Čovjek pun želja

Neba tvoja sjaje
nad šumama moje mašte,
nad mojim srcem požnjevenim
tvoje ptice lebde,
iz kose tvoje, sunce moje raste,
i ima li negdje,do tebe
čarolije sto sjaji ljepše
u rukama mojijem.

Nek mi zvijezde noge posjeku,
i posade me oblaci u kraj
gdje proljeće ne stiže nikada,
bez tebe, nek me posade
da mi ruke listaju,
da šume moji listovi uz rijeku
čiji kamičci tebe poznaju,
jer šta je čovjek pun želja
do selo puno kerova
što na zvijezde laju.

Drveća se ljepše miluju

Jesen mi opet leluja barke.
zapljuskuju prepreke k'o Odiseja,
samo zbog tebe volim kolu i farke,
zbog tebe moja princezo Lea,
al' nisam ti ja za ova vremena.

Kasno je moje sjeme niklo,
dugo me čuvao mjesec u kljunu
i bacio u ovo vrijeme plitko,
plitko baš uz neku rijeku Unu,
a u Egiptu sam sanjao dugo u svitku.

Ej da sam bar vidio čuda Hrista,
pa da znam da stvarno vrijedi,
kad ti je duša k'o suza čista,
da je nebo od tuge štedi,
da l' bi i ti opet bila ista.

Da si vidjela kako gori Rim
pa da te zagrlim rukom Nerona
da se sa sudbinom pomirim,
da si u svakom dobu ti ona
zbog koje ja grešan postojim.

Nisam ti ja za Ratove zvijezda
ni za vrijeme zdravih bijelih zuba,
ja bih u vigvame gdje ne hvata jeza
jer te ujutru probudi prava ljubav,
taj osmijeh indijanke iskren i krezav.

Da mi je da ogrnem togu Perikla,
da ti pružim moć vladarice,
da l' bi Grčku na noge digla,
zbog jedne ljubavi izdala Trojance,
da l' bi smisao toga tad pronikla.

Nisam ja za jata čije ptice se sele,
ja volim jedno mjesto i jedne ljude,
a ti princezo mješaš koktele,
u kafanskom dimu misli ti polude
dok ti oči i dalje tugom svijetle.

Eh da mi je da sam ružno pače,
da želim samo jedno bijelo pero
jer to je od mene mnogo jače
da mi iz duše izađe moj Kalimero,
pa da mogu samo za sebe da plačem.

Ma da mi je da sam bar lipa u maju
u zemlji gdje leptiri umorni zimuju,
gdje ljubav živi kad srca ne kucaju,
jer drveća se sad najljepše miluju
ljepše nego što ljudi znaju.

Sapun od jorgovana

Vjekovi teku obalom Srema,
tragovi prošlosti u krilima galeba,
još se tražim ali me nema
bez tebe kao mrvica hljeba,
izgubljena u viru Dunavskih pjena.

Za kog noću sija žuti svetionik
pod mostom Slobode kom lađe plove,
kome monah u Hopovu pali kadionik,
čija molitva ljepše Boga zove,
perući dušu ko lice umivaonik.

Dani kad mećave još ne dolaze,
i djeca mjesto snijega klikere kotrljaju
zvona Nikolajevske mojim srcem prolaze,
gradske noći dušu prostu mi prljaju,
a želja mi da bistre oči je pomaze.

Vječna je istina ovih svetih dana,
kad upalim svijeće za nedostižne želje,
biljko zlatnolista, daljinom okovana
život me prlja, perem zaludno je,
ti moj si bila sapun od jorgovana.

Golub i mrvice

Zamiriše još behar one Slavonske šljive,
poslije martovske kiše kad se cvijet prospe
pa niknu one stope kao male gljive,
stope sreće kojim se ne prolazi više,
snovi što blijede i plač jedne bebe
osamdeset i neke godine proste.

Tamo gdje jutra još tiho bude,
talasi Drave i cvrčci iz žita,
jedan golub često pita ljude,
gdje mrvica njegova sada skita,
ona mala djevojčica njemu sad skrita.

Ima li već krila da leti visoko,
i zna li mudrost da s mrvicom sreće,
zablista joj njeno safirsko oko,
i kad je neće, kad je baš neće,
da se zagrli radosno sa životom.

