Pozajmljena ptica

Nebo crveno kao obraz od srama
na licu djevojčice jedan poljubac dug
stidljivo šapnut,
ne boj se, više nikad nećeš biti sama,
ovo nije obećanje
ovo je budućnost prerušena
u slova u najljepše sjećanje
skupljeno u par dlanova,
pozajmica samoće
najbolje naplaćena.

Naplaćena komadićima nekih požutjelih osmjeha
i suza što podvlače se kao lišće zgaženo,
tu gdje sam zakočio na jednoj pruzi
tu gdje sam poželio da posadim
jednu budućnost bez pameti, neopaženo
jednu budućnost divnu
kao ruski cirkusi,
prepuni osmjeha, vatre i čuda,
tako bih volio da nikog u njoj
ne zovem ni imenom ni ženom,
već samo sreća, već samo ljubav.

Zaljubljen vječno u zalaske sunca
dajem srećan da me mute, prosipaju i brišu
kao prevrelu jutarnju kafu,
znam da zbog mene
lakše se smješe i dišu,
u ona svoja jutra prehlađena od samoće,
praštam im što presporo znaju,
praštam im što prebrzo hoće
u samo jednom dahu
da nauče šta znači ljubav,
u samo jednom zagrljaju da im prođe
da se na srce potpišu.

A izgubljeni su kao velika otkrića
novih svijetova,
neupisani uspjesi admirala brodolomnika
nikad spašenog,
izgubljeni kao ono najljepše
u nama što ne mora biti
ni sa čim ukrašeno,
izgubljeni kao zrnca svjetlosti
u laticama cvjetova
na prepad uhvaćenih palim mrakom,
izgubljeni a ipak zaljubljeni
u to divno prostranstvo bliskosti između
snova i snova
koje bi tako voljeli da nikad
ne nazovu, ni uspomenama ni brakom.

Kome se to svetimo
za one najljepše trenutke zaljubljene u greške,
za ono najsjajnije u nama
čega ne umijemo da se prisjetimo,
a želimo, tako potajno želimo
kao kesice prepune slatkiša,
što čekaju nekog da ih kupi i otvori
iz izloga prašnjavog, prepunog kiša
iz izgubljenog sunčanog djetinjstva
par očiju zadihanih, toplih
uvijek se radoznalo stvori,
na kraju nekih novih ulica
što na početku vječito vode do neba,
do tebe, do sebe
uvijek ima nas i biće ovakvih
što će biti pozajmljena ptica
za jedno proljeće i suze drvoreda
pune najnježnijeg granja,
pozajmljena ptica koja se vraća
kad prestaneš da je sanjaš.

To maleno, slano zrnce
znoja od mene,
na dlanu što imaš,
nek ti bude najduže sunce
jednog života preznojanog
od vrelih avgustovskih šaka
zarivenih u taj bijeli pjesak tvojih zjenica,
u te bijele nježnosti,
jer samo tako pamćen i samo takav
umjeću da putujem nasmiješen u daljine
da odlazim bez tebe, i da se s tobom
još više vraćam,
drukčije ne umijem, oprosti,
i kad kažeš da, onako hladna,
jednom otićiću,
i kad kažeš ne,
hiljadu puta po tvoje ne
doćiću,
i kad ne budeš umjela ništa reći,
ni ćuteći, za oboje umjeću.

Dok god zvijezde ovako pijuču
kao mali žuti pilići u slami neba
iznad ovih naših repova snova
i rogova želja što muču, bodu se i urliču
u štali životinjske nježnosti i ljudskih prostota,
u ćošku jednog malog tora,
češkaću se vječnošću, čekanjem
snovima i podsječenim krilima,
učeći se kako biti dobar,
dobar da mi poželiš prići,
kad poželiš da mi pokloniš
za doručak taj cvjet u kosi
i jedan dodir s obećanjem onim
bez pameti rimovan,
dodir kojim ćeš probati da me ukrotiš
da ne budem od najvećih
zidara snova,
da budem još samo jedan neimar,
proračunatih i zlatnih
što sanjaju ušuškane tople vile
po morima,
i neki zlatan grumen,
ne,
od mene nikad nećeš dobiti prsten,
što umije da zarobi
više nego najveće tamnice,
ja ću dok se u slobodu razumijem
da ti oko prsta vrtim sreću,
budeći se i sanjajući poletanja i tepanja
i padanja puna zajedničkih bora,
A kad poželim i kad pomislim
da više ne moram
biti tvojim osmjehom ukrašen,
kad poželim da psujem
povraćam i pljujem sve to naše,
iz zadnje čaše
popići sramotu svih sličnih,
i otićiću jer to ne umijem najljepše
i nikada neću.

A onda iz daljina,
zamoliću te da ispališ to srce iz sebe
ludo kao topovsko đule,
zamoliću te da me stigneš
i pogodiš kao sasvim slučajno,
kod prve najljepše nove, sanjive kule,
gdje sam opet zastao,
ne bi li malo u neki san porastao,
i osmjeh koji nikad nije
do kraja od straha zarastao
jer šta su ljudi već neke topovske
vrele cijevi ,
zapete i napunjene nekom,
opasnom ljubavlju
što je pokorila i umorila
ovaj divlji , divan svijet cijeli,
i kad se na kraju predam,
kad postanem još samo jedan
top tvome snu predan
što više na nebo ne puca
kad pomisliš da me razumiješ
i više od sebe,
razumjećeš možda i sve one računice,
brojanice i pozajmice poljubaca
urezane u prošlim ratovima na mene
i shvatićeš da sam oduvijek od zvijezda
pozajmljen samo za tebe.

Krici božura

Pun prašine radosti, svjetlosti prije smrti
cvijet tek nikao u krvi drhti
na ruci uplakana rđa oružja,
između okova i snova očerupano nebo
grli preplašeno jato kosova
u želji za letom u borbi za hljebom,
ruka gruba, pravedna tuđa
suzu djeteta za odlazak briše
iz kolijevke što se u nepovrat pruža,
mrvice paperja i nagorelog perja
dozivaju kiše, daleke
dozivaju trnje ruža
krici božura sve do sjevera,
dalekog rođenog sjevera.

Šta toplo reći
pokislom plamenu sunca iznad Peći,
na granicama velikih i malih
krst proklet i svet, raskršće poletjelih i palih
iznad Dečana,
isprljana u snu haljina, krvava, svečana
svučena u želji kako mržnji uteći
iz Gnjilana ne nose više najmanje ptice
imena Danice, Verice, Milice
i oči što razumiju osmjeh sjevera,
nježnosti najveće sad umiju svi grubo poreći,
čije hrabro lice, čije ljubavi su ljepše i veće
kad ih prekriju pitanja i cvjeće
to crveno cvijeće presto i grob ćirilici,
te suze drevnih, preumornih pastira
jedne vjere što dugo sklapa krila
i moli za poljubac Drite i Miloša
prognan iz ljubavi i manastira.

Tišina je najveća kad želi da se sjeća
i ušima i očima, beskraj zapaljenih požara,
zgažena stoljeća
u ruci djevojčice bombone i ikone,
budućnost koju male ruke lome,
bajka što kraj predosjeća
i nova proljeća, proljeća bez božura.

Do kosti ne bole
te zagrižene usne što gube sve
ni ovi dani što istinu ne vole,
kao noći i jutra što će doći
i roditi nove krovove
i pod njima nove oči
što će nositi naša imena
kroz nove zemlje, uzdahe, želje i krike,
a neće imati ko da im objasni
naše dane juga
kad smo na tom polju mi učili crtati
njihove osmijehe i snove,
i bježati od tuga
da bi oni imali te nasmijane slike
i poljubac jači od vjere i mača,
i da smo morali nestati kad smo bili najjači
mjesto njih odmarširati tu paradu plača.

Do kosti ne bole, moj brate južni,
ovi dani što ne vole
tvoje pjesme i slavlja
već što nema hrabrosti da oprosti,
te tvoje slomljene kosti i snove
što Kosovo polje još rađa najbolje
vitezove rođene da budu tužni
ptice što umiju otići najdalje
kad im probaju srce probosti,
krvavi od mržnje ružni
oprosti, moj brate južni
kad potpišu i naše ime
ispod tvojih viteških bista,
kad se niz slobodu srećan opružim
prepun zaboravljenih suza u srcu ravnica ,
Sjever će uvijek shvati više da blista,
Sjever će uvijek manje da plače zbog Hrista.

I kad najmanji svici slobodnog neba
budu učili svjetlost južnih vitezova,
onih što su branili samo što se treba
granice života i svojih krovova,
s očima punim ponosa, suza i požara,
daleko još dugo odzvanjaće krici
nekog imena južnjaka, kod jednog
samo slova,
u jednoj latici istorije cvjeća,
krici potomka velikih božura,
u slavu onih što su imali uvijek
manje sreće nego hrabrosti i snova.

Proljeće s kaputom

Prospi korpu zlatnog lišća i potrči za mnom,
jesen me nikad ovakvog stići neće,
i tamo gdje snijeg oboji sve puteve preslano
naše oči plakaće slatko, aprilsko cvijeće.

Negdje daleko, gdje led se šunja
i ranjava trepavice zaljubljenih,
iskrvariću boje i svjetlost jesenjih šuma
za tvoje šarene snove što sam krio do svih.

Sunce će svojim žutim brkom
još dugo da se čudi i smješi nad nama
kako smo vješto u letu trkom,
sami dan probudili sjajem sa usana.

Nećemo dati pticama da odu, da se plaše,
jesen je samo proljeće sa starim kaputom
pošteni pronalazač što je malo zalut’o
vjerno vukući izgubljeno nešto naše.

Prospi korpu zlatnog lišća i pojuri sa mnom,
jesen nas nikad tako stići neće,
ne daj mi da odem nikada samom,
neke daljine i bolesno lišće više boleće,
i stvarno, možda pomislim da je to jesen samo,
a ne u starom kaputu naše proljeće.

Putovanje najljepše tajne

Zapad je davno ukrao najskuplje zalaske sunca
i ranio divljinom jednu pitomost žensku,
i sve tajne istoka su postale jeftine i javne,
ludi vitezi bez hrabrosti, princeze izgubljenog srca
zarobljene u bajke prolazne kao otisak karavane
na pustinjskom pjesku.

Sve prejasno se zamutilo presamo i preludo
bez čuda i čarolija i bez ruku čarobnica,
bez rušenja velikih okova,
bez cvjeća i bez ptica
u posljednjem možda vijeku velike nježnosti,
sve je izbrojano do kraja i nježno i grubo,
s etiketom i cijenom, mjeri se težinom olova
i koliko puta u tvoje suze neko plašljivo zaluta,
i koliko puta te suze neko ti hrabro oprosti.

Al’ ti moraš da prešutiš,
malo odvažnije od jačeg,
sve te istine što te načinju bez pitanja,
nek ostanu sve samo načeta tajna
u tom smijehu poslije kog mora da se plače,
kad padnemo u bezobrazluke i pijane luke
suze su ipak najljepši ostatak
izgubljenog djetinjstva i vaspitanja.

Uvijek ostane poneki tajni ostatak
zarobljen snom u očima
radosti nadošle koja se lagano u suzi zgrušava
iza svakog uplakanog rata
nek čeka po jedan dlan,
prepun nježnosti, nezavisnosti i očaja
kao najočajnija, poražena država
s milionima poraženih i odvažnih snova
u nekim čudnim ljudima,
što umiju i bez hljeba i bez krova
s pjesmama, i s riječima i lijepim i ružnim
a ne umiju tajno sami među sobom
ni kad su srećni, prepuni zvijezda,
ni kad su kao ostrva pusta, tužni.

A tišine besanih noći, čuvaće i bez nas
ono najglasnije što smo tajno zakucali
zajedničkim poljupcima na jedno proljeće
kad smo se prvi put sreli u nježnosti,
i najtajnije one teške riječi mucali
proračunati do beskrajne neuračunljivosti,
noseći jedno drugom srce u oku,
kao putokaz i najljepši ukras.

