Od zvijezda do tebe

Pričaće kiša opet snijegu,
i naše ljeto novom ljetu,
kako smo imali sve,
što dugo još ljudi sanjaće
kao bajke Andersenove
iz moje izgubljene sobe.

Ne tražim te više među ljudima,
zatvorim noću kapije na grudima
i uzimam krila besana,
sklapam oči i letim,
daleko dok te ne osjetim,
kako kližeš se najljepše usnama
po snijegu mog djetinjstva.

I ne dam se više suzama,
jer na tebe sve mirišu
i kad krenu obrazom,
tvoje ime s mjesečinom,
na jeziku drevnom pišu.

Znam lišće se ne vraća kad ode sa granja,
al' ti nisi list već ptica,
pa te još sanjam,
čujem ti hod malenih koraka,
po prozoru kad se izmrvi carstvo oblaka,
pa zabole boje one tvoje..
Kad se razvije duga jarka,
zelene, roze, žute mimoze
sve se zamute na mom srcu,
kao vitražna stakalca.

Nedjeljom u ponoć srećan zajašem
Pegaza zelena iz dječačke mašte,
i zalutam među zvijezde snene
i dođem nekako do one naše,
pa te gledam kraj tvoje bašte,
vidim cvijeće u oku tvome
kako se otvara samo za mene,
jer godine prođoše kao ptičije sjene,
a ti još najljepše šaraš mi sne.