedna ista ptica ima.

U ogledalima više ne žive isti oni ljudi
koje smo umivali i češljali
brižljivo, sve ove godine
za nekoga istinski svoga,
bilo je lakše da se isprlja i poludi,
jer onda nema šta da se prežali
sem onih istih drhtavih snova,
koji su se plašljivo u naše oči sklanjali
svake noći i one posljednje,
kad smo zadnji put
jednako čisto drhtali i sanjali,
mada ja još uvijek sanjam
onog istog nestašnog dječaka,
što je ubijao ptice
i kačio ih na ogradu jedne djevojčice,
poklanjajući joj tako malo neba,
i još uvijek kad se probudim,
dugo ne znam
da li to baš tako ide s njom i sa nebom
i da li tako poklanjati treba.

I ona sad sanja svog zalutalog princa
kog neka tuđa čarolija ponoći njiše,
dok mrak miriše
na neko čudno voće
i mnogo se više uvlači u oči,
iz dlanova kipi magla delte Dunava
uzvodno teče
ka jednoj tamnoj kosi,
tamo daleko,
gdje je zaspalo posljednje proljeće
koje je znalo šta želi i hoće,
koje je znalo šta miris ljeta nosi.

A mjesec se smješka poput zarobljenika
koji je napokon dobio pomilovanje
i preko Karpata punih kiše,
putuje tifusno žut i nasmješen
početku kojem se uvijek na kraju mora doći.

Znam te oči još najviše
u kojima nosiš
iste male bube svjetlosti gladne,
i isto pitomo i divlje
šetaš i čekaš crvene datume, velike dane
kad u srcu Bog i osmjeh sviće,
i znam još pališ svijeće
i bacaš novčiće u fontane,
za neko daleko,dobro biće,
jer slutiš,možda te naše nove sreće
i nisu baš te sreće
za kojim smo patili,
i čežnjivo šaputali.


For new wings of some birds on one smiling face G.J.

понедељак, 4. јун 2012.

Najveće djetinjstvo

Tamo gdje svi nevješto čuvamo
ispod trepavica
neke mokre tragove neba,
i neke nečujne oblake i ptice
odbjegle iz naših ruku prerano,
tamo gdje smo prvi put voljeli tajno
sve ono što i ne treba i treba,
i mračno i sjajno
naučili da šapućemo i režimo,
tamo sam prvi put s tobom
probao da pobjegnem od djetinjstva,
i evo još uvijek jednako trčimo
jedno za drugim
i jednako bježimo.

I eto ni sad mi nije dovoljan
ni korak ni metar,
već nešto veće, veće od sreće
što ne staje u oči i uši
s čim bih da izbrojim sve to
gdje sam jureći te stizao vjetar,
i započinjao vječito novi, topliji svijet
s temeljom na svojoj i tvojoj duši.

I još najčudnije umijem
da ti poklonim najmanji cvijet
što najviše znači,
i da ti na ruci nacrtam
sat što ne govori vrijeme,
već šapuće ne plači
kad svud okolo mokre oči golubova
tuguju dok juriš i odlaziš od djetinjstva,
od mene
na početak nekih novih, odraslih snova.

I još najljepše umijem da ne dam
da odeš
daleko od mene, od ovih
nespretnih, divnih koraka i riječi,
daleko od ove
posljednje,prave slobode,
išaranog zida želja što se ne kreči,
ovih žutih, plišanih meda
punih mrvica snova i stiropora,
jer s kim ću onda da se krijem
s kim ću onda da se tražim
s kim da podjetinjim
ovako ozbiljno kaži,
od onih strašnih bora
do ovih nježnih, tepavih laži.

I eto, priznajem nikad nisam
bio tako
zaljubljen do ušiju, do bola,
mada vječito zagubljen
u nekom pronađenom srcu
na nekom drhtavom, tuđem putu ka sreći
dao sam uvijek sebe bar pola,
i na kraju s još više snova
ostao čitav i još veći.

