недеља, 27. децембар 2009.

Brodovi

Skrita iza načete tek mladosti nježne,
ispod dva plava, nebeska bedema
podastrta pod tvoje oči razvejane čežnje,
tihuje tišina ona koju ja nemam,
ta lepršava mudrost poput pahulje snježne.

Šaputave, šuškave strofe noćne, molske
k’o priviđenja zvone u tvome smijehu,
prećutane, duboke, riječi apostolske,
u dlanu tvom k’o anđeli crtani u snijegu,
raspinju me k’o žice harfe eolske
prsti tvoji što sviraju po meni u grijehu,
nek nam noći bez nas što dolaze, proste.

Bruje u tebi brodovi ka Marsu što jezde,
u meni preteške, spore, huje garave galije
prepune prošlošću, tek noću, osmotre zvijezde,
ti sanjaš za oboje sva mora još otprije,
mjesta gdje se različiti u istome gnijezde,
luku što dovijeka brodove sve krije
potonule i odletjele, skrite iza mladosti
izbrisane od čežnje.

Pusti mora safira, galaksije mračno-plavetne,
noć i ovdje pada sasvim sama, hladna
ne pomažu riječi tihe, mudrosti starozavjetne,
kad zadime u duši sokaci porušenog grada,
kad dva osmijeha jutro rastanka zatekne,
stegni tu sliku u srcu, mudrice moja mlada,
jer ovo sada možda je cilj putovanja odvajkada.

U dva oka, dva jedra zarobljena u okeanu,
gledaju u daljinu i naziru sebe, tužnu, samu,
sakupljaju sad sve trenutke u jednu borbenu flotu,
da zadrže one što moraju slane da kanu,
i najsnažnijem mornaru, i najodvažnijem pilotu,
kad brodovi što odlaze, mašu voljenom dlanu.

Na horizontu

Krivuda puteljak kraj stare kuće,
upeklo žućkasto, sunce zalazeće,
siva figura pijuna, na sred staze,
sjene mu prekrile upale obraze.

Silueta starca, visokog stasa,
rasute, injaste, ravne kose,
usta prekrila ćutanja nejasna,
vjetrovi ih daleko, u planine nose.

Misli nebom, daljine umom
u strahu od neznanog, caruju pohlepno
kao pred kakvim carskim sudom
polaže račun svom umu naslijepo.

Gdje li se sad razliježu one rijeke
tako poznate planine djetinjstva,
što su daljine čovjeku zaprijeke
zašto lice preteško, opet zablista.

Izvuk’o život pokrete kista
duboke na licu davnog mladića,
u boji promrzlog jesenjeg lista,
ruke se tresu kao krila ptića.

Pogled ka nebu neznanome,
tužan, i blijed lica odraz,
u venama se lomi uzvik -dome,
teška je mudrost, shvatiti poraz.

Na horizontu sjaji nade crvenilo,
čovjeka još traži njegova sreća,
možda i samo njeno mjerilo
nekom sunce, a nekome svijeća.

недеља, 20. децембар 2009.

Pejzaži

Kroz okno jednog ranog ljeta,
s granica tek naslućenih svemira
dolutaš poput zaigranog, sjajnog kometa
u hodnik od blistavog hladnog mermera,
s hiljadu pitanja o kutku ovog čudnog svijeta,
zaigrana još u bajci velikih buba i leptira,
takve se ne odriču lako svog paperja.

U baštu polomljenog, umornog cvijeća
došetaš svoje čizmice od sto milja,
prospeš izgubljeno sjeme mladog proljeća
i boje nekakvog ljekovitog bilja
iz godišnjeg doba koje nema još imena
i zapita se čovjek, baš duboko zbilja,
zar takve ne plutaju samo morima sreće
i zar samo sunce im dom od duge ne svija.

Za tvojim koracima drevni vjetri već žude,
prate te u knjige u koje se kriješ,
oko tebe razigrane hrizanteme se čude
što njihove teme i snove ne umiješ
da shvatiš, i pustiš da te zalude
ta čudna bića iz zore, te vesele lude
i kapi pijane rose van bašte što sjaje
kad na sokaku jutra besana zarude,
tvoje latice sklopljene već duge snove taje.

Odlijeću odavno ptice dalekim lukama,
granice u nama već dugo ne žive,
u krilo mlado skriće se tek pero gimnazije
i osvanuće negdje u mjesečevim rukama
taj osmijeh što tajnu ne zna da krije,
tajnu što će jednom u srž da razumije
kad vrijeme načnu boje što sive
na slikama sa starih baroknih platna,
ubranih daleko u poljima lana,
jedan konac ispreden od struka zlatna
istkaće nov pejzaž snagom tvoga dlana,
pejzaž dvora i otmenih hercovih dama
i negdje u ćošku sitan vez što se smije
tek šapat u maramicu, jednog imena
za duboko skrivene pejzaže u nama.