Sad drukčije evo umiru
zelena doba svih stidljivih očiju
iznenada, prebrzo i javno,
zato moraš da probaš,
ranije i najtajnije,
daleko i od svojih želja i dlanova
da upregneš u tuđih snova kočiju
sve svoje sneno i tajno
pa sa tuđih zvijezda i krovova
malo mračnih tajni da pokupiš,
pa istopiš u svoje najtajnije sjajno.

A kad se prehladiš od hladnih zagrljaja,
što te usput stežu da ne stigneš
do svog beskraja,
zar i tebi ne dođe pomalo tužno
kad vidiš sve te nove okove
na tim ljudima,
bestidnosti sklupčanih usana vještačkog sjaja,
krajnosti bez granica koje vape za krajem,
da l' jedino još ti i ja nosimo
taj amanet i pokret prvog tajnog zagrljaja
kako je najljepše, još uvijek, živjeti tajne.

Možda sad neki cvijet odustaje
da izbije iz zemlje,
možda odustaje od svoje najveće želje
da upozna ovaj svijet,
da li to znači da odustaje
ili nastavlja svoj san da sanja,
neka ostane tajna skupljena u korijenju
koje niko sebi ne bira,
kao drvored na kraju ulice
kao boje svemira
i dani kad ptice u daljine krenu,
nek ostane tajna pomalo drukčija svako veče,
sve ono što nismo birali,
a moralo je da se reče,
ponekad kao najveći neprijatelj
i najiskreniji drug,
previše i za osmjeh
prevelik što i uši opeče
do srži veselosti i njenog propadanja,
i zato te molim da razumiješ
što volim te velike tajne,
sa pomalo kratke sreće
na kraju svakog dugog nadanja,
i sve što se kreće da bi prošlo i opet došlo
jer jednostavno umije da se vrti u krug,
kao ovaj vrtuljak svijeta i smotuljak vjetra,
i volim beskrajno do najškrtije zadnje suze
i izbijenog krvavog zuba,
sve četiri strane ovog tajnog svijeta,
sve neobjašnjivo, nelogično
i što mi nije slično,
gdje god miriše i diše
neka nježnost i ljubav.

I kad požele opet krvoločne oči
da živimo njihove granice i ratne tajne,
nek nam rascjepe ove glave od šećera
i prevrelog lima
u milion paralenih puteva i stvarnosti
kojima putuju još uvijek i Ajnštajn i Buda,
s ovim plašljivim, ptičijim srcima
obuveni samo u zagrljaje
i mi ćemo moći, nasmiješeni tuda.

Na svakom raskršću
podjelićemo po jedno staro nebo
i jedan sivi život na dvije tajne sjajne,
i svako u svom torbaku neka tuđi
komad krije,
jer tajne najljepše postaju,
kad ih mjenjamo i poklanjamo,
pa zaboravimo kojе su čije.

A ako usred putovanja,
postaneš od najljepše tajne manja,
i nemadneš mi ništa odati o sreći,
mjenjaćemo i sebe i svijet
od pogrešne sredine i kraja
a ovom tajnom putovanju,
spomenik od najljepših proljeća
izidaćemo ćuteći.

Zapad je davno ukrao
najskuplje zalaske sunca
i ranio divljinom jednu pitomost žensku,
i sve tajne istoka su postale jeftine i javne,
neko je nekom nacrtao malo srce u svesku,
i prećutao sve svoje buduće tajne,
mjenjajući ih za zajedničke,
na jednomе tajnom mjestu.

Nad rukopisom

RIJEČ AUTORA
(predgovor zbirke)

Kad jednom uzmete po drugi put da prelistate ovu knjigu,
kad na njoj bude malo više prašine, po koja fleka od soka il sunca,
tad ćete je prvi put čitati zbog onog zbog čega sam je pisao
i sve te pjesme. A pisao sam ih čini mi se, sve više, da zadržim
blizu neka draga mjesta, neke trenutke, neke osobe, blizu, malo
duže od onog vremena koje je zapisano negdje tamo, u nekoj sasvim
većoj, i moćnijoj knjizi koja se ne čita već živi.
Zbog svega onoga što sam jednom zavolio i dalje volim. Jer
nisam nikad umio da prestanem da volim ono što sam jednom
zavolio. Ta rijetka mjesta sa nekim dragim očima i licima, i ona
čudna mjesta koja nemaju ni oči, ni lica, neke brežuljke, cvjetove,
krovove, ulice koje umiju da grle i pričaju srcem podjednako
jako i živo.
A možda sam samo jedan od onih što je imao sreće da zavoli
stvari koje ne možeš prestati voljeti, il su one imale tu sreću da
budu te stvari.
To već prelazi u pitanje sreće, a sreća je čudna stvar kad počnete
da se raspitujete o njoj.
Možda je to neki čudan gen, poremećen il neprimjećen, na
onoj spirali koji su kažu dešifrovali do zadnjeg zavijutka i nevidlji
vosti, i proračunali koji koju sudbinu nosi. Ja se nadam da ima
tog nečeg u ljudima i u zvijezdama što nije proračunato i što ne
staje u ikakve formule.
Činilo mi se to uvijek nekom posebno velikom, i tužnom vrstom
hrabrosti umjeti prestati voliti, staviti tako malu riječ „ne“ ispred
te riječi tako velike i tako duboke, i tako dovoljne „VOLITI“.
Ja nisam eto umio biti toliko hrabar sa tom riječi, na taj način,
kao mnogi dječaci, pa sam počeo i pisati pjesme, počevši
tako da čuvam iza svake riječi, kao iza nekog ključića po jedan
komad onog što se zavoli.
Da imam sve to negdje tu blizu, kad mi zatreba, da otključam
i vidim, neke smaragdne šume, neke igre, neke osmjehe, trčanja,
zagrljaje, veselosti i sjete.
Možda sam uz ove pjesme, čuvajući sve to voljenje sačuvao
pomalo i sebe. Taman onoliko da možete ličiti najviše na sebe,
prepoznajući se i u drugima. A šta je smisao svih velikih učenja i
pronalaženja, već da se ne izgubimo od sebe, niti jedni od drugih.
Kad se oni nevidljivi nekad neumorni, zaigrani leptiri u nama
umore, kad požele da se odmore, lako se gubimo i od sebe i
od drugih. Naći tajnu kako ih vratiti sa odmora, pronaći gdje to
zimuju, gdje odu da ljetuju to je umjeće na kojem treba zavidjeti.
Ili bar treba da imamo neke ključiće iza kojih se čuvaju i nalaze
sva ta mjesta gdje se nekad letjelo i voljelo, neumorno i sa strahom
da se prestane.
Ja sam eto zaključao ovim pjesmama, u ovoj zbirci te neke
leptire koji su probali da odu na neki odmor, umorni od nekog
trenutka ili po nalogu sudbine, i sačuvao sam ih tu blizu.
Nadam se da će se svako od vas koji budete čitali, pronaći u
ponekoj pjesmi, kao sasvim svojoj, možda pronaći neku pametnu
i riječ, mudrost koja će vam se učiniti lijepa. Ali meni će najdraže
biti, ako stvarno pronađete jednu svoju pjesmu, samo jednu,
najdražu, jer tada ću ja postati vaš pjesnik.
Mnoge pjesme nose simbole, i skrivena imena svih tih mjesta
i trenutaka kroz koje svi često prolazimo. Ispod nekih pjesama
sam i potpisao imena dragih osoba koje su bile nadahnuće, jer je
to prvo njihova pjesma, pa tek onda moja. I želim da im se svim
zahvalim, i onim drugarima iz djetinjstva, i onim dječačkim snovi
ma, i onim školama i znanjima, i onima s kojim sam genima
vezan i onima s kojim sam sa srcem vezan, što su mi ispunili sva
ta sjećanja, srce toliko mnogo da sam ja morao da to malo podjelim
sa vama, sa mastilom i sa papirom.
Ovom knjigom ja vjerujem da ne dobi jam okove da pripadam
samo određenim mjestima, krugovima i lancima, već da dobijam
nevidljiva krila, da pripadam tamo gdje želim, а zar to ni je ona
najljepša vrsta pripadanja.
Artur Helps kaže da „Mudre izreke često padnu na jalovo tlo,
ali lijepa riječ nikad uzalud rečena.”
Možda bi ova rečenica bila sasvim dovoljna, za uvod ove i
sličnih knjiga, ili za početke svih stvari koje imaju početke.
Ako ste primjetili ovu rečenicu prije svega, nema potrebe da
čitate i vraćate se na ovaj uvod, ono najljepše i najbitnije uvijek
slijedi. A ako imate nešto važnije i ljepše da počnete ovog trenutka,
za sebe, da napravite, za nekoga, počnite. Jer pjesme i lijepe
riječi ostaju uvijek tamo gdje smo ih ostavili. S trenucima to ide
ipak malo drugačije, jer su još dragocjeniji od lijepih riječi. Na
vama je odluka.
--------------------------------------------------------------------

Nad rukopisom Nenada Zorića
(recenzija, Goran Lazović)

Dok sаm čitаo pesme Nenаdа Zorićа, setio sаm se priče Dаnilа Kišа, а pričаo mi je skoro u poverenju, dok smo šetаli dubrovаčkom rivom, dа s prvim rukopisimа i prvim knjigаmа trebа biti obаzriviji nego s nevinim devojkаmа. Jer, ko znа, govorio je, u štа to može dа izrаste i dokle dа dosegne, аko ne u prvom korаku, ondа u hodu koji je zаpočet tim korаkom.
I uz sve, kаo prethodnicа rukopisа, stiglа m...i je аutorovа imperаtivnа molbа – neću dа me hvаlite, hoću dа pišete o mojim pesmаmа!
Onа me je i potаklа dа probudim negdаšnjeg sebe, i dа u toj mlаdаlаčkoj drskosti, poletu i snаzi, uđem u svet Zorićeve poetike.
Njegove pesme su pevаjuće. Ritmički odmerene, imаju snаgu bujice, čitаocа lаko ponesu, stih mu je jаsаn i pаmtljiv, milozvučаn i uverljiv.
U nekim pаsаžimа, pesnik postаje slikаr, koloristа i mаštаr nаjlepših fotogrаfijа u nаznаkаmа.
I kаd pitа – dа li znаš, dа s mesecom pričаm? - Zorić, sledeći primere
modernistа, ume mаjstorski dа odgonetne, dа nemа – ni nа mesecu bezimenih dolinа ,potvrđujući rаskošni tаlenаt i kаd pevа o ljubljenoj, o setnim noćimа, аli i o zаvičаju, nаdаmа i slutnjаmа kаtkаd crnim, аli uvek s predznаkom nаde i vere, iаko – crnа noć gmiže polаko, tihom zemljom.
Zorić se nа nаjlepši nаčin nаdovezuje nа poetiku Mike Antićа. Čаk gа u nekim segmentimа oponаšа, bivа tumаč njegovih boemlukа i ljubаvnih jаdikovki, oštri mu pero i štimа tаmbure.
U pesmi Uspаvаnkа zа Nju, on sаnjivim treptаjimа svetlа tаjni zidа poetsku bаjku, priznаjući dа je sаnjаr, što i nije pohvаlа zа vreme u kome bitišemo, аli filigrаnskom preciznošću ujednаčаvа rime i svoj poetski nаum izdiže do sаvršenstvа.
Sličаn mu je srcopis i u poetskom doživljаju – Kаd porаstem.
Iаko je tu stih bаršunаst, nerimovаn, pesnik pokаzuje umeće dа nаznаkom kаže i dočаrа, dа u nedorečenosti bude jаsаn i dа njegovа mlаdаlаčkа trubа zаsvirа snаgom gitаre. Znа dokle i kаko može i u kojoj busiji leži pаtetikа.
On beži od nje, vešto je izbegаvа ,nа pojedinim mestimа, moždа bespotrebno koristi rimu, kojа opet pojаčаvа ritаm i njegovoj poetici dаje dublju esencijаlnost, аli kod Zorićа drugаčije ne može, а i zаšto bi kаd on trаsirа svoj poetski put.
Zаto jedino dopuštа vetru dа slušа umesto njegа, kаko pevа u pesmi Sаnjаti stvаrno, i nаjubedljiviji je tаmo gde se njegov zov čuje u odjeku. Otudа toliko nežnosti i toplih zimа u nаjnjegovom Novom Sаdu, blаtnjаvim šorovimа Bаčke, u dunаvskim kolovrаtimа i noćnim senkаmа krаj njih.
Retki su pesnici koji dišu plućimа grаdа u kojem žive. Zorić pripаdа toj retkosti, nаdаm se nа rаdost obostrаnu. Ali, ponet i zаnet, ustreptаo, voljаn dа se podiči precimа i korenjem, dа obelodаni slovа svog postаnjа, Zorić ume i dа zаboli. Tаd njegovа bol stegnuto ulаzi u stih.On je kаo kаmenorezаc kleše, i tаdа se čuje jek tuge i ponosа.
Pominje pretke i stаze detinjstvа, koje u sudаru sа velegrаdskim glаvoboljаmа, uvek sede u pročelju.
Njegovа lirikа doseže do iskonskog rodoljubljа.
I u tom pevаnju, Zoriću je rod i pticа, i kаmen, i zаvičаjni dim, i leptir i sve što ne može u posvete stаti. A kаd sаm kod njih, pesnik je potvrdio prаvilo, dа pesmа nаdgrаđuje život i trаjnijа je od njegа.
Otudа, slutim, i treptаj ponosа nаd onimа kojimа je Zorić pesme posvetio, to će nаjbolje osetiti oni koji ih budu čitаli.
Odаvno nisаm lepše splаvаrio niz detinjstvo, niti tаko drаžesno osetio miris zаvičаjа, kаo u ovim pesmаmа. Niti dohvаtio blаgost i toplinu ljubаvnih vetrovа i noći u kojimа je stvаrаo i voleo.
Zoriću,ne priznаjem te više kаo početnikа.
Sаd imаš svoju knjigu i svoj put.
Kаd se tаmo sretnemo, dаrovаćeš mi novu knjigu, sа posvetom!

