Dočekaš li nekad ljude koje čekao nisi,
probudiš li nekad noći u kojima
najveći san ti si,
vidjećeš kako osmjeh ti nekad jedan fali,
korak samo jedan mali
da nekom postaneš sasvim drag
dragocjen kao prvo veliko, ljubavno pismo,
pa se onda čudiš i računaš
disanjem oblake mjeriš
kako smo tako i jednako veliki, i jednako mali
i koliko smo ili nismo
zalutali slučajno u neki grad
u nečije srce upali,
na nečije grudi snom zastali, pa na pod sa oblaka pali,
i ostavili jednako izgubljene tragove
i na zemlji i na nebu
a svako se najljepše razumije
na kraju samo u svoj trag.
Zato ne čudi
ta ogromna plava zadihanost neba,
i umor cvjetova već jutrom rano
preduga je to pod njm vječnost lutanja
i školovanja nezrelih zagrljaja,
za samo jedan prezreli susret samo
da bi daljina u nama utrnula
od blizine i šaputanja
baš tamo gdje su nas planine najviše poparale,
i neba u nama otvarale,
a šume pored puta vjerovale od nas više
da putevi i pruge uvijek vode ka nekom,
a ne daleko, daleko još više.
Nebo još niko nije pomjerio iz svog ležišta,
mada niko ni ne zna zapravo,
šta je to tako plavo,
čime zaljepljeno i na koga čeka
ta nevidljiva vreća puna zvijezda,
zato nek te ne čudi,
to najljepše ništa
što sam ti dao i što si mi dala,
što će da se budi svakog jutra
na tvom prozoru i zašušti
kao mali nevidljivi, promrzli vrabac,
da ti dotakne misli i nježnošću zakune
na sve ono što se može
jednog jutra probuditi
i opet useliti u oči crne,
bar komad najvećeg nečega
od onog velikog ništa
što svi mi umijemo najviše dati.
Zato ne čudi,
što baš nekud tuda
kud odlazimo i dolazimo
poljupci zaudaraju na rđu običnosti,
a usne duboko crvene od krvi neke ljubavi pokojne
još vjeruju u čuda.
Mada se sve manje ozbiljno vjeruje
i sve manje ozbiljno prašta
pupoljcima neozbiljne bezazlenosti očiju,
i slabosti istine na neozbiljno vrelim obrazima,
jedino još obrve neke najdraže
nose ozbiljnost, neku mudrost nježnosti
netaknutu porazima,
Možda se još jedino za njih nebo veže
u onim rijetko bezazlenim, ozbiljnim noćima
kada se u rukama isto kao u srcu ima.
Zato ne čudi
što si ti najljepše molitve
nosila ispod obrva,
i najljepše volim te
dugo krila pa ipak najviše potrošila
u prošlim životima
kao i ja, izgladnjela od tišina,
sita i previše sunca i kiša i ljudi,
hrabro kao što se nekad mora proći
ka budućnosti mi smo skupa kroz prošlost prošli
i umjeli očima
ono što drugi rukama nikad neće moći.
Zar te stvarno još čudi
oko nas sve te ljušture ljudi
što trepere na suncu kao krila mrtvih leptira
i glume nježnost i ljepotu
sanjaju da ih neko oživi,
davno otkinute u letu,
ljušture koje pamte zvijezde rođene u njima,
odbjegle s prvim poljupcem
na neku bolju, nježniju planetu
gdje se snovi ubranim cvjetom ostvaruju,
gdje ti naličje grudi u lice pretvaraju
lice koje ne liči izgubljenom životu
u kom i nas u izgubljene začaraju.
Zato me ne čudi što si odjednom
uplašeno ozbiljna od života,
a ja bih tako malo hrabre ludosti
za dušu ti skriveno da prikačim,
kao grančicu vrbe za gnijezdo ptičije
u krošnji grudi,
ko zna šta će i čije
jednom da se izliježe u njima,
potomak svjetlosti zvijezda il običnih ljudi,
al meni znači,
da ostaće znak da sam bio tu,
kad su se gnijezda učila ljubavi.
A jednom će neka šolja čaja,
kroz sve mjesece imati miris maja,
i biti važnija za svako jutro buđenja
od svih velikih piramida Egipta
i svih onih zanosa i čuđenja
s kojima smo ostali zarobljeni na nekoj slici
koja kad prođe ništa ne znači.
Nije to nikakvo čudo,
što je neko uplašeno i tajno
posuo molitvom zlatnom,
bakarne obraze jednog limenog heroja
prepune stida,
pred najveću borbu s daljinama ih pozlatio,
da jednom kad se vrati
žitu u svojim dugim tišinama,
i počne taj oklop sa sebe da skida
da se sjeti s čijim zlatom je otišao
i zbog kog zlata se vratio.
Nek te ne čudi,
što smo previše nisko pali
tamo gdje smo najviše širili ruke i grudi,
u tom visokom svijetu najnježnijih noći,
gdje zaboraviš od visina i ruke i lice,
proljeće će od sad da bude uvijek
jedan tvoj dječak kasno budni
što je umio najljepše da ti od očiju
pravi cvjetove i ptice,
a krovovi i ptice će i dalje da budu
bliže nebu nego svi ljudi.
Na Trgu Tuđe Slobode
ostaju Naši Golubovi da skupljaju mrvice ljubavi,
možda s njima možeš da učiš
kako se i s tim može srećan biti i letjeti
DOK SE NE VRATIM