Dunav i noćas neke duše plavi,
i tiho u tami jorgovan pupi,
jedno nebo sreće samo za nju se plavi,
čeka da ga nahrani i nježno pokupi,
jedan golub njen, još uvijek mali.

Boja smokve

Bole me noćas neki mali Arapi,
uplakani crni u ratu dima,
i duša tvoja noćas sve znala bi,
da te na mom dlanu više ima.

Ko školjke posute preko meduza,
moje želje nad tobom besane plutaju,
pustam koljena da do tvojih odlutaju,
da skupa uče kako se ne gazi već puza,
po cvjetovima što voljeti znaju.

Kad poslije kiše tvojih poljubaca
po duši mojoj niknu male lokve,
kad svijet na stakliće od tuge popuca,
skriću se u kosi boje zrele smokve,
dok srce po srcu srećno ne zakuca.

Pokupljen u letu ko mrvica pijeska,
s vjetrovima sanjam djecu što se smiju
s očima tvojim ta plavetnila egejska
pitaju me da l' će vječno da ih griju,
toplina anđela tvojih mekih perca.

Maša

U mirisu nara kada lišće zlati
i vrapci se mali pod jelama kriju,
rodila je tebe tvoja snena mati,
u noći kad zvijezde samo jesen griju.

Zvjezdica je žuta na plavome svodu
procvjetala kao vilenjačka mašta,
kao cvijet lotosa kad padne na vodu
u kući našoj zamirisa Maša.

Na miris sjena i planinskih ruža
gdje krletku slavuj kraj orlova svija,
ljeta s tobom naša sad će biti duža,
i miris Dunava ljepše će da prija.

U očima tvojim blaženo nek sniva,
sreća novog doba i radosnih Božića,
prostranstvima svijeta nek' ti duša pliva,
i najljepši vez nek' ispiše nožica.

Zvjezdica će žuta na plavome svodu,
cvati dugo kao vilenjačka mašta
kao cvijet lotosa i kada svi odu,
u kući će našoj mirisati Maša.

Maloj Maši od ćiće

Za Bosnu u njenim očima

Zalutali sanjari još beru zvijezde
i samuju na putevuma kojim sam prošao,
ja skupljam perca anđela što jezde
taman me sreće i razuma koštalo
u jastuke meke njoj ih vežem.

Divan je život, s njom u snu plešem
zelene kapije, vojničke sobe blijede
kitim je riječima i novim proljećem,
trenucima što vječno ostaju da vrijede
na dlan nevin krišom slijećem.

Zatvorim oči i vidim zelene lipe
i crn novčanik poklon pun maštanja
u njenim rukama što ljubavlju kipe,
duše ljepljive, rastanke, duga srastanja
dva srca što žude u tihe osvite.

Divan je život pod njenim trepavicama
tu kiša od tuge više ne lije.
mada nekad onim uskim ulicama
sretnem tugu u mirisu magnolije,
pa pomislim možda je ona posla s pticama.

Blagoslov majčin njena jutra čuva
i kamičak u žitu neumorno pjeva
molitvu suncu da niko joj ne oduva,
to proljeće u očima koje Bosna sneva,
sva srca tužna, svaka pustinja suva.

Ponoć

Noćas sam izgubio svijet iz ruke
i čvrsto me stegla neka tužna tmina,
spustio sam glavu zbog ljudske muke
izgubio neko je brata i sina.

Ledenu oštricu iz gvozdenog pakla
potegli su neki na mlade ptice,
duša mi zadrhtala, al nije se makla
od dalekog škljocanja logorske žice.

Bijeg zaludno planiram sa ove planete
jer razum me drži, i iskrena ljubav,
htio bih samo u bezbrižno dijete,
još jednom da kročim u željeni zaborav.

Mjesečina smrzla pahulje na dalekom svodu,
ne plaši me mrak već mrtva tišina,
kad ljudi se ne vrate, a jednom odu,
sa sudbinom i suzom guta ih dubina.

Samoća dolazi nezvana iz mraka
kad kapci neće da se sretnu,
od umora i želje prošlost se slika
u tami na crnu tačku zagovjetnu.

