Da l’ se baš sve laste
vrate kad odu jugu,
da l’ sve baš zapamte
put ka kući, tu daljinu dugu,
da l’ se izgube neke, zaljube
u letu po nekom ljepšem putu
po začaranom svijetu topline.
Kad ih čujem srećne, piskave
pod strehama kuća starih,
u granama proljeća stare šljive,
u vrbaku punom mulja, žabica malih..
A znam vidjele su palme,
lovile mušice čarobne,sjajne
na obalama rajskih boja,
pitam se da l’ duša ljudska, pokoja
umije da sraste,
poput laste i njenog doma.
Нема коментара:
Постави коментар