Zato ostani tu do kraja
gdje daljine ostaju u nama
gdje najteže ozbiljnosti počinju
uvijek od djetinjastih ljepota,
jer najveće djetinjstvo još smo nas dvoje,
kad se sretnemo između
naših mokrih očiju,
pa izmješamo te vodene boje
u vrtešci zagrljaja i života.

недеља, 13. мај 2012.

Nikakvo čudo

Dočekaš li nekad ljude koje čekao nisi,
probudiš li nekad noći u kojima
najveći san ti si,
vidjećeš kako osmjeh ti nekad jedan fali,
korak samo jedan mali
da nekom postaneš sasvim drag
dragocjen kao prvo veliko, ljubavno pismo,
pa se onda čudiš i računaš
disanjem oblake mjeriš
kako smo tako i jednako veliki, i jednako mali
i koliko smo ili nismo
zalutali slučajno u neki grad
u nečije srce upali,
na nečije grudi snom zastali, pa na pod sa oblaka pali,
i ostavili jednako izgubljene tragove
i na zemlji i na nebu
a svako se najljepše razumije
na kraju samo u svoj trag.

Zato ne čudi
ta ogromna plava zadihanost neba,
i umor cvjetova već jutrom rano
preduga je to pod njm vječnost lutanja
i školovanja nezrelih zagrljaja,
za samo jedan prezreli susret samo
da bi daljina u nama utrnula
od blizine i šaputanja
baš tamo gdje su nas planine najviše poparale,
i neba u nama otvarale,
a šume pored puta vjerovale od nas više
da putevi i pruge uvijek vode ka nekom,
a ne daleko, daleko još više.

Nebo još niko nije pomjerio iz svog ležišta,
mada niko ni ne zna zapravo,
šta je to tako plavo,
čime zaljepljeno i na koga čeka
ta nevidljiva vreća puna zvijezda,
zato nek te ne čudi,
to najljepše ništa
što sam ti dao i što si mi dala,
što će da se budi svakog jutra
na tvom prozoru i zašušti
kao mali nevidljivi, promrzli vrabac,
da ti dotakne misli i nježnošću zakune
na sve ono što se može
jednog jutra probuditi
i opet useliti u oči crne,
bar komad najvećeg nečega
od onog velikog ništa
što svi mi umijemo najviše dati.

Zato ne čudi,
što baš nekud tuda
kud odlazimo i dolazimo
poljupci zaudaraju na rđu običnosti,
a usne duboko crvene od krvi neke ljubavi pokojne
još vjeruju u čuda.
Mada se sve manje ozbiljno vjeruje
i sve manje ozbiljno prašta
pupoljcima neozbiljne bezazlenosti očiju,
i slabosti istine na neozbiljno vrelim obrazima,
jedino još obrve neke najdraže
nose ozbiljnost, neku mudrost nježnosti
netaknutu porazima,
Možda se još jedino za njih nebo veže
u onim rijetko bezazlenim, ozbiljnim noćima
kada se u rukama isto kao u srcu ima.

Zato ne čudi
što si ti najljepše molitve
nosila ispod obrva,
i najljepše volim te
dugo krila pa ipak najviše potrošila
u prošlim životima
kao i ja, izgladnjela od tišina,
sita i previše sunca i kiša i ljudi,
hrabro kao što se nekad mora proći
ka budućnosti mi smo skupa kroz prošlost prošli
i umjeli očima
ono što drugi rukama nikad neće moći.

Zar te stvarno još čudi
oko nas sve te ljušture ljudi
što trepere na suncu kao krila mrtvih leptira
i glume nježnost i ljepotu
sanjaju da ih neko oživi,
davno otkinute u letu,
ljušture koje pamte zvijezde rođene u njima,
odbjegle s prvim poljupcem
na neku bolju, nježniju planetu
gdje se snovi ubranim cvjetom ostvaruju,
gdje ti naličje grudi u lice pretvaraju
lice koje ne liči izgubljenom životu
u kom i nas u izgubljene začaraju.

