Kad me razvije vjetar istočni,
kao zastavu neku osvajača surovih
preko ovog grada,
koji čeka zemljotres tišine odavno,
kad ostanu sami,
želja i zalazak sunca pun nada
uhvaćeni između dva brežuljka
iznad tvojih i mojih usana.
Kad potrči lišća parada niz ulice
kao suze niz tvoje lice
boje odlaska
izgubljenih zvijezda u tami,
kad me taj vlažni puteljak
na tvom licu, zvani bol
sravni sa zemljom kao Cunami,
taj komad zemlje Balkana
u grudima mojim koji liči na srce,
do jutra će da potamni,
kao dukat starih carevina.
S priznanjem bez slova
skočiću ti u zadnji džepić duše,
kad se stepenice do nas sve poruše
pod teretom dana od olova
biću samo svoj,
pred nebom malo njihov,
pred tobom tajno tvoj.
3 коментара:
Ovom prilikom , zbog jubilarne 50. pjesme na blogu, želim da se zahvalim mojoj dragoj drugarici, i zemljakinji Ani, koja mi je dala inspiraciju i motiv da otkucam ovoliko svojih pjesama...
Hvala svima na lijepim komentarima i ovdje i na mail što su mi slali,
a ja se nadam da ću s godinama usvaršiti još svoj stil, s manje naive i previše rime u pjesmama, kao što se nadam da od ovih 50 ima bar 20 koje su stvarno dobre pjesme.
p.s. i trudiću se da pišem kraće pjesme :-)
Nema na čemu Nešo, ti znaš da ja obožavam čitati tvoje pesme. I evo već se radujem 100-toj :D
Ajd' sa malim zakasnjenjem da ti cestitam "jubilej" :)
Sta da ti kazem drugo sem,pisi ...
Znam da se covjek mnogo bolje osjeca i da mu na neki nacin mnogo lakse bude kad kaze ono sto misli i ono sto nosi u sebi..
I ja sam bukvalno u dahu opisao mojih proslogodisnjih Petrovdanskih 30 sati Krnjeuse,da nisam ...."zuljalo" bi me to iznutra nekako..
Samo naprijed i ti i Ana.. :)
Постави коментар