Nemaju vremena

Zalud sijaš topli cvijete s istoka,
zalud žmirkate pahuljice nebeske,
mnoge oči ovdje nemaju vremena
da gledaju vaše igrarije božanske.

Zalud mirišu zreli jorgovani proljeća,
zalud pjevaju žune, vesele grlice,
njihovu sreću duša ne osjeća,
čovjeka kojeg grle hladne ulice.

Ples vila u krošnji nemirnog drveća
nije njima uzrok nemirnih noći ,
plaši ih samo gladne djece jecaj,
i starica usamljenih suzne oči.

Zalud lijete tužne kiše sjevera
i dižete blažene mirise sa zemlje,
njihove suze s vama sroditi se neće
oči nijhove umorne, kroti zemna prerija.

Vazduh zlatnih polja s okošenim sjenom,
daleko je ostao u vremenu i prostoru,
miriše samo katran i magla s pepelom,
u lakim snovima o plavom moru.

Zalud ih katkad sretnu drugovi iz klupe,
da prozbore dvje, tri riječi seoske,
brzo izgube te misli razasute
sreću kao nekad klikere porculanske.

Zalud ih muče besane noći kasne,
šetnjama u nestišljivom umornom mraku,
u kom iz magle sijaju sijalice masne,
krijući iz visina mjesečevu zraku.

Ponekad se sjete svojih livadskih korijena,
dok trče uzavrelim, izlizanim betonom ,
nemaju vremena sem telefonom
da osjete čežnju dragih staraca,
da im odu prašnjavom kaldrmom.