***Promocija knjige će se održati u novembru, i nakon toga će moći da se nađe i u knjižarama. Do tada moguće je dobiti samo kod izdavačke kuće i kod stihoklepca.***

Probuđena

Zar ne znaš tu tajnu,
i riječi imaju ruke
nekad vrele kao lava, nekad mlake
kao trava,
i umiju da kriju sve što se želi i sanja,
i čudne neke nježnosti i lude talente
što se lako nikom ne odaju,
i čuvaju samo za jedne male, znojave šake
koje razumiju sve te
i pregrešne i presvete,
kada se slože u istu pjesmu.
I sve prašine mjeseca kad im umažu prste
i kad im nesreće sto očiju mraka prijete
i kad ih za sreće deset sunca skrate,
one znaju da budu meke,
da se probude u svojoj pjesmi
i još vrijednije da uče te zanate
kome ne smiješ, a kome moraš kriti
ona najljepša slova svoja,
kome se s hiljadu pitanja tek pokloniti,
a kome poklonjen bez pitanja
od vječnosti jesi,
dok god vjetar pijan šamara
čudno proljeće u hiljadu crvenih boja,
i dok svi prozračni i mračni ne shvate,
da je osmjeh
tek poderan poljubac na licu,
što je od svih više umio da se veseli i para
dok su svi ostali trčali za srećom niz ulicu,
on je jednu samo pjesme učio da voli
parajući se polako
na putu od ludila do spokoja.

I jednom kad ti skoro sve male,
neozbiljne riječi porastu,
u neke velike osmijehe,
u neku pregrijanu maštu kao dva vulkana
iz doba jure,
pa se zalete, daleko, visoko,
i kao komete odjure
u neku zalutalu zvijezdu
prerušenu u lastino oko,
a usta ostanu blijeda, zanijeme ,
postanu mala za svoje rođene riječi,
tad moraš da se predaš,
posljednjem tragu svih tragova
do svoje pjesme,
jednom uzdahu dubokom, duboko,
i sa njim da učiš da se izliječiš
od najnježnijeg od svih strahova
letenju u tuđim rukama
više od visokog.

I dok pljačkaši najvećih nježnosti
za tvoje riječi još nisu načuli,
dok se tvoja pjesma
još kroz trenutke mijenja
kroz treperave, neodrasle
ljepote pune mana
dodaj sastojke letenja
brzine i neprolaznosti
u put ljubavi što prebrzo truli
jer moraš da je stigneš bez glasa
dok ne prestane da raste,
jer neke pjesme ostanu vječno
samo veliki mrak u maloj svirčevoj fruli.

A najtiša nepopravljiva tuga
od svih raspjevanih života
tuguje jer ne postoji taj talenat nota
ni najvećeg virtuoza što zna da popravi
kada te skoro sasvim
otpjevaju iz pogrešnog tona,
i natjeraju da se prilagodiš pjesmi
viole u očima da zamjeniš udaraljkama groma
i poljubac izgubljen ostaviš u travi
vječno da traži svoju zvijezdu
tvrdoglavošću jednoga slona,
do nekog nemogućeg, raspjevanog buđenja
što je naučilo i tužan san da voli,
u kom ćeš možda ti biti on,
ti možda biti ona
početak i strofa
što više od sreće boli,
u pjesmi toj što se probudila
kad je naučila da samo probuđenu
neko može da je voli.

Najjače nebo

Vidio sam ptice na njenome licu
U očima korale, tajne morskih trava,
Čekao da sve ih dovuče u našu ulicu
Rekla je ne mogu, teška mi je glava.

Rekao sam gledaj, gledaj dublje, jače
Ne daj da se zvijezde nebom bez nas kače
A ona je ćutala, ćutljivo malo pače,
A negdje duboko, znao sam da plače.

Parao sam zvijezde, leptire ubij’o
Pa s njima sve otrove u snove joj pretvar’o,
I sve ih u njene džepiće tajno sakriv’o
Na kraju se sav, od tajni išar’o.

Rekao sam ne daj, ne daj malo jače
Da nam nebom lako, tuđe kiše kače,
Pomozi mi vidiš mogu biti plava,
Rekla je poslije ću, puna mi je glava.

A onda su ptice ukrala nam nebo,
Zaigrale po zvijezdama što mogu najjače,
Zaboravih tad, šta sam najjače treb’o,
Da je na tom nebu, zagrlim još jače.

***Eto, sto peta, javno objavljena....zabrojao sam se kod
neke pa ne primjetih stotu. Izgleda da sam prestao da brojim
poljupce i pjesme...da ne pomislite da je tako sa onima koje volim
i pisem im pjesme...njih ne brojim, njih volim.

Od tih 105, 50 ce biti objavljeno u zbirci koja se sprema na svjetlo dana
za Knjizevnu omladinu Srbije.
Od tih 50 ja se nadam da 25 ima kojima ne bi zamjerili ni najveci kritici,
i nosozabadala...al najvažnije mi je da ce mi oni koji me poznaju, reci
da im se jedna bas, bas svidjela...da imaju svoju pesmicu a moju.

I eto mogu ja i kratku da napišem, da mi ne kukaju svi da zaspu do
pola poema. Sto kaze Balasevic, kod mene se u pjesmi i rode, i krenu
u skolu, i zaljube, i odu u vojsku i vrate se, i ozene i odu u penziju, i
citava prica...Da to su poeme. Mogao bih ja tako svaki drugi dan da napisem
ovakvu Santicevsku, il bar sedmicno...ali..Ove kratke mi dođu kao poljubac u
petnaestoj naspram poema koje su kao romanse za pola života.
Sad ukusi su razni, možda neko prvo preferira :-)
Hvala Vam svima koji me citate, i podrzavate u ovome.

Kada je cvjetao svijet

Vrijeme je cvjetanja i uzletanja,
oslušni
te gomile krila sa Nila
kako dižu oči naših gusana
što kreću da se vrate
pjevajući pjesmu
koju ne umiju da shvate
o nekom svijetu što se guši
s hiljadama pokislih, zalutalih usana
što na leđima vuku vreće poljubaca
s kojima se njihov svijet pati i ruši.

Primjeti horde umornih mravića
i gladnih crvića,
što gledaju pobožno u oči naše,
napusti pogledom te zvijezde
poremećene vatre,
ne daj da te plaše
pozlate šupljih zuba,
drveća mrtva što prodaju ljubav,
ne daj da te prezir njihove šupljine satre
u ćoškove odbačenog cvijeća
koje bi neko drugi luđi
po cijenu života krao,
sjeti se, svako se toga sjeća,
kako ovaj svijet ima drugačijeg cvijeća,
kako je ovaj svijet za nas baš cvjetao.

Ne moraš da razumiješ pauka u ćošku
njegove tajne veze, jačinu mreže
i s kojom željom sve to veže,
ne moraš da shvatiš
ni rijeku mutnu, nadošlu
ni njene divljine,
ko ih to preže, za šta i čime,
ne moraš da umiješ da osjetiš
ove šupljine u nama,
osjeke suza i plime
i zašto smo zbog njih
uvijek tako isto puni,
a tako različito na hiljadu načina šuplji,
i te gomile tajni praznina,
zašto nečija šupljina prazninom odzvanja,
a nečija umije beskraje da sanja.

Ne moraš da saznaš
zašto su nekada neki mudraci
od glupaka sa srcem gluplji,
u ovom svijetu cvjetanja sloboda
dok po tebi stado tačkica
iz tuđih čežnjivih rečenica hoda,
samo, sve svedi na to koliko želiš
i koliko trebaš
da otkineš malo sa sebe tog viška neba
i umotaš u njega par bačenih sjemenki
cvjetova il zvijezda,
pa probaš da prodaš,
u bescjenje prodaš,
nekome uvijek nedostaje i treba
i cvjetova i zvijezda
neko je uvijek na kraju tek
svog nekog ledenog doba
il na početku toplog svijeta,
na zamahu cvjetanja i poletanja,
jer i ova planeta se u lopticu
plavog cvijeća smotala,
i cvjetala, i čekala na nas.

Pogledaj neke svoje
najdraže ruke često,
zagledaj se dugo i duboko,
da vidiš čime to neko
za tebe pravi u svijetu ljepše,
šarenije mjesto
zagledaj se i dublje dodirom
kože svojih ruku,
u tu laticu istine tih
što ne umiju kad odu da budu daleko,
tih dragih ruku što umiju
da ti oči razalate, pa ponovo poprave
iz hiljada malih zvjezdanih šrafova
i komadića svjetlosti,
pa ti u njima rascvjetaju još zelenije
i još zgaženije trave,
od još luđeg valjanja i sanjanja
da im nemaš šta na toj divnoj igri
da oprostiš,
prepun cvjetanja iz još zelene glave.

I ne daj, nikako ne daj da ti te divne,
krupne suze skrate i suze,
da te lažu kako se suvih očiju
cvjeta ljepše i jače,
ne daj do zadnjeg grebena
svoja mora slana,
ne daj ni metar svoje mokre sreće
da neko drugi za tebe otplače,
možda pokvasi slučajno neke tvoje
vatre najveće,
sačuvaj za doba ponora, bora
i samoće,
i ovaj svijet je sebično čuvao
kroz lave i tame, vatreno cvijeće za nas,
za ono naše vatreno sutra
za ovo naše mokro danas.

Pokvari često te brojčanike i sat
u svojoj glavi,
i podmaži te umorne zupčanike
u tim crvenim lokomotivama s usana,
vagoni nečijeg sivog neba čekaju
tvoj voz plavi,
da poplave da zaborave novčanike
pune ubijenog drveća, mumija listova,
prozori nečijih kućica i vozova
čekaju tvojih očiju blistanja,
tebe traže
i čuvaju jednu tajnu svih velikih cvjetanja,
poletanja i maštanja,
koja kaže-
ne rasipaj predugo krila i latice
po pogrešnim pistama i baštama.

Koliko je samo slika ružnih slikano
po pećinama
koliko se prilika tužnih, samih izgubilo
na slanim horizontima,
da bi tebi neko najljepšim riječima rekao
kako je sretan što te ima
među svim tim izgubljenim gostima
u tuđim srećama rukama, i cvjećima,
jer i ovaj svijet se rodio s prevelikom
željom i tugom
za velikim, toplim riječima i susretima
i bio prvi romantik u ruci sa cvijetom,
čekajući na uglu zvjezdanom, na nas.

