Bezimena

Više nema bezimenog cvijeća,
ni na mjesecu bezimenih dolina,
a ne daju mi ime za lijepa proljeća,
sat ljepše kuca, kada ne osjećaš,
da si u pravom srcu još bez imena.

Na koje rane, na koje strane
moje vene se hrabro prostiru,
i koje ljepote, koje mane
moje oči prelako naziru;
dugo se gase ugarci zadnji,
ostaci ništa od malih ognjišta,
srca velika i koraci najmanji,
daleko još najviše dopiru.

Na mene čekaš
znam da me mjerkaš
u nekim rijetkim snovima,
oblake meke,
čuva ruka meka, lovim je i ja,
ko kapi kiše ljetne
strijele prosipam baš
al nikad ruke sretne, danima.

Gubim se stalno al nikad javno,
oči same sve lako naziru,
kroz okno malo, već odavno,
jednu jesen rano sazrelu.

Pritiska zima, bezimena
ime nemam da je zovem, opjevam,
znam da te ima proljeće moje,
da cvrkućeš ljepše i najbolje,
dok čekaš u zagrljaj
pjesmom da te dozovem, bez imena.