Zato me ne čudi što si odjednom
uplašeno ozbiljna od života,
a ja bih tako malo hrabre ludosti
za dušu ti skriveno da prikačim,
kao grančicu vrbe za gnijezdo ptičije
u krošnji grudi,
ko zna šta će i čije
jednom da se izliježe u njima,
potomak svjetlosti zvijezda il običnih ljudi,
al meni znači,
da ostaće znak da sam bio tu,
kad su se gnijezda učila ljubavi.
A jednom će neka šolja čaja,
kroz sve mjesece imati miris maja,
i biti važnija za svako jutro buđenja
od svih velikih piramida Egipta
i svih onih zanosa i čuđenja
s kojima smo ostali zarobljeni na nekoj slici
koja kad prođe ništa ne znači.

Nije to nikakvo čudo,
što je neko uplašeno i tajno
posuo molitvom zlatnom,
bakarne obraze jednog limenog heroja
prepune stida,
pred najveću borbu s daljinama ih pozlatio,
da jednom kad se vrati
žitu u svojim dugim tišinama,
i počne taj oklop sa sebe da skida
da se sjeti s čijim zlatom je otišao
i zbog kog zlata se vratio.
Nek te ne čudi,
što smo previše nisko pali
tamo gdje smo najviše širili ruke i grudi,
u tom visokom svijetu najnježnijih noći,
gdje zaboraviš od visina i ruke i lice,
proljeće će od sad da bude uvijek
jedan tvoj dječak kasno budni
što je umio najljepše da ti od očiju
pravi cvjetove i ptice,
a krovovi i ptice će i dalje da budu
bliže nebu nego svi ljudi.

Na Trgu Tuđe Slobode
ostaju Naši Golubovi da skupljaju mrvice ljubavi,
možda s njima možeš da učiš
kako se i s tim može srećan biti i letjeti
DOK SE NE VRATIM

петак, 13. април 2012.

Korjenje neba

To nema nikakve veze
s evolucijom srca i hemijom snova,
jednačine koje nas dvoje čine
su van formula
kao uzdasi ptica, kao suze cvjeća
kad pijana proljeća izgube geografsku kartu
pa naše stope prepune vrtoglavih zvijezda
se pronađu izgubljene u istome blatu
tu gdje počinje korjenje neba.

Tu gdje počinjem da se najviše bojim
za maslačak bijeli u tvojim očima
kad nestašnost zaduva, kad pitomost zaduva
preko mesa i kostiju snova
tu gdje ti najviše vjeruješ da postoji
na mom dlanu daljina
za tebe najbolje čuvana
presavijena tvojim prstima u blizinu
van formula.

Tu gdje ti nikad nećeš da porasteš
s tim nosem djevojčice
punim mašte
što u sve vjeruje
kojoj sve na istinu miriše,
tu gdje ja nikad neću da ostarim,
s ovim prstima dječaka
koji zvjezde lista i dok bajke ti piše
uvijek nešto divno pokvari.

Mora da bude i takvih
rođenih da nikad ne odrastu,
među svim onim ozbiljnim,
velikim brkovima i punđama,
što doktoriraju fiziku, hemiju,
ozbiljnost gunđanja,
neko mora da doktorira i maštu,
smješkajući se beskraju
i poštujući nevidljivo, neshvaćeno i čudno
kao djedovu priču o prvom velikom ratu.


I zato te stvarno razumijem
i preko granice mašte,
dok svemu u tačkicu lako vjeruješ,
u sve one velike datume o slobodi,
kraljeve pravedne, proroke čiste,
hod po vodi,
u mrvu dobrote u svim ljudima,
i zato su nam oči uvijek tako blistavo iste
jer razumijemo
drukčija prostranstva u tuđim grudima,
i zato znaš da ne prekidaš me i kad treba
kad počnem da rastem iznad neba
trepereći zvjezdano izvan tvojih očiju,
jer znaš da ću opet čitav svijet
da ti djetinjasto prepričam
u nekim šarenim pismima,
jer ne želim da porastem nikada
niti budem igdje stvarno velik
osim u tvojim očima i mislima.