Pa opet ovo nije pjesma za njega,
ni za nas,
ovo je pjesma onog našeg jata gusana
sa Nila što se vraća,
i što polako u letu sebe shvaća,
pjesma njihova koja te podsjeća
koliko je dobro
kad imaš čemu da se vraćaš
poslije svega,
i koliko smo najviše od svega
rođenog,
mi rođeni najviše zaljubljeni
u te velike umjetnosti susreta riječi i usana,
puni ludosti,
izgubljeni čitav život
učeći se vajanju ljubavi
i ljubljenju njene mudrosti.

Ovo je pjesma koja te podsjeća i moli
da odoliš zaboravu, da ne zaboraviš
sva ona cvjetanja i seobe cvijeća,
iz šuma iz mašta,
do ruku do bašta
do trenutka kad ti neko pokloni cvijet,
jer tad moraš, najviše od svih da znaš
kako je za nas cvjetao ovaj svijet.

Posvećeno proljećnom cvjeću koje umije da
cvjeta snažnije i bude prvo u svojoj generaciji

Vječni let

Na kome se to lome zlatne ploče neba,
u čijim zagrljajima praznim i gluvim
neko umije jače da plače očima suvim,
nad kojim to grobovima zvijezda
neko tek pjesmu najljepšu hoće da počne
i veseo dan kad odlaze slavuji.

Kuda se to ne odlazi bez mape povratka
dok se boje neba i šuma roje i mute
na suzama ostavljenog dovratka
kompasi ostavljeni vise i ćute,
ko da im objasni one čija putovanja
više ne trebaju pute,
ni vibracije polova ni suton mora koje bruji
pod načetim nebom,
nad začetom pjesmom u vječnost ćutnje
odlijeću raspjevano slavuji.

Čijim to očima svjetlosti zatamnjene
putuju najdalje,
po usnama mora
čun nota života krstari
u neke uzdahe dublje, neke obale plavlje
negdje na pjesmi gruboj
slomiti se mora,
dok se nova sunca kupaju u oluji
za ljepše prelamanje i sunčane dane,
mladost najbrže s naličja kraja stari
u uzdahu s kojim izdišu slavuji.

Zašto to najjače zadnji put iz beskraja
zvijezda otkinuta, zbunjeno zuji
nad zagrljenim biljegom prekinutog zagrljaja
šta to nema ljubav sa ljepotom,
šta to nema svjetlost sa životom
kad u pjesmi bez ljubavi i sjaja
nestaju sjajni, zaljubljeni slavuji.

Kome to mirišu otkinuti cvjetovi
s peteljki uzdaha
čemu lavež želja napuštenih
još za čoporom vjetrova žuri,
Prošapući nešto za pokoj proljeća
i kad prestaneš da se sjećaš
da pjesme njihove osjećaš,
biće još nečeg sitnog, pokislog
iz krošnji očiju krilato da pojuri,
jer nismo mi bili jedine oči i noći
čiji su nestali mladi slavuji.

U sjećanje svim prerano otišlim pjevačima, slavujima,
skitačima vječnošću

Kad porastem

Sve je ovo već jednom bilo
i ovo proljeće i tvoje krilo
i ova noć i taj tvoj pogled pun pitanja
posut svilom,
samo se ti nikad ne sjećaš,
poslije svih onih vječnosti u kojima smo
se mimoišli
uvijek iznova i iznova,
neko mora da te podsjeća
kako smo ovuda skupa već išli,
i isto ovako plašljivo, blizu nos na nos prišli
na milimetar komada rasutog proljeća,
i isto ovako šaputali pa ćutali dugo,
pokraj puteva suza i puteva voljenja
bile su nam pune oči i tada
vjenčanja ludosti i razočaranja punih grubosti
razvučenih u čitavu vječnost,
da pređeš napokon neki most,
da dotakneš najzad nečiji nos
i vječnost čekanja jednog trena
najljepše nježnosti
nikle iz nekog toplog korijenja
naših prstiju.

I isto baš tako imali smo izderana krila
i poderana koljena,
dok smo se sudarali
između vjetrova bijelih i vjetrova žutih
i bila si baš isto očarana,
na nekim slikama bila je ista posveta
i neko te već zvao, Voljena,
i riječima nježnim i uzdasima grubim
do pedesetogodišnjice jednog ludila
koje ne prestaje i kojem si se čudila,
bilo je,
i pratili smo se i po lukama i po peronima,
i pistama,
i bila je neka noć ovako ista
i hiljade njih naših,
i hiljade suza u tvojoj i mojoj čaši
u nazdravlje rastancima i sastancima,
i neki mrakovi puni usana punih
prezrelih ptica željnih padanja
u nečije kose,
željnih da im napokon neko pjesmu
izbliza čuje,
i pokretom bez riječi dešifruje,
kroz neke veselosti i igre proste
bilo je.

I padale su padale te žute prezrele ptice
parale najnovije, ljetnje šešire i haljine neba,
tražeći ispod njih naše lice,
i tada nismo lako znali
od ovih hiljadu važnih stvari
koju nećemo a koja nam treba,
s očima punim sunca i kiša i kolača
i suvog hljeba,
s osmjehom lažnim trebalo je
i tad putovati putevima suza i mača,
rđavim prugama i tajnim puteljcima
šumskim od napuštenosti zaraslim,
da se pronađu prave riječi,
za neke potiske tajne i cvjetove s Karpata
davno oduvane čak dovde,
da bi srasli
i shvatili oboje koliko si mali,
i daleko i blizu i tamo i ovdje
kad ne umiješ u osmijeh nečiji da izrasteš
u neke čudne crne ptice,
neke mutirane laste
koje se nikad ne sele
kad umisle da su zvijezde
u nečijim očima što se prvi put ugnijezde.

Sjećaš se bili smo mali
neki ćoškovi zalutalog ovog istog svemira,
i tad si najljepše znala da okrečiš
zidove mojih popljuvanih očiju,
umazane i prljave od zavidnog svijeta,
i tad si umjela najhrabrije da spriječiš
pad pogrešnih kometa
koje bi ispunile prave želje pogrešnim ljudima,
i tad si se plašila zadnje stepenice merdevina,
i nisi mi vjerovala kad sam pisao
da si za korak sad bliže onim s krilima
da si najbliže najbjeljim visinama,
jer svaki hrabar korak ka nebu,
ka hljebu udvoje
je hiljade koraka
bliže bezbroju zagrljenih ljepota i ludila,
i dalje od ovog svijeta
zastarelog kalupa istog nepolomljivog
gdje je uvijek i oduvijek bilo važnije
drukčije od onog istog među sličnima,
i vječito važnije šta je čije od ničijeg
i vječito zanimljivije ono šta ko ima
od onog šta neko nema,
da baš sve to bilo je i evo opet smo
tu preklopljenih sjena,
opet tu ponovo.

Opet moram ispočetka da porušim
i zapalim u tvojim očima
te uredne, proračunate civilizacije
gdje divljina odavno nije kročila,
u te svjetlosne kule i lebdeće dvorce,
da te tužne kosmonaute razigram i podivljam
u divlje, pripite srećne Indijance
u neposlušne borce
u Eskime i nekrštena plemena
nekog toplog, jednostavnog vremena
što nisu
ništa toplije i nježnije, i čistije
od zagrljaja dotakla,
i sad opet moram
da te podsjetim u nekom kratkom pismu,
da sve ovo bilo je,
i da se nisi daleko od nas pomakla
da smo skupa već rasli
i te ljubomore i to suzno more
u tvojim dlanovima
i to tvoje krilo već sve to krilo je
i mene jer bio sam tu,
i pitao sam te isto

-Gdje to prestaju proljeća u nama
i počinju ljeta iza nas,
gdje su to ti čarobnjaci što sade i čupaju
ovo cvijeće i ludosti naših srca,
gdje to glavom mjesto nas lupaju
leptiri što su izgubili ljeto i glas,
gdje se to rukuju ruke sastanaka i rastanaka
prljavih i čistih noći
puni stopljenih duša,
umiru li to naša doba
s radostima naših zaboravljenih pokreta
il ostaju tu negdje u tebi i meni,
Odgovori mi bar nevješto, probaj,
ni ja ne umijem bolje
nakon svih ovih izbrojanih vječnosti,
prvo proljeće je koje se ne broji
nego diše,
napokon ja i ti
na nekom drhtavom umornom listu
u glavi opet piše.

Evo opet sramežljivo cure
potočići čežnjivi,
po koritima srca prestaju duge bure
između toplih i hladnih soba
putuju neke vječne topline
ispod zaljubljenih podočnjaka,
proljeće iznova oblači na sebe ljeto,
vječna neprolazna moda godišnjih doba
osmjesi gladni osmjeha
uokvireni hirovima neke svireposti očnjaka,
ma umijemo ti i ja ljepše,
hajde probaj malo drugačije
samo probaj,
te oči zelene, pametne, ratnički-usamljene,
zamjeni za neke žućkaste luckaste mačije
pune tebe i mene.

Sjećaš se one priče
Svi su isti i svi kao liče,
ma daj!
Postoje bezbroji susreta i osmjeha koji te sreću
s kojima svake noći možeš
pronaći novu sreću,
nova ljepša svitanja i još veća pitanja
što rađaju kraj,
a tek poneki osmjeh rijetki,
sav od neke zanesenosti crvene,
pun hrabrosti izgubljene u nekom čudu
koja ti za čitav život može ukrasti i tugu
i tebe.
I šta će sad tebi i meni ta nova sreća,
i ti neki novi,
kad se i najčistiji osmjesi i najnovije cvijeće
zapletu i izgube između sunca i smeća,
mi se bar znamo od vječnosti
i koliko smo prljavi i koliko puni svjetlosti
umjeća i htjenja,
onog što se nikad ne mjenja
i u dušama mora i u očima stjena,
jer široka je to staza talenta
umjeti i htjeti
među ludama razlikovati lude,
i među ljudima razlikovati ljude.

Osvitati pun nekih iskidanih najtiših žica
po kojim su najljepše pjesme svirane
o gnijezdima punim nekih
uplašenih ptica
zarobljenih u strahu da nikad
neće poletjeti,
a trebalo je samo malo umjeti i htjeti
dok se dan susreta i leta
hladio u kapima kiše na zamišljenom staklu
da li probati biti srećan i u paklu,
rasti pa i ka manjem, ali rasti
od vjetra naučiti kako se
gubiš u nečijem malom dahu,
probati čak i kradom
dok ne pukne predskazanje Banatom
kako će Tisa jednom da Dunav mimoiđe,
kako je sve ovo već bilo
i opet će da dođe
neko nekome.

Jer ti i ja smo od onih cvjetova
što brzo venu i prolaze
izgube se lako iz ruke,
al mirišu, mirišu na svjetove cvjeća
koji tek dolaze
i vječno se sreću kroz nove perone i luke,
na dugim putevima vremena
gdje zvjezde vječno trepere i jecaju
za tim ludilima koja su se usput zagubila,
za onima koji plove i onima koji pecaju,
kroz načete, polomljene suncokrete
od pogrešnih sunca
i ljetnih oluja
potrovanih pogrešnim rastom,
al nikad, nikad nije kasno
da se opet poraste
u nešto prekrasno,
kao što ja opet rastem u osmjeh tvoj.

I obrisao sam ti i tada
kao i sada što ću
ovim rukavom što se iskrenost zove,
obrisao sam sve one prljave vjetrove skotove
i sve one kišne plotove
pod kojim si s dlanovima na očima
stenjala,
i samo sanjala kako si se prvi put
s krilima vjetrova penjala,
a samo se tuđim snovima sklanjala
i sklanjala,
sad evo opet ću da ih obrišem
sve, a ti piši, piši,
i napokon poslije svih budućnosti
pogrešnih sanjaj svoju pravu i diši,
a ja ću da rastem,
dok ne urastem u najmanju nježnost
u jednoj riječi razumljivu
na stotinu jezika,
i ako opet pogriješiš,
i ne shvatiš, ja ću da obrišem,
ne brini,
za to služe kiše i razumi,
pa ti opet slikaj, šta želiš slikaj,
i samo ne pitaj
kad ću da odrastem,
jer evo rastem i rastem,
al jedino još to ne umijem,
prepun sreće i mašte što znaš me
ne umijem da odrastem,
niti to da poželim,
od svih rastenja umijem najljepše
samo da porastem u tvoj osmjeh,
i to me, samo to me
djetinjasto i neodraslo veseli,
i to me, samo to me
pametno i odraslo od tebe dijeli.