Sijaju na svim krajevima svijeta hladnog
svijeće ljubavi što se tope međusobno,
slutim tu čežnju koju zrači mlado
djevojačko srce u patnji na pismo.

Smrt i ljubav haraju ovog sata,
po zadacima svojim liječe živote
od samoće i umora na svod se hvata
boja nebeska od zemne grjehote.

Noćas se rađa život iz plača,
a smrt na pragu između sreće i bola
bježi kočijama jer ljubav je jača
dok zajedno pate duša tvoja i moja.

Začarano pismo

U nekom začaranom svijetu
gdje ne postoje usne ni prsti,
do tebe bih jahao kometu
i lovio usput leptire, da ih učim,
kako da krilima miluju tebe,
kad ih iz kuće svoje pustim.

U nekom začaranom gradu
gdje drveće leti preko ptica,
ja bih bojom mašte farbao tvoju ogradu,
i u džepiću čuvao tvoja nasmiješena lica,
da ih lopovi cvjetovi ne ukradu.

U nekom vječno začaranom trenutku,
kad se sunce izgubilo u tvojoj kosi,
kad si mi pružila svoju dušu, i ruku
i tiho šapnula, zaslužio si,
kao vila drvenom lutku,
meni život kao san poklonila si.

U nekom vagonu začaranog voza,
što mjesto motora srce ima,
ja bih se kartao sa čarobnjakom iz Oza,
u stotinu najdužih zima,
i onaj miris mimoza
kad me dotakne tvoja blizina.

U nekom začaranom pismu,
gdje slova trče po travi,
gdje N i V šutaju O po listu,
i gube se u očima plavim,
za tebe moje proljeće čuvam u kistu,
svu ljubav, i šapućem - ne zaboravi.

mom začaranom proljeću

Tri tačke

Klikeri moji od porculana
mnogo je oblaka još više neba,
proteklo, svelo pokošenih trava
izgubio sam vas sve i one džepove,
pune mašte, raspusta avgustovskih dana,
žmirki, spletenih lastiša oko malih Ana,
Ljiljana, Željana, sreća je bila jednostavna
i ostala ko zna kome...

I sad se sjećam kad se klikeri slijepe
zvali smo 'slijepa', daleka ljeta ostaše,
drugari pravi, Mlađo, Mito, Rade
ko nam ukrade, te riječi naše
te dane lijepe,
krošnje topola u koje snove smo preli,
potekoše rijeke gdje nismo htjeli...

Prebiram sad maslačke one pobrane,
otkinutih glava da su bar oni
samo bez njih ostali,
bas smo ih tamanili, ej radosti dječačke
i sad mi srce nad tim malim suncima stane,
stane i pitam se ko lako stavi
na našu priču, napola tri tačke...

Sad negdje ovamo pravim svoju ogradu
da u njoj gajim ono pravo,
jedno sunce, jednu ljubav, jedno nebo plavo,
i opet mi kradu, kad se najbolje primi,
bar mrvice krune mi, da imaju zimi,
jer ne rađa to, ne rađa lako u tom gradu.

Pa pitaju ko te takvog rodio,
a ne znaju da suze najljepše vajaju dušu,
rodilo me ljeto kad sam preživio sušu.
ne znaju kako sam prije tamo cvjetao,
svaki cvijet na toj livadi ja sam bio
sad u jednu vazu čitav život stao.

A meni sad dosta i dva pedlja,
jer mjesto gdje cvjetam nije više zemlja,
na putu ka nebu, u očima jednim,
k'o Grmeč pitomim, ko Una bistrim,
letam i skupljam proljeća u krilo,
za kosom sunca, koracima hitrim
po njenom dlanu danju bih trč'o, nocu pliv'o.

E moje tAačke pune mašte,
imam vas ja i za tri Bačke,
i nek mi stave opet tri tačke,
na ovaj zivot nek dunu oluje,
u mojoj duši, ruke djedove,
ruke seljačke, izmaštaće
bolje priče i od ove,
nek uzmu mi dan i slavuje,
ostace mi noći i moje sove.

mojim dugarima i drugaricama iz djetinjstva,
jednim bistrim očima boje Une, i
maslačcima svim kojima nisam dao da osijede,
nek mi oproste