I zato se tako divno razumijemo,
s ovim prstima dječaka i nosem djevojčice
dok gazimo nebo i nosimo ptice,
kao igračke svoje,
i zato tako ozbiljno vjerujemo oboje
i ozbiljno čuvamo te djetinjaste snove,
da nikad nećemo da odrastemo
jer ti nikad nećeš vezati punđu,
i ja nikad neću pustiti brkove.

Pa ipak dođe to neko tamno veče
s previše pogašenih zvijezda,
kad sjedneš pored mene i šapneš
Ne ličim na sebe,
i ništa više djetinjasto ne znaš,
i nos ti bude veliki i oči velike
i sve mokro od stvarnosti raste,
i to su ti znaci, te lozinke,
preplašim se da ćeš da odrasteš,
postaneš umorna od snova
povjeruješ u stvarnost, u starost,
da su bore od godina
a ne od poljubaca kojim su te cmakali
i ponegdje smežurali od tolikog voljenja,
da je umor od torbe života,
a ne od suza koje nismo isplakali
neimavši vremena od sreće i htenja.

I na tren sam pored tebe
kao svemirski brod pored nepoznate planete,
kao dijete pored tuđe,
lijepe igračke
ne smijem da ti priđem, da te dotaknem,
a osjećam topiš svjetlost preko lica
i skriveno je u sebi plačeš,
a mjesto tebe bez stida
suze pupoljci cvjeća, suze zaspale ptice
iz mokrog korijenja naših stopa
nebo se otkida
i vuče te.

I moram da te uhvatim za ruku
i ne dam da odletiš,
među velike bez sna
da ti stegnem prste i iscjedim stvarnost
u topli šapat preko usana
nagorjelih od umora
da kažeš-Vjerujem ti, vjerujem sve,
i opet ti na licu blista
nos djevojčice koji sve vjeruje i kad ne mora,
nosić kojim čvrsto podbočeno
nosiš naše nebo u cvatu
van formula i razumiješ opet sve
da neko mora strpljivo da čuva
i korjenje neba u blatu.

недеља, 26. фебруар 2012.

Kad naučiš da rasteš

Znate ono,
kad u nečijoj glavi čujete crkveno zvono,
pa vam ta glava postane sve, i vaša vjera,
i vaša crkva i molitva i kletva,
pa počneš da rasteš brže od proljećnog cvijeća,
brže od trke zaljubljenih jelena sjevera,
zar to nije ono zbog čeg se ide na kraj svijeta
ono kad naučiš da rasteš u sreću.

Pa onda ono
kad se mirno oprostiš,
sa po jednom suzom kradom
sa svakim gradom u kom su te ostavljali
malo uplakanog i malog,
dok si učio da rasteš
i pokušavao da srasteš s nekom tuđom ulicom,
s nekim tuđim srcem i uspijevao pomalo,
i znao da budeš srećan s jednom pticom
na svom prozoru,
gledajući u njoj neba o kojim sanjaš,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u budućnost.

Pa ono,
kad vas je stid da poklanjate poljupce
onima što ih tako pošteno
i iskreno umiju da kupe,
onima što svoja tkanja od snova
paraju bez razmišljanja
da bi njima obrisali vaše suze krupne
i bolovali od vašeg bola,
pa opet ih takve nikad ne sanjaš
i ne poželiš tako vrelo njihove ruke,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u one koji maštaju bez mašte,
koji se i bez ljubavi ljube.

Znate ono
kad na prstima nečije nade
zaljubljene u vjetar
poljubiš prvi put nebo,
i spustiš se srcem sve do peta
da zgaženoj travi tražiš oproštaj,
i oproštaj svemu što gaziti nisi treb’o,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
u svim pravcima u ljubav dobrote
koja se stalno osvrće, vraća i prašta.