Između nas i nas

Sakupi ovaj šapat od paperja
u ušima tek rođenih obala i mora,
i pokupi taj propuzali, krmeljavi strah
čarolije koja se tek rađa,
i izmrvi, izmrvi sve što se mora
zaglavljeno između tvojih i mojih prstiju,
između uzdaha i predaha,
između sleđenog i vrelog vazduha,
izmrvi ovu najljepšu, vajanu stijenu bez mača,
zid plača prepun ceduljica i želja u duši,
isitni u najljepše pješčane plaže
čiji miris uzdaha guši,
i ispiši samo jedno opravdanje u par riječi,
i priznanje tom šapatu
da je bio prvi
prvi što je imao hrabrost veću od straha,
da ne ostane čitav,
da ne ostane svoj, baš sav,
kad su svi bili sebični, samo svoji,
i onda, zadnji put obriši
taj mokri stid djetinjstva sa lica
ovim mojim rukavom, iskrzanim
od suza i pokislih ptica,
i prvi put slobodno diši,
iz duše diši.

I ne brini više, ne brini
koliko će još umrijeti ptica
sanjajući svoje mrvice,
i koliko će se još mrvica, usput osušiti
čekajući između tebe i mene
koliko će još pasti krivica i zvjezdanih odrona,
možda će nas rašiti,
možda će nas ušiti
u neka druga plemena,
u krda mrava mene, u krda slonova
tebe,
između nas i vas,
između nas i nas,
uvijek će stajati samo usne i usne
ne brini, samo će da nas dijeli ta želja
da poželiš da postaneš neka vrsta nova
sasvim nova, a toliko slična i obična
kao tvoja jednobojna haljina stara,
što će prekiriti neke poljane puste,
ne plaši se da poželiš, ruke pune zvijezda,
i samo svoje nebo ispod krova,
između jedrenja, plutanja i brodoloma
do potonuća,
između lutanja, nadanja i zagrljaja
do svanuća,
uvijek će stajati, samo ta jedna želja
prepolovljena na dva imena moja i tvoja,
i jedna vječnost blistava,
prepolovljena na nikada i sada,
jer jednom, jer sutra već
svijet će rađati ljepše i dane, i usne i oči
al’ samo sad, samo noćas
možda smo mogli biti ljepši
od svih tih budućih dana i noći.

Pogledaj, ovaj san što ti pružam,
pun neispunjenih zagrljaja, neubranih ruža
pogledaj malo onako,
baš sjajno kao nalakirano
onim providnim lakom s tvog nokta,
kao da te zanima stvarno,
i potpiši se lako
na sva pitanja mjesto mene
na kućici puža ulubljenoj od skitanja,
u kojoj stanuje taj san
koji će jednom stići do bašta kraj mora,
baš tako pogledaj, i vidi
ovo nebo ravnice neslano, prostrano
i shvatićeš taj osjećaj pun nemoći, što moram
a što nisam to nebo
ovim slanim iz sebe do kraja nikad posolio,
i što sam prepun slanih svitanja
vječno tragao,
za očima takvim, punim soli i mora,
od kojih bih do tog neba, srećom obolio,
i što sam tako čudno
sve slane mostove, ptice i cvjetove
što mi na te oči liče,
beskrajno, slano zavolio.

Ostavi malo, neiskorištenog nadanja
ispod svih tih ozbiljnih šminki,
nek ostane bar jedna,
luda nasmijana maska
slična nekoj davnoj slici i kiki,
ostavi misli s kojima se rastužuješ,
između padanja i padanja,
ostavi rečenice s kojim više zaslužuješ
između nas i nas
ne ostavljaj jedino danas,
ne ostavljaj u meni
ovaj svemir nedorečeni,
bez evolucije i praska
u zelene planete u veselo, neko dijete,
i pogledaj,
zar život ne miriše na proljeće,
a nije proljeće, već sasvim jedno
peto, zeleno doba
što po nama zeleno raste i uči da hoda,
zar nismo uvijek prepuni tog hoda
između nas zelenih i sijedih,
između nas rumenih i blijedih,
u isto vrijeme željni nepripadanja
i robovi sloboda,
u isto vrijeme trijezni i pijani
u očima bolesnim na istoj rani života,
i uvijek
sa više onog rasutog što se sanja
od skupljenih sjećanja i kajanja,
i uvijek u sebi sa više ljepota
od svih života i njihovih prostota,
i uvijek sa najviše onog najljepšeg
što može da se podijeli, pa uzdiše,
i vjeruje u još ljepše.

I ko da izliječi taj prostor
između nas i nas,
neizliječivo pijan od zvjezdanog pijanstva,
i neba što se nad glavom vrti
u kog stalno padamo
između vaskrsenja i smrti,
u kog stalno upadamo
i skrećemo, i budimo se i kad nećemo,
pijani između tih jaruga,
upalih i krivudavih od želja neposlušnih, prgavih
od propalih ljubavi
koje u stvari nisu ni bile ljubavi,
već neke polupane oči
kroz koje se čežnja prelama u čekanju,
i sad valjda znaš, zašto čekam taj spas
koji krije ta tvoja
neiskvarena mašta,
zbog koje mislim da će cvijeće
napokon prestati da mi se ruga
što jedino najljepše znam
da avlije pune tuga i rugla,
ofarbam u vesele kapije
što možda i liče na ljubav,
sve zbog ovog velikog prostora
u grudima
za vijence planina i vrhove emocija
ostaću jedino željan možda,
što nisam rođen sitnijeg srca
poput nekih šumskih ptica,
poput nekog, nezrelog grožđa
punog onih crnih, malih srca,
il’ još jednostavnije bez njega
ispod nekog toplog neba,
poput zrna pijeska
u pustinjama što samo sija i sija,
i briga ga kome pogled poreže
snagom bljeska,
koga oduševi,
kome smeta, a kome prija.

Zato, sakupi ovaj naš šapat,
rasplesan od lutanja i skakutanja
po pogrešnim ušima, pogrešnim rukama,
sada znam da sam sa njima
samo igrao taj ples,
a da sam sa tobom prvi put zaplesao tu igru,
sada znam
da sam za njima samo brinuo,
i čuvao im neku izmišljenu sliku,
sa tobom evo čuvam sebe
i ostavljam na slikama brigu,
i sad valjda i ti znaš
u ovom otetom vremenu,
između nas i nas,
kako je dobro sačuvati sebe,
i ostati čitav u nečijim rukama,
i sad i ti možeš da vidiš
koliko smo beskrajno smiješni,
ovako plašljivi, vječno nespretni
puni promašaja i pogreški
od prvog osmijeha i pogleda,
i koliko slijepi
da vidimo
koliko ptica svakoga dana
nas gleda sa šarenih grana,
i zavidi,
zavidi nam na ovim usnama
i poljupcima bez kljuna,
vidiš koliko smo izgubljeni u toj želji
da letimo,
u tom zaboravu
iz kog ne možemo da se sjetimo
koliko smo veći u toj sreći,
kad se sretnemo
od onih što imaju krila,
jer se pod usnama ništa ne krije,
jer se s usnama
između nas i nas
uvijek mnogo više može i otkriva.

Kukuruzni sonet

Evo trepavice opet se sagle,
na djetinjstva magle
i samo kiše izbliza vide, tako to ide
kad sumraci mokrih lokni krenu da zavide
noćima mokrih, razbarušenih pokošenih sijena
pa procure u kapi na usne neba
što u jorgovan crvenu blijede,
tako to krene kad rumenila dječijih lica
ostanu začarana u jednom loncu želja
koji neka velika ruka, tog mutnog kuvara
ne ispuni pažljivošću, najnježnijih majki svijeta
kao čašu mlijeka
baš do vrha, baš kako treba,
već pusti da odrastu, pusti da osijede
u tom dubokom oku sudbine,
i onda niz te izgubljene poglede
rumene, sve prohuji, sve mine,
jer sve mora proći,
baš sve... možda, sem one želje
da ujutru, i u podne,
prije nego na put pođem,
ovu najzeleniju šumsku venu izbodem
s onim grčem izvorske, hladne vode,
pa odem, daleko odem
zagrljen nečijim uzdahom
znajući da s prvim mrakom,
još bliže ću tom izvoru doći.

Eno ,mali cvijetovi opet hrabro reže
iz tamnih šuma do dalekih, velikih zvijezda,
i evo u meni neke tišine ruku i pjesme očiju
pletu nešto sasvim treće
što se izgovoriti ne da,
i ne znam s čime i zašta to da vežem
kad tako divlje, čudno miriše
sve više, i sve opet
žuti i sluti, i moli
kao davne molitve sunca,
da ga ne ostavim među ostavljenima,
neizgovorenima da od tame oboli
da ga prevedem u taj neizgovoreni sonet,
bez poljubaca, zagrljaja i mirisa ruža,
sonet odsviran za odlazak vjetra
s brkovima zaljubljenog kukuruza.

A noći, pune nekog ćutljivog srebra
što klizi preko vratova malih jorgovana
spremnih da krenu u školu
za ružičaste male, neodrasle svjetove
i svi opet najviše zapinju na prvom slovu
te azbuke najteže čitavog života
kako se osmijeh piše rozom sa srca
kad zvijezde i sve blistavosti obole
šćućurene ispod nekog, uplakanog plota,
kad komad odlomljenog neba,
prosijan i na silu posijan u tuđi svijet,
nikne na silu lijep, na silu u cvijet
kada se mora sve opet
i ispočetka,
i kad ostaneš bez topova, bez ijednog metka,
kreneš opet od kamena, od strijele
jer ko na zapne taj nikad ni ne stigne
da odapne do mete
tamo u snu
gdje su se dvije ptice istog jata srele
i otpjevale sasvim novu himnu
za vječni svijet početaka,
pun raspjevanih zaljubljenih klavira,
pun ratova velikih bez metaka
velikih osvajanja novog svijeta
nekih novih,nemirnih očiju,
nekih novih, mirnih svemira,
što sasvim pristaju refrenu
jednog starog, kukuruznog soneta.

Evo, ruke opet na leptire liče
a leptiri opet galame, hoće u hajduke,
hoće u neke veće, hrabrije priče,
veće od dva dječija sna,
hrabrije od leptira što slijeću na ruke,
i evo sva mudrost ludosti
i svi zagrljaji tuge pružaju te mokre ruke
rose, skupa s ovom hrastovo-smeđom
pod ovom mojom i tvojom obrvom,
ma svi bi, opet u kauboje, u hajduke
opet ispod neke svoje kruške, jabuke,
djetinjstva, opet u igru princeza
sa žutim štramplama na tufne
kod neke stare trešnje,
svi bi na glavačke opet i na rukama
u svijet mašte, pješke
do nekog raskršća, do neke osnovne,
u zemlju dolina sunca i eha,
đavo bi znao šta to još odjekuje
u ovim praznim grudima
posutim mokrim sjenama
tog nekog rozog cvijeta,
bog bi ga samo objasnio
od čega još dolazi iz grudi ta jeka,
od čega je odlomljena
od koje pune stijene,
od kog čitavog čovjeka,
zamišljena kao polja kukuruza
pokrita bojom tišina sutona,
to je neka beskrajna,
šumska neispričana bajka,
što je sanjala da postane
vesela otpjevana pjesma
jednog kukuruznog soneta,
a ipak ostala samo šumska bajka
i ti i ja u njoj ostali, šumski dovijeka.

