Krugovi

Svi su crtali u toj školi,
male cvjetiće u boji,
u gnijezdu male ptiće,
kukuruze prostrane ravnice,
a ja sam samo šarao krugove,
kako crtaju u Bosni
jabuke i divlje kruške,
i sanjao male zatrčane drugove
kako nose drvene puške
kod stare, velike bolnice.

Tuđi su te jeseni bili opali kesteni,
moje pečurke kasne zalud su nikle
na stijeni, tamo negdje.
Svi su vozili iz škole velike bicikle,
a ja kući polako maštao pješke
s jednim novim drugom po sred ceste,
gazio neke ogromne, žute listove,
i pričao mu svoje igre i snove,
te devedeset šeste.

Budio sam se želeći jedan pogled
s balkona,
uramljen lišćem niskih topola,
na verandi tuđeg doma,
tražio sam bubice s mog trotoara,
i gledao na ulici lica malih Roma,
kako sve više liče na moja,
dok prose pet dinara,
i moje tiho- nemam, bolan.

Bulevari su mirisali na ugalj
Vojvođanske zime,
a ja sam tražio ulice uske, male,
gdje možda duva ipak čist vjetar planine,
prvi put slušao na pruzi
šta pričaju beskrajne šine,
pisma mi neke smjele djevojčice pisale,
a meni bilo glupo, govor taj,
sve njihovo to, dva imena, neko srce,
ma daj,
ja sam želio samo malo tišine,
i tražio slične krošnje, hrastove
iz Katine Dražice,
i pjetlove s puno crvene krijeste
da ih zadirkujem,
ma jeste,
bio sam drugačiji malo
te devedeset i šeste.

U školi su govorili, on je izbjeglica,
a ja sam bio onaj isti,
s manje igračaka, s više suza bistrih,
sa isto petica,
s manje osmijeha,s više misli.
Moj džak nasmijanih lica,
možda je i ostao tamo
između zgradica pokislih,
ko zna, sad je tuđi, nečiji...

Možda sam i bio malo drugačiji
kad su svi suncokret grickali,
u nekoj svojoj brigi,
ja sam kupovao suve šljive,
i crtao te svoje male krugove,
na adama Dunavskim
kao nekad one velike na crvenoj cigli
kad se bježi s klipama
u dječijoj igri,
možda sam samo čekao da me svi
iz te igre stignu,
možda su i stigli,
svi su bili za prvu ligu,
s njima sam uvijek bio isti.