Znate ono
kad noćima zaredom
nešto se u vama od sreće znoji
i strahuje od snova i nade
koji su odjednom tako stvarni
kao one breze u sumrak sa ade
što se povijaju i bore sa snom
koji ne postoji,
a ti ustaneš i od mraka ukradeš
najbližu zvijezdu, zagrliš je i zaspeš mirno,
i pokažeš da se ne bojiš,
zar to nije ono kad naučiš da rasteš
iz najmanje slabosti u najveću hrabrost,
hrabrost osvajanja svemira sudbinom
udvoje kad spojiš
nebo sa svojim krovom.

Kad naučiš da rasteš
zar ne opaziš da ne postoji ništa
što ne može
da izraste u nešto drugo,
kao što cvjetovi divni izrastu
u neke jagode, u višnje nečije,
tako i mi rastemo zasađeni
u nečiju želju, nečiji san,
u neko srce dječije,
i zamirišemo nekad na tren,
nekad dovoljno dugo, nekad predugo,
trulimo u vječnost,
a ipak rastemo, i obično i neobično
u nešto što ima krila a ne leti,
u nešto čudno,
kao one ptice rjetke
koje više vole i od neba i od vjetra
da rone suznim dubinama rijeke
jer im se krila guše i suše u visinama
što se od sunca dime,
možda su takvi oni što su naučili da rastu
i put neba i u dubine.

Znate ono
kad vam tople noći dane njišu,
a ti naučiš da rasteš
u svačijem srcu pomalo, i kad te ne vide
i kad te ne čitaju i kad ti ne pišu
zar to nije prava vječnost,
i u danima kad sve miriše na kišu
i smežurava se i smanjuje
ti naučiš da rasteš u jednom srcu najviše
u srcu koje ne zaboravlja
utrobu zemlje koja miriše
na svjetlost i ruke divnih žena
koje su oprale ovaj svijet,
u srcu koje ne zaboravlja nebeski svod
koji truli od molitve za očeve
kojih zbog nas više nema,
a ti rasteš za sve njih
rukama oko nečijeg vrata
oko nečije glave u kojoj zvoni crkveno zvono,
zar to nije ono zbog čega se diše
ono kad naučiš da rasteš u život.

петак, 27. јануар 2012.

Prejakoj riječi - Branku

Postoji svjetlost
koja ne umije da se prelama,
kroz sve sredine, gustine
ona ne skreće i ostaje ista
puna istine
I postoje ljudi u kojima ta svjetlost
se dugo krije, i odjednom zablista,
i kad probaš da slomiš te ljude
oni postanu vječnost.

U tom lomljenju počinju vječne pjesme.
---------------------------------------

Prva nježna vatro mladosti
sa juga
gdje je smisao isplakao svijet,
bez velikih tuga
budućnost koju sanjala nisi oprosti
ovoj pjesmi lice koje si obećala.

Prva zvjezdo zaspala
u kori drveta predugo
jer imala si san od zimske noći veći,
tajno prastara
otkrivena mladom rukom,
sakrila si pjesmu hrabrosti
poraženu prejakom riječi.

Koraku zaljubljen u lutanje
Riječi zaljubljena u šaputanje
Oblaku zaljubljen u gutanje
Neba Pjesmo sa očima
Tajno sa srcem vjesnik
Poezije cvijet razgolićen do uma
Bezobrazno
Nestaješ u zaboravljen stih
Ostaju melodije što varaju vrijeme
Proljeća što mirišu prazno.

Bez sumnje
Riječi crne kao seoski mravi
puteve svoje mudrosti znaju
tvoja pisma pored nje
čuvaju tajnu
kako se tajna čuva
Uzalud
Mudrost preko golog uma
sad najnježnije duva.

Pjesma sad je posljednja sloboda
da se kaže
Iskrenost
Ljubav
sad je prva istina
koja je naučila da laže
ljepše od budućnosti
srce u grudima sanja
da postaje kost,
da mu ptice ne mogu ništa
Evolucija poezije,
Laž je najveća istine mjera
Slavuj vječno poražen
Rođen da se krije i oprosti
Let istine bez svoga pera.

___________________________
Branku Miljkoviću u spomen

субота, 21. јануар 2012.

