Brdo malo

Mre sunce iza bijelog obronka,
porušenog pejzaža djetinjstva,
uzdah ne čujem umornih duša
od šuma plahih, drhtavih šumaraka,
zemlja je ova u mom srcu sad sva.

Da bar me mogu odvesti nebom,
svjetlucave, truckave zvjezdane kočije,
tamo još samo hiljadu i jednom,
da pronađem sve svoje snove dječije,
i pošumim goleti svojom punom dušom,
i ugrijem još srce veliko nečije.

Po plotovima mašuć krilima cvijeća
još vidim pijetlove što život bude
i miris piljevine isječenog drveća,
kao da opet grane šumske gude,
i svud me sjeća, i sve me sjeća.

I ne plačem što neću i što ne mogu,
već ne dam se duši još samo malo,
dok ne odletim opet po zadihanom svodu,
tamo gdje stanuje jedno brdo malo,
da po njemu padnem od sreće s nogu,
i nastavim san započet odavno.