Podstava sna

Na podstavi sna, stare fleke sreće,
mrlje osmijeha
iz loše režiranih predstava velikih
sa punih krvavih zastava
ponijela je ona, napola budna
od svih bez doma napola odraslih,
napola srećna, napola poletjela
al’ nikad pala, nikad bez sjaja,
nikad kao kometa, uvijek kao zvijezda,
s haljinama neba,
i uvijek čitava kada treba
sjaj sivom, malom danu pružiti,
uvijek iznad svega,
iznad kruga koji treba zaokružiti,
iznad provincija
s kojim se treba družiti,
iznad trebanja i kolebanja
poklonjenog cvijeća, ukradenih proljeća,
iznad doba sivila i razmaženih vila,
samo ispod jednoga,
jednog broja, broja bezbroja boja
šarenog aprila,
tamo gdje je uvijek bila
i ostala svoja,
gdje se uvijek rađaju pogrešno pravi
prepuni krila i raspetog boga
iznad Tromostovja.

Niz grudi Alpa,
svakog proljeća curi šapat,
teče i šapuće sramežljivo, dugo,
kako je jedno ludilo
voljelo drugo ludo,
onako istinski, slovenski
kada se voli,
kada se voli od smrti do boli,
kad se od ludosti postaje bolji,
pa se sve zamota u malo čudo,
umotano u podstavi sna,
rođeno bez imena,
kao sve zvijezde i snovi,
jer zvijezde i snovi ne traže ime,
i sve bi možda imalo druge osmijehe
druge zagrljaje i sudbine,
da nije neko šapnuo, Ana,
od danas je tvoja plava Ljubljana
i ti njena.

Krupne plave ljubice u očima,
poklonila je tog dana, Ani Ljubljana,
i nisu obe ni slutile niti znale
da iz daljina dolaze ptice
koje će pozobati snove,
i da će Ana od tog plavog grada
sačuvati tek malo podstave
plavog sna,
i pola njenog imena u svome,
i niko nije znao i pomisliti dugo neće,
o čitavom čudu i smislu u tome,
kako su sva velika čuda i sreće
samo velike pripreme
da se sve jednom otplače,
u neko mokro proljeće,
i onda još čudnije i još punije sreće
da se sanja i vježba još jače,
za vremena kad ti ukradu
sve igračke,
kule od šećerne vune
i vesela školska zvona,
kad ti okrenu nebo i sve
što si treb’o naglavačke,
i odnesu niz natekle rijeke daleke
negdje daleko, tamo daleko
od doma,
na pola blizu od pola ostavljenog,
kad se probudi napola žena,
napola ona,
s Pitanjem Snova- Ne kako
poslije svih srušenih svijetova
izgraditi nove i bolje,
već kako one srušene
pretvoriti opet u svoje,
pretvoriti opet u snove,
sa ono malo podstave sna
koju je sašio i rašio šapat
vjetrova Alpa oko Tromostovja,
i ta vječna dilema i tema vječnih
-Da li je moglo drugačije
da se otpleše da se sanja,
bez pjesme, bez riječi
da se bude možda Mojca,
da se ne bude Ana,
odgovore kriju možda baš
ovi blistavi, zvjezdani vrtuljci gore
iznad ove ravnice,
što znaju sve barice i svaku njenu travu
što znaju da Vojvodini
nikad dosta još jedne žice tamburice,
još jednog blistavog, zvjezdanog vrtuljka,
još jednog slavuja,
te čudne, raspjevane ptice.

A Ljubljana, u LjubljANI je i dalje čitava Ana

Ani S. prijatelju i velikom pjesniku

Pitanja

Rekla je, gledajući u cvijeće
-Jesu li bitne boje,
Rekao sam - Samo,
ako su u pitanju proljeće i čovjek.

Rekla je, gledajući crkve
-Vjeruješ li u bogove,
Rekao sam – Samo,
ako su u pitanju sreća i čovjek.

Rekla je, gledajući niz grudi svoje
-Jel bitna veličina,
Rekao sam - Samo,
ako su u pitanju srce i čovjek.

Rekla je, gledajući parove
-Je li lakše udvoje,
Rekao sam – Samo,
ako su u pitanju žena i čovjek.

Rekla je, gledajući oblake
Vjeruješ li u snove,
Rekao sam – Samo,
ako ih pravi čovjek
što ima ruke tvoje.

Sanjati stvarno

Kad sam u uzdahu promukle ruže
pune trnja,
čuo sva zaludna dozivanja
suncu koje odlazi,
kad sam na dlanu starog,
uplakanog vjetra,
ugledao ožiljke od brda i ravnica
koje je pokušao najduže milovati,
kad sam u očima najmirisnije kiše
koja budna sanja
vidio strah od poraza, od vremena
koje sa njom curi,
strah da joj se neće svi
žedni radovati,
vidio sam da između ljudi,
prirode i rijeka
ima više sličnosti
nego između čovjeka i čovjeka
jer kud krene jedna kap, jedan uzdah,
tud čitavo stado kapi
i vjetrova pojuri
i ne mogu lako stati,
i vidio sam da sve što odlazi,
odlazi ne samo što želi,
već i što ne umije
da se okrene i vrati,
i onda sam morao malo da odem
od tog već viđenog, stvarnog svijeta
što umije samo naučene pjesme da pjeva,
tamo gdje pjesma pjesmi ne smeta,
krenuo sam na krilima puževa
da krila sna najdublje shvatim
i naučim stvarno sanjati.

Kad sam naučio da dopustim
vjetru da sluša mjesto mene
horove izgubljenih noći,
kad sam naučio da pustim
da miris trave
mjesto mene pamti
boje svih sivih dana,
i bez sna u očima sanjive tragove,
kad sam prestao da pokušavam
da shvatim sva velika shvatanja
sve snove i zvjezdane kapije i pragove
i shvatio da je najljepše
kad jedno veliko shvatanje
pokušava tebe da shvati,
kad sam naučio prstima upornosti
da iščeprkam
iz trule kore oblaka stvarnosti
zelene pupoljke sakrivenog sna,
tad sam naučio da sve duge nesanice
jednim snom oprostim,
i tad sam naučio stvarno sanjati.

I tako naučen,
umio sam da vidim kako sve zadihano,
bez daha
umije da lakše diše,i bez straha
i kad je umorno i staro,
i kad ne miriše
kad samo umije sanjati stvarno,
jer sanjati, to ne znači
samo sklopiti oči,
i negdje izgubljen,
u nečem čarobnom biti,
prepušten samo mašti noći,
Sanjati stvarno
znači zaboraviti skroz na stvarnost
onako skroz
kao skroz čašu vode popiti,
do dna ispiti,
pa još htjeti doliti i piti,
kroz sebe vodopad proliti
i ne znati za sebe, svoje ime
od tolike vode zaborava,
ne znati za more, za bore,
za dole za gore, za blizu i daleko,
jer sanjati stvarno znači zaboraviti
najljepše na svijet i sebe,
zbog nečeg nezaboravnog,
zbog nezaboravnog nekog.

Sanjati stvarno ne možeš sam,
moraš imati nešto,
moraš imati nekog
zbog kog ćeš shvatiti da si i ti
nečiji san,
kojeg će iz nestvarnog
preseliti u stvarno,
taj neko,
neko ko umije pogledom pažnje
najstvarnije da ti kaže tajno,
-Stvarno si stvarno,
i kad si divan,
-Stvarno si stvarno,
i kad si naivan
-Stvarno si stvarno.

A onda je sanjati lako,
i sve ide glatko u takvom snu
kao po zakonu jutra prva rosa,
i da otpjevaš nenaučenu pjesmu
i da na nečijem licu vidiš pticu,
i u nekim očima primjetiš
zelene koralne grebene
i krila albatrosa
koja u najmorskijim mislima
zima skriva,
i onda je lako i da doplivaš
po snijegu i da potrčiš
naličjima pješčanih tišina
punih sunca,
i sve promukle ruže i izgrebane dlanove vjetra,
i sve što ti smeta
svežeš u tajnu tog učenja,
kako se stvarno sanja,
kad ravnica svemira
zamiriše
na one koji nose eone
nepotrošene nježnosti
u svome osmijehu,
i na sve buduće suze zahvalnih
koji će jednom shvatiti
da je najljepše
kad jedno veliko shvatanje
pokuša tebe da shvati,
i shvaćeno sklopi oči
i počne stvarno sanjati.

Za neke šumske ptice i ljubičice koje znaju da niknu i sred ravnice

Dlanovi budućih

Svako ima svoju misiju malu,
cvjetovi
da budući mirisi postanu,
leptiri
stari da budu hrana mravu,
il vječno na nekoj slici da ostanu,
neko će jednom na sunce da leti
neko da posadi najljepšu travu,
il neku njivu suncokreta,
neko će velike formule da se sjeti,
neko će napisati najljepši stih
neko veliki, vječni zakonik,
i ti si sigurno jedan od tih
što će možda
da preseli centar u kraj svijeta,
il’ da naseli poljupcem
dlanove budućih.

I ja sam na jednoj, svojoj misiji tajnoj,
a baš bih ti želio sve reći,
kako ogrnut vješto
daljinom zavičajnom,
pokušavam od te misije uteći,
i svakog jutra rezultate sumiram,
i uvijek se kod istog zabrojim,
kod onih očiju i onih ruku,
u kojima još uvijek ne postojim.
Pa za kragnu uhvatim mrak
što za mene neke prozore špijunira,
pa se pravim da sam kao on jak
dok se valjamo po njivama
oblaka sivih,
dok obojica ne shvatimo
tu tajnu sjajnu,
da smo rođeni da skupa patimo
daleki od zvijezda zbog kojih smo
tako sjajni, i tako oblačno živi.

Da, svako je neko
na svojoj misiji dalekoj,
neko rođen da dođe, neko da čeka,
neko čak zna svoje puteve sna
i kad ga nesanica u mraku ispira,
i dok kao krtica slijepa gmiže,
uvijek je za tunel svom cilju bliže,
a neko drugi pun brzine
i krilatog sjaja i svijeta,
u očima ima jata
izgubljenih goluba kurira,
i sve mu to misiji smeta,
i sve je dalji od svog svemira,
i manira svijeta koji zna
da se na pragu proljeća samo cvijeta,
a sigurno si i ti nekada
jedan od onih,
što hoće procvijetati kad nema smisla,
shvati i cvijetanje zakone ima,
ne vrijedi protiv tama,
ni protiv zima.

A možda si baš ti,
neko od onih
što će iz neke prašine shvaćene
izmisliti nove lijekove,
za sve besmislene smrti,
i sve buduće bolesne svijetove,
sve izgubljene ptice
i cvjetove za glavu skraćene,
možda sve budućnosti sjajne
za kojima ludimo,
imaju svoje misije u dlanovima
sadašnjosti
u kojima se suzama gubimo,
možda su sve kiše
misije neke rijeke napaćene,
što stalno pada pa opet uzleti,
a možda su sve te kiše
samo tu,
da bi neki ja i neka ti,
lebdjeli nježnije i malo svježije,
dok se ljubimo i gubimo
u dlanovima budućih.

Jednoj ptici s travom u očima,
koja umije s lijekovima,
cvjetovima sna i asana

Eho slomljenog jorgovana

Kad bih mogao opet zatvoriti
oči, tako da kapcima
uhvatim jednu od onih
neuhvatljivih rupa vremena
da se vratim u onaj dan veselja
desetog rođendana,
obasjanog svjećicama na torti
kad žmirim i zamišljam brdo
rastrčanih želja,
znam da bih sve želje uvio u jednu
samo da sve što odlazi daleko
uvijek ostane blizu,
i sad ne bih pitao
znam nekog tamo dalekog
-Čuješ li, Ana, eho
slomljenih jorgovana
što za srce zvukom grizu.

Padaš li i ti, u krizu visina
oblaka što stalno padaju pa uzlijeću
sjajnih i krvavih od polja maka,
il si već predugo nasmijana,
posađena u nekom, sretnom cvijeću
koje sjaji
u boji proljeća
koja napokon dugo ne kasne,
već dugo prejaka,
nasmijana od slikovnica u nekim očima
koje ti opet, sve mogu da objasne,
možda su ti sad i sve
one prazne kuće, prazni zagrljaji
i suze više jasne,
i ono medeno, preorano snova polje,
možda je sve to
bio samo aerodrom
sa kog se odlazi u nešto bolje.