Odluka

Zagledan u najbjelji beskraj jednog nadanja
isprekidan žutom ozbiljnošću zvijezda
ugledam to sunce
oslonjeno o svijet prevrelog lima
od komada polomljenog neba
skupljenog i poljepljenog u ljudima
i pomislim,

Ko nije trčao bos po kiši
taj stvarno ne zna koliko ima neba
u srcu i stopalima!

Na dlanu jednog čovjeka sa brda
i na obrazu jedne žene iz polja
zamislim sebe,
brzinom najljepše želje
ali pažljivošću lebdenja jednog oblaka
da ne porušim oči tek dignute visoko
iznad prerane lomljivosti radosnih suza
i šapnem im
Budućnost će biti bolja
ako me puste u ovaj svijet preuzan
za samoću, preširok za mnoge,
krojen taman za dvoje,
dok u meni još tinja nenačeta svjetlost
jedne djetinje nade
i želja veća od sudbine koja bira čovjeka
i koju sudbinom bira čovjek.

I poklanjam sebi za prvi rođendan
taj čudesni svijet
upakovan u običnost,
sa mašnom radosti i bola
u vrijeme nježnih kauboja
i divljih osvajača sa ženskog pola,
i branim
svoj mali skriveni rezervat
golih bosonogih, ugroženih srca,
sav divalj od nježnosti i opak od lijepih riječi,
sanjam da mi kolju
poljupcima i zagrljajima ovaj jedini vrat
dok ne postanem bezglavo sav nečiji
od nježnosti neizliječiv.

Poslije hiljada zvjezdanih zanosa
mladost jedne zvijezde umorne od lutanja
ostavljam eksploziji mašte u san
iz ruku jednog drveta
koje cvjeta zbog mene,
i prvi put koračam zemljom
prašine zvjezdane nagutan,
i plaši me
što i dalje u tri dimenzije
visine uspjeha, širine osmjeha i dubine grijeha
najljepše sija tačka prvog početka smijeha
dvoje koji počinju
vjeru u osvajanje beskraja
samo pokretom dlana po nebu.

Jer i najljepše dalje vjerujem
ko nije golim grudima
ugrijao bar jedne hladne dlanove,
taj mnogo ne zna
koliko ima dobrote u sebi i ljudima.

I odlučim,
tako ću da zamislim najljepšu hrabrost vjere
kao početak beskraja
bez zvijezda, bez sunca
tamnog beskraja koji je počeo da vjeruje u sebe
u vječnost neobičnosti,
i prolaznost običnosti,
na jednoj maloj planeti mladosti bez mjere
obasjanoj samo sa dva odlučna srca.

Skidam sa sebe staro nebo
i kostim zvijezde crvene od samoće
i odlučim,
za svaki novi rođendan poklanjam
sebi novi izlazak u isti svijet
koji me sanja i hoće,
i učim
da poklanjam zamršenost pogleda
najljepšoj jednostavnosti smješkanja
i shvatam,
tako se uči poklanjanju bez čekanja
i navici da budeš osmijeh.

I prepuštam da budem mašta
nekom ko umije ljepše da mašta,
i pustam da me neko vodi za ruku
neko ko se ljepše razumije u pretakanje
krvi želja u toplinu života,
u tkanje maleckog sna u veliku odluku
i dajem glas nekom
ko ljepše viče u nebo
Zašto...Želim...Vjerujem...Ljepota,
Jer ko nije vikao u nebo
taj mnogo ne zna
kako izgleda to šaputati sa istinom
i koliko u svojim riječima ima
skrivenih laži i zvijezda.

I odlazim u novu neobičnost
beskraja započetog osmjehom,
gdje se nova odluka krije,
odlazim samo pokretom dlana
srećan kao oči petogodišnjaka
dok pada prvi snijeg.

недеља, 8. јануар 2012.

Trideset dva crvena slova

Oblaci vuku iste one velike torbake
po zemlji
kao najnemirniji đaci,
tokom čitave godine,
il se to nebo odavno zagledalo i želi
naparfemisane kose jedne šume,
pa ne umije bez cigarete da joj priđe
već dimi posvuda u prazno,
Nakon još jedne velike predstave nježnosti,
na uglu sna i stvarnosti,
sasvim prosjed jedan bagrem ženkaroš
šapuće – Gospodine
opet ste previše kulturni bili,
a oni su željeli da im prosto bezobrazno
to srce u krilo baciš.

Tako loš đak u školi bezobrazluka
odavno još nije viđen,
pogledajte te svoje sanjive, umazane ruke,
opet ste previše snova pili
i čekali na uglu pijano
jednu dugu umornu od kiše
ne možete tako više, iskreno i pošteno
u hram jednog srca stoput okrvavljenog
od stvarnosti
niste još ozbiljno prljavi bili,
ne možete tako apostolski
o ljubavi na sav glas,
da sve to nježno i sveto
šapućete tako nekršteno,
morate prvo da vaskrsnete
jedno raspeto, predobro ljeto
što se namučilo u meni, u tebi,
u svakom od nas.

Kako su koraci laki
kad ono što volite i razumijete,
morate da znate ima baš
svaka knjiga, svaki zlatnik
dvije strane ,
ne da te ljepšom prevare
već ako jednu isprljaju, ogrebu
druga čista za nekog ljepšeg još da ostane,
Da sad dobro znam
ima takvih što vjeruju nevidljivom nebu,
u onu ljubav iskona,
a ne umiju da ne okrvare
te svoje cvjetiće, snježno bijele u očima,
kada vole,
da sad dobro znam,
postoje nježnosti do bola duše ogolele,
al’ nikad do kraja gole i svučene,
ponosne i samo svoje
oči srećne zvjezdama pretučene
što se odavno neba ne boje.

Sad dobro znam
jer jedne su oči pitome
tome bile učene,
oči s dva plamička najranijeg, bijelog jutra
što stidljivo vire kroz prozore trepavica
i kriju po jednu malu crnu bubu
svjetlosti gladnu,
jedne oči njene što su me podučile,
da najljepše misli se ne govore riječima
i najdivnije mašne od usana i poljubaca
u otmene osmjehe su obučene
i u najprimitivnijem, prljavom gradu
ako tražiš lijek
za nepoznate boljke što guše ponekada
ne traži nikada liječenja,
zdravlja se sama u oči vraćaju
kad zamutiš u uzdahe sjećanja
pa popiješ naiskap tu čašicu
topline u jednom zagrljaju,
više ti od te topline
za jednu zimsku pticu
bez jata ne treba.

Sad najbolje znam,
dok se hiljade zvjezdanih očiju
iza božijih lica
skriveno u ćoškovima životinjski pare
da niz bulevare jedne zvjezde
umorne od blistanja
onako javno pustim zebre i žirafe
topline iz svojih rukava da prokrstare
da je najjače podsjete
kako umije da bude još ona divlja
i topla i sjajna kao Afrika,
da smo kroz sve te sumrake divlje
putovali do ovog nježnog sumraka,
u kom obrazi gore još življe
kao vatre po poljima u proljeće
opet i opet,
morali su da nas žigošu i krote
i ljepote nam kvare
da bi jedno danas crveno
od srama i sreće, zvjezdano
kao medalja bilo okačeno
na tebi neznanoj i meni neznanom,
priznanje da sve najljepše što smo gubili
sada osvojiti znamo.

Strašno odavno,
život je prerastao svoja
najljepša svečana odjela,
strašno odavno budućnost
je bila jednostavna i sjajna
iz jednog dijela
kao kupaći kostimi naših baka
tog sjajnog i teškog devetnaestog vijeka,
i nisi morao da tragaš bez traga,
da se gubiš bestraga
dok ne nađeš neka dva oka draga
što na uglu
il u nekom začaranom krugu,
promrzlo čeka
da sa svojim komadićem želje
plati svoj put uz tvoju kartu
na kojoj piše u jednom pravcu
budućnost za dvoje, daleka.
Strašno odavno,
nisi morao baš tako javno.
da srce posvuda prodaješ po komad,
neko je davno umio tajno,
da ga kupi čitavog
sa jednom kartom u istom pravcu,
i da ga sakrije ispod toplog krova
iza čvrstih vrata,
u jednoj knjizi na kojoj piše,
najljepša istorija bez rata
i dalje nema više.