Osluškuješ li, Ana, na vratima maja
eho slomljenog jorgovana
kako odzvanja na biciklu za nama,
trepti kroz neba plačna,
čuješ li il’ si sad od toga jača,
malo jača,
kad padne neko tiho veče
puno tuđe kiše
da l’ ti još osmjeh i ruke peče
ona zadnja kopriva što te užarila,
il si već i u snu zanemarila
one vječne što znaju da opeknu
vječno u nekom gradu
što na ubijeno cvijeće miriše,
i na punu rijeku
mrtvih, ribica zlatnih
kad sklopiš oči i poželiš,
neku želju kroz neki stih,
da l’ i tebe nešto nevješto,
djetinje sapne,
i odvuče negdje gdje neko
na onim zaboravljenim riječima
sve umije da ti šapne,
onako seljački, a iskreno meko,
i sad te vidim
tamo prekoputa,
kod one stare trešnje
s malim rozim češljem
kako s nekom lutkom lutaš
i šaputaš joj nešto, samo tebi znano.

Eh, kad bi sve neotplesano,
neizigrano, izgubljeno
moglo da se opet otpleše
u jednom plesu kod te trešnje,
da l’ bi sve čežnje počele
iskreno da čeznu mjesto nas,
il' smo jednostavno baš
bili rođeni s tim biljegom,
s tim bijegom u nama,
da se s nama obriše
još jedan prolazan užas,
jedan komad vječnih ratova
ludih svjetova, ludih dana
ostali smo vječno uprljani krvlju,
poklanih cvjetova jorgovana.

Čuvaš li, Ana,
taj trag za nama,
eho slomljenog jorgovana što nas prati
i pita jesmo li isti oni,
zaustavljeni istog dana u djetinjstvu
uz zvuk cvijeta tog
koji se pati i lomi,
i zove da nas vrati
čuješ li kako šapuće- svi ste tu
u srcu mom na sigurnom,
i kad ja nisam u vašem,
i kad vam neka druga pjesma paše,
evo zatvaram oči kao latice on,
i tu sam prekoputa,
u krošnjama lipa i maslačaka lutam,
i šapućem nešto naše,
samo naše.

Ani, komšinici od prekoputa zbog njene duše koja
je ponijela tople krošnje topola Krnjeuše,
zbog njenih riječi o jednom vremenu jorgovana
ostavljenom i zaustavljenom.
Ani, kao simbolu svih bosanskih djevojčica koje su
svoje djetinjstvo i mladost otplesale tamo gdje nisu
birale, u nekim novim ulicama, licima, znam da
su ta mjesta, svakako uljepšale svojim plesom…to znam.

Vaš komšija, Nešo

Moja vjera

Oprostite, što ne vjerujem
u stare velike vjere
u te drevne mjere,
oprosta i grijeha,
moja je mala, zaboravljena vjera
u miris neporočnog cvijeta,
u potop velikih srca,
i čuda iskrenog osmijeha.

Oprostite, što nikad ne ljubim
ruke popova, i monaške skute
i svete pute čudesnih ikona,
ja ljubim samo ruke
bezgrešno čiste
u korijenu duše,
simbole u kori drveća od iskona
što se zapaljeni puše,
i vjerujem još najviše u čuda
cvijeta i gliste
kada se spoje u let leptira.

Ja ispovijedam svoje velike grijehe
kraj neke prljave, male rijeke
uplakane pakovanjima
raspakovanih zvijezda,
i vjerujem samo u ljude
životom raspete,
između neba i zemlje,
poraza i želje,
majmuna i čovjeka.

Ja bih da se klanjam
samo onim koje sanjam,
i da im na pričest dam
svoju savjest,
i nek bude moj najteži,
najveći grijeh
što nisam postao
još jedan pokoran, savitljiv cvijet
vjetru koji duva u raj,
i što sam molio samo
da uvijek stignem tamo
gdje se rađa najduži zagrljaj
i u njemu još veći čovjek.

Moja je vjera dugo propovjedana
šapatom gena raspjevanog juga,
moja je vjera brzo ispisana
suncem prvog dana
na pergament prvog zagrljaja
koji liječi od tuga,
moja je vjera,
vjera pera i lista
u proročanstva dugom uzdizana,
proročanstva zaljubljenog,
bijelog sjevera
da će jednom svijet da zablista
od smjernih i vjernih bez vijera.

Obdanište

Znam da mi nikad nećeš oprostiti
što se razumijem samo u ljubav
više od tebe,
i u više ništa,
i što sam po leđima
sav ranjav i gubav,
od ove nevidljive zvijezde
koju čitav život vučem za tobom,
još od obdaništa.

Znam da mi nikad nećeš oprostiti
što sam te samo golim rukama
probao nositi
kao mlad rudar,
do zemljinog središta,
da ti pokažem šta stvarno znači
srce u mukama
kada te milijarde gaze,
da mi više nikad
šapatom ne zakukaš
kako sudbine tvog grada
nekog drugog ljepše maze,
i što nježnije baš ništa
nisam umio da ti dam
semo onog držanja za ruke
kao iz obdaništa.

Znam da mi nikad nećeš oprostiti,
što sam od svih divljih,
usamljenih ptica,
koje sam išao da lovim.
baš tu s tvojim repom
uhvatio i pretvorio
u veselog, raspjevanog kanarinca,
i nazvao ga imenom tvojim.

Znam da mi nikad nećeš oprostiti,
što bolujem od viška mašte,
i još stotinu, čudnih bolesti
od kojih se ljepše sanja i živi,
za koje i lijekovi i vijekovi
beskrajno kasne,
i što nikom se ne žalim na to
već se ponosim i sam sebi divim,
kao odbjegli, presrećni ludak
što misli da je Kraljević Marko.

I znam da mi nikad nećeš oprostiti,
što ti baš sve nisam rekao,
koliko sam hiljada tuđih očiju
opekao
noseći tebi najveće zrake sunca
i više ništa,
i opet sam samo dječak ostao
što je kiše i vjetrove
za puštanje brodova i zmajeva čekao,
onaj isti dječak
što bi koljena i dalje sjekao
na pragu obdaništa djetinjih srca.

I ako mi oprostiš,
znam da nikad nećeš sve
kao što ja tebi praštam,
što si tako čudna i neukrotiva
kao moja zaljubljena mašta,
i nemam stvarno da ti kažem
ljepše od ovog ništa,
jer baš volim
što si tako ostala ista,
umazana od igre
i prljava od snova,
kao ona iz obdaništa.

Sat, mačka i ogledalo

Kad se na satu poklope kazaljke
nije to taj znak
da neko misli na tebe
već ti sat poruku šalje,
koliko je trenutak poklapanja,
rijedak i dragocjen,
od šezdeset kuckanja
samo jedan,
i ako imaš s kim kreni već sad
da se poklopiš,
da poklopljen taj tren odsanjaš,
jer sutra se satovi pokvare,
neki požure, neki okasne,
ne mogu da se poklope,
da se objasne,
ne žele da istim kucanjem stare,
neke kazaljke se podmlade, neke ostare.
i zalud što se i poklope opet,
kad sve češće počnu da se kvare
i onda još više zakasniš,
ako ozbiljno ne shvatiš taj sat,
i ne kreneš već sad
da na nekog
poklopiš svoj svijet,
ko je možda
na sat samo daleko.

I kad ti neka mačka crna
pređe preko puta,
nije to nikakvo mračno predskazanje,
ne vraćaj se par koraka,
već potrči pa njen put ti preskoči
to ti ta mačka daje na znanje,
da te čekaju već dugo na tom putu
tople, vesele kao mačije oči
i tu
iza njih lutalica
što bi s tvojim
svoj put i osmjeh ukrstila,
što bi od sreće do najvišljeg brda
da poskoči
kad te ugleda, pa na prstima
s tobom do oblaka.


I ako nekad razbiješ neko ogledalo,
ne boj se onih sedam godina nesreća,
to su zlobni čuvari izmišljenih tajni
smislili,
ustvari to te ogledalo podsjeća,
da je ono samo svijet veliki, nestvarni
i da bi ga češće
na komadiće razbiti trebalo,
jer te čeka onaj svijet, pravi beskajni
što i u mraku postoji i osjeća
u kom je srce na lijevoj strani
jedno srce stvarno
puno crvenog proljeća,
što bi se nestvarno,
s tobom u stvarnosti ogledalo
i s ove strane ogledanja, i poklapanja sata
baš tebi najstvarnije predalo.

Nemaš pravo

Jedne plave noći
poderane rupicama zvijezdanim
i ti ćeš proći
stazom ovih plavih misli,
i prije svitanja,
s punom glavom
iskrpljenom od pitanja
odjednom ćeš moći
da zamisliš više
od jednog neba van sebe, plavog,
i jednog srca u sebi, malog,
i jednog sna sitnog
samo tebi bitnog,
što jedino vrijedi
dotaknut krupnim očima
i krupnim kapima kiše.

Na ćošku jednog polupanog,
napuštenog oblaka,
obraslog travom
htjećeš da odustaneš
u pola pjesme, u pola koraka
nadomak sna, nadomak
leta onog prvog, pravog
i ono nešto crveno, tajno,
u mrak umotano
u tebi će da posustane,
jer sve nije baš onako
kao maštom urezano
onako kraljevski plavo i pravo,
onako sunčano i sjajno
kako sanjaš,
i naćiće se jedne krupne oči
natrunjene puno baš
hiljadama palih zvjezdanih jata,
i otkucajima sa tvoga sata
te jedne plave, poderane noći
koju ne želiš nikome da daš
reći će ti –
nemaš pravo!


I ne pitaj, nikad ne pitaj
kakvo to srce ima taj neko,
veliko il’ malo,
ako ti njegovi otkucaji
po kapcima tvojim mjesecom kucaju
pa te čude i muče
otkud to polaze
i tako dolaze daleko,
ne traži u knjigama, zvijezde ne čitaj,
nikog ne pitaj,
samo posudi i daj
to srce svoje,
s bojom il’ bez boje,
bilo kakvo da je
plašljive maze il’ lude kamikaze,
ispunjeno riječima koje
mudruju ili mucaju,
osmjesima koji pjevaju il štucaju,
i vidjećeš kako sutra uvijek
kuca i tuče
malo ljepše nego juče,
kako se svijet lakše rukama predaje,
kako cvjetovi
mirisima po tebi zlobno pucaju,
vidjećeš kako se zvijezde
množe i roje
tamo gdje ne zamišljaš
da sunca postoje,
kako jedno isto srce može
da kuca još sjajnije za dvoje,
ispod dvije različite nježnosti od kože
ako ne odustaneš,
a nemaš pravo.

I ako si kao slijepo štene mlad
i ako si kao nepokretna
kornjača star,
nemaš to pravo nikad,
ne umišljaj, ne pomišljaj
u pola najtežeg koraka da zastaneš
u pola najtežeg sna,
jer nikada, baš nikada
više nećeš postati sanjar,
sa vrhova bez dna,
ako se okreneš tada
postaćeš glas izumrlih ptica,
izbrisano ime heroja nekih ulica,
postaćeš samo jedan talas
potopljenog grada,
ako odustaneš bilo kada
usred tog najtežeg koraka,
i neko drugi će za taj
najteži metar
postati priznati sunca geometar,
cijenjeni vlasnik nekog tvog srca,
pronalazač tvoje vreće sreće,
i zato nemaš to pravo,
da prestaneš na nebo da pucaš
i kad ti nebo šapne da nikad
više ne misli biti plavo,
ne vjeruj laže
i kad ti svud po očima bude
polje makova, počupano krvavo,
sjeti se šta ti krupno oko kaže,
ne odustaj, nemaš pravo
unazad sada, nit ikada
s takvim ponosnim stavom,
s takvom čudesnom glavom
punom šuma i ravnica
u kojoj ima stvarčica i grančica
više od svih cvjetova i ptica
koje ćeš ikada vidjeti,
grančica zbog kojih ćeš
se nekad pred nekim
drvetom postidjeti,
stvarčica s kojima ćeš
nevidljiv svijet izvidjeti,
koje kriju ko zna
kakva oružja i alate
za nekakve buduće
ratove, tvrđave i palate
koje nikad nećeš vidjeti
ako odustaneš, ako
posustaneš tu
gdje ratari kumove slame
i skupljači zvijezda
ne odustaju,
ni u najtamnije, teške dane
ako si ikad jedan san sanj’o,
nemaš zakonski po tom snu to pravo
i zbog one male amebe
što je preživjela sve one okeane i zube,
i tame dubina,
ni zbog onog jednonogog, porobljenog
čukundede,
kom ne znaš ni ime
što je preživio sve one tifuse, kuge
i kraljeve lude,
i uralske zime,
prešao sela i gradove s hiljadu
imena i sudbina,
nemaš pravo
jer sad,sad je red na tebe
da nastaviše gen borca
rođenog u vrijeme tamnije
i davnije nego što imaš brojeva
i misli da ga dokučiš i zamisliš,
dalje od biblije i velikog tvorca.

Na kraju svega, nemaš to pravo
ni da toliko misliš
da l’ da plivaš, koračaš il’ poletiš,
ili da čekaš da se sjetiš
da li sad desno lijevo
il’ pravo,
noge i krila su nastala
prije riječi, i prije misli,
i slavuj bi po čitav dan pjev’o,
i sanjao pjesme da nema krila
al toliko ne misli,
dok nebom pliva
zna da nekom mora stići
da ga zagrli, nahrani i hrabro sakriva.

I zato ne odustaj,
vidiš da baš nemaš pravo,
čak ni zbog onog na zastavi plavog
što se zove sloboda,
koje su obojili oni zbog kojih si rođen
bez imena roba,
vezan samo zvijezdama i granicama
gdje prestaju zvjezdane kiše,
a ako ne odustaneš
uz rame ćeš da staneš
i da se upišeš
s onima koji budućnost
i puteve sna i ljepote smisliše,
i topovi će svakog rata
pucati i zbog tebe malo tiše
dok ne utihnu,
jer će iz blata sna,
pobijediti oni koji se u tišini zavoliše,
i ne odustaše u svome snu.

Te noći kad sam odlučio

Te noći kad me je
zarobljena kolona mladih, obalskih breza,
poslatih u riječne ratove
razumijela više od svih očiju
koje su gledale
sa mnom u isto vrijeme
u kiše zvijezda i sklopljene satove,
Te noći kad je zadnji pas
lutalica izgubio hrabrost
da ruke koje ostavljaju grize,
Te noći
kad su sve mliječne planete
postale mi mnogo bliže
od zemlje,
od onih koji me grle
s kojima se dugo smješim,
Te noći kad sam izmjerio pedljem
svoje sačuvane sreće
odlučio sam da neću
biti pjesnik.

Te noći kad su mi duhovi
prošlosti veliki neki
šapnuli da su najljepše riječi
smišljene odavno
u nekom predahu ratova,
bez duše i bez pisma,
Te noći kad su oblaci
prekriveni tamom
izgubljenih očiju
postali veći od dva noćna neba,
te noći kad su ulice
plakale od slanog snijega,
i bijega najplašljivijih,
neizgovorenih riječi,
Te noći kad na uglu bulevara
Dobrih i Loših
jednom palom, odrpanom starcu
niko nije imao šta pružiti
sem ružnih pogleda i riječi,
Te noći sam shvatio da mnogo
drugačiji od Njih nisam,
i zalud neki najljepši stih,
i pohvala i uzdisaj,
Te noći sam odlučio da neću
biti pjesnik.

Te noći kad sam shvatio
da su od mene veći
svi skriveni slavuji koji umiju
bez pjesme sve srcu reći,
da su veći svi oni koji su mene
i moje velike riječi
uspjeli staviti u svoje srce,
te noći kad su svi bili svjesni
sem mene
da sve nježnosti
natrunjene šamarima i psovkama
nisu najveće boljke
među boljkama,
ako umiješ da oprostiš,
Te noći kad sam vidio
zvijezdama leđa,
i shvatio da nisu sjajne
sa svake strane,
Te noći kad se sna pređa
uplela nerazmrsivo u neki
sasvim stvaran lik
Te noći odlučio sam da neću
biti pjesnik.

Te noći kad su prosjaci
i siromasi mog svijeta
imali najljepše zube,
kad su bezubi i stari
počeli nježnije od mladih
da se grle i ljube,
Te noći sam odlučio
da najljepše oči
što me najviše vole
neće ostati samo u pjesmi
useljene u stihove koji
veličinom bole,
Te noći jedan uvaženi biolog
mi je objasnio
da najnježnije šume breza
niču na brdima Sibira i Anda,
i da nikad nisi zakasnio
da im odeš kad odlučiš,
i ja sam odlučio
Te noći
da će sva moja jutra biti trijezna,
i da moji sivi dani neće
sanjati sunce u kafani
Te noći odlučio sam
da ću biti doktor
za bolesne cvjetove
i ranjene, izmišljene svjetove,
Te noći kad sam shvatio
da to i nije noć već jutro
svanulo odavno puno sunca,
morao sam otići te noći,
jednim novim Svojim putom
oprostivši se od budućih pjesnika,
otišao sam srcem
među buduće ljude
mašući dugo ovom pjesmom
nekim bivšim dječacima
i po nekoj bivšoj djevojčici,
otišao sam
ostavivši im budućeg pjesnika
i malo njegovog srca
tek onoliko koliko se ostavlja
na rubu osmjeha,
za večeru nekoj ptici
u kori zelenog stiha.

Bijeli medvjed

Šest prsta, tri oka, dva i po patuljka
i pola limenog cvijeta u hladnoj ruci,
znate li tu bajku il’ priču
za laku noć ispričanu nekom
u najmanjoj izmišljenoj luci
prije crnih mora,
kad niču iz snijega
zadnji listovi
prvih prerušenih sekvoja
u breze,
kada oni žmirkavi, žuti medvjedi s neba
silaze u blistavim noćima
i gnijezde se
u ramenima ponoći
negdje u visini četvrtog sprata
ušuškani s rasklimanim vjetrovima
sjevera i juga,
od poremećenih svjetova i klima
i hiljadu načina vještačkih pozlata,
sanjaju kako bijelih medvjeda još ima.

Nisam je ni ja čuo,
već sam je izmislio jedne
blistave noći,
one najljepše moje i vaše,
misleći na one koji vole priče
i sanjajući bijele medvjede
i njihove ugrožene, plašljive oči,
baš je izmislio, kao što neki sad
izmišljaju nove prekidače
što gase svjetlo kad duže zažmiriš,
i nove stolice na točkiće
što same misle i klize
gdje poželiš sjesti,
briga njih što neki vole
zvuk prekidača kao zov
u juriš na snove,
i što neka djeca neće ni
imati šansu da shvate da to vole,
a tek što neke stolice
jednostavno postoje
da bi ih vi izabrali,
ili neki ljudi
da bi ih do vas vukli i privukli,
u vrijeme najumnijih čudnih,
u vrijeme najvećih, stvarnih krila sna
kad ptice umiru sleđene u letu,
i rađaju se zadnji bijeli medvjedi
a niko ne zna zašto,
il’ ne želi to da zna,
da ni krila silna, ni snježno bijelo,
ni oprez u letu,
ništa ne vrijedi,
ako ostaneš zadnji bijeli
medvjed na svijetu,
i niko za tebe ne brine, i ne strijepi
i ne želi tvoje krzno za svoje odjelo.

Jedne noći, vidio sam tako
nešto Bijelo,
ispod obrva žutog-isprljanog snijega,
sa sobom je nosilo
dva tri plava, hladna neba
Sjevera, Juga i Aljaske
zakačena u par ženskih šnala
i biješe obuveno u par krznenih,
toplih zagrljaja,
skrenulo je u široku ulicu Maršala
i ušlo u svoju najmoderniju pradavnicu
staromodnih snova, dugih rukava
porubljenih trendi osmjesima
fešenvik- jesen zima,
stresavši pahulje snijega i leda
već na pragu i tek da zna se,
kroz glasnu psovku da svi čuju
kako ne voli ovu zimu ni snijeg,
ni ovu klimu,
ja prepoznah skrivenog,
bijelog medvjeda.

Da, takvi su oni ti skriveni,
tajanstveni, malo sneni
i izgubljeni zimi
često umorni kao da
žele da napokon sanjaju zimski san
kao svi normalni medvjedi,
malo teški kao da vuku za sobom
pola svog ugroženog
i izgubljenog svijeta i sav plijen
od djetinstva,
i polarni predugačak dan,
i s njim neku posebnu tugu
u pogledu ka zvijezdama
tamo gdje maštu dijele
braća Grim i Andersen
što nisu ih stavili ni u jednu bajku
kao glavni lik,
onako da se pamti
i djetinjasto i starački dugo
kao one sa Zlatokosom i Pepeljugom,
takvi su ti bijeli dobroćudi,
uplašeni od ljudi,
s pravom što ih rjetko
ko sasluša i shvati,
tajanstveni u svojim bjelinama daleko,
zaboravljaju da su i sami nekad
bili medvjedi crni i sivi
pobjegli u potrazi za svojim proljećem
i ljetom,
i u bajci o zlatokosoj možda su se skrili
čekaju da ih prepozna i sačuva neko.


Skrivenim, zadnjim bijelim medvjedima,
prepoznaće se

Lude vrbe

Ponekad najmanji patuljci
sanjaju snove džinova
i bude se kao džinovi,
i neki mali podrumi
sanjaju da su veliki krovovi
i bude se veliki i puni,
sunca i golubova.

Ponekad neke tople misli pomisle
da su kapi kiše,
i niko ne može da ih spriječi,
da padnu na jedan dlan,
prije nego postanu riječi
jedne uspavanke pokisle
koju bi neko nekom da piše
za najljepši san.

Ponekad bez kompasa,
bez mape i bez traga
neko nabasa
i pronađe najljepša blaga,
i neke ruke pune mraka
nekad najljepše sjaje
poput tamnih obeliska,
ponekad najljepše daje
neko ko nema ništa.

Ponekad u krilima leptira
se skriju sve tajne nerođenih cvjetova
i dugih tišina,
iz kojih niču bebe žita
pa ipak neka neba nemaju
ono što tim krilima treba,
tajni zalet do visina,
lansiran zagrljajem ispod kiša,
prvu tajnu svih uspješnih letova,
i zadnju tajnu
nasmiješenih djetinjstva,
naučenu iz zagrljaja od pliša.

Ponekad sve ima dobre razloge,
i što biva i što se mora
i to što su mora mokra i duboka,
i puna nekad boje oluje,
i što ljudi imaju noge
da ne puze,
mada negdje puze gdje se ratuje,
i to što svi imaju suze
da ih oči ne svrbe,
pa opet neke tužne vrbe,
bez dobrog razloga kažu polude
i postanu vesele, rasplesane lude,
kad ih neke ruke plave rijeke
dohvate za korjenja ravnice
pa izljube,
uz zvuke neke žice napukle tamburice
neumorne od lutanja po svijetu
i liječenja onih, punih srećne tuge
što sanjaju merak skupljen u jata
neke čudne, plave ptice
što se u nebu gube.

Ponekad najbogatije ruke
su ruke pune suza,
što ne umiju ništa
sem snova da prospu,
ponekad su najljepši snovi
kad se malo sa besanog pospu
pa se uruše
kao svadbene torte,
pa prime okus slatkog od dunja,
pa ono najljepše glatko
bude ono izgrebano glatko
mislima nekog ko se šunja
i grebe po prozorima tvoje aorte
i sluzokoži čežnjive duše.

Ponekad sve u neku pjesmu stane,
pa svi džinovi i snovi,
patuljci i vrbe polude
pa te na sve strane svijeta ludo raznose,
kao neke čestitke šarene
od lampiona i jelinih iglica,
a ti misliš da si samo tu,
sav u poklonu punom sunca
ispod jedne male jelke u zaklonu,
čije zelene iglice dobiju
nasmijana crvena lica,
kad mjesto sna poklonjenog tebi
tebe poklone snu.

Jednom plavom maju izmrvljenom u mrvice jorgovana