A sve je to itekako previše teško
da se razumiju, i procjene ljepote
i budućnosti koje se sreću
kroz prošle živote što živimo
od kraja i od početka opet,
teško kao Pikasova najšarenija slika,
teško kao velika politika,
kao zaustavljanje brzog voza
u samotnoj, maloj stanici bez putnika,
posebno teško
ako se ne razumiješ u želje
kao kažnjeni dobri duh iz lampe
što je u prošlim životima
previše ispunio želja,
onima koji ni ne pomiluju,
koji ne pamte,
a žele,
a ustvari sve je to sasvim lako dokučiti
kao naučiti dijete da se smiješi,
kao natjerati golubove
da sa trga polete,
kao šapnuti najljepše riječi
razočaranom da ga tješiš,
baš tako lako,
samo kad ti očima kažu
da žele najjače,
da im pred stepenice dovučeš
pijane tamburaše il trubače
pokupljene negdje usput,
samo da ih jednom rasplačeš od sreće
pa bio to i zadnji put
kad se od sreće plače,
zadnji put kad proljeće cvjeta najkraće
uz sve prašnjave kilometre i veliki put
što si strpao u svoja umorna stopala,
da bi se tu jednom zagrljaju
svijetova koji u želji gasnu
baš ta tvoja vreća snova
na ramenima dopala.

Jednom zagrljaju
s medaljom ljepote na ramenima,
što tiho u bradu kaže,
onako malo ponosno kao general
počasne straže
na grobu jednog maršala
-Ne možete tako laskavi vraže
apostolski da pričate o ljubavi na sav glas
vi mislite samo se lijepe riječi traže
pa sve umijete kao od šale,
a u želje se ne razumijete,
a treba da se gleda, visoko, visoko,
očima prepunim voštanih svijeća,
da imate prelijepo i strpljivo jedno oko
i na srcu,
što želje u riječima vidi i osjeća
taj tanani nježni klas
u ženskim grudima, duboko.

I mjesec žutim, zlatnim jecajem
svakog jutra pokušava da dozove
neka zlatnija prevrela sunca
iznad nekog, usamljenog krova
neke namješenije zore,
zbog neke bivše, neke buduće djece
zbog mačića koji se nikad ne bacaju prvi,
zbog krvi novih heroja
sad i ova trideset i dva nekrštena slova
u ovoj pjesmi plešu
i postaju jedna ikona,
srcem slikana,
za jednu dušu od snova grešnu,
koju je neko daleko, daleko
najbliže raju poveo.

Napokon neko ima da se brine
za ove rime,
za ove tišine kad noć
i snovi prođu,
da čuva jutra, i dane i stvarnost,
stvarno da se brine,
kao najnježnija učiteljica o svojih 32 đaka,
ja ću i dalje najljepše o snovima
među ovim crvenim slovima,
crvenim od bezobrazluka i sreće
i kad ih žele i kad ih neće,
i ako svako jutro svih trideset i jednog
u mjesecu sruše,
kao olovne vojnike
jedan mora ostati i postati stvaran,
jer san počinje uvijek sa jednim slovom,
i ime, i ljubav,
kasnije dolaze prezime
velike pjesme, velike priče
i veliki dimnjaci koji se od zavisti puše,
kad se nađu oni što liče,
što imaju beskrajne priče,
a oblaci i dalje vuku one svoje torbake
pune neba po zemlji,
baš kao najnemirniji đaci
sa torbom prepunom
crvenih , ocjena i slova,
i griješe, i kruže
iznova, iznova
zbog neke učiteljice premeke duše.


_________Jednim širinama u osmjehu i duši,
_________crvenijim od najcrvenijeg izlaska sunca jedne zore