gdje ne postoje usne ni prsti,
do tebe bih jahao kometu
i lovio usput leptire, da ih učim,
kako da krilima miluju tebe,
kad ih iz kuće svoje pustim.
U nekom začaranom gradu
gdje drveće leti preko ptica,
ja bih bojom mašte farbao tvoju ogradu,
i u džepiću čuvao tvoja nasmiješena lica,
da ih lopovi cvjetovi ne ukradu.
U nekom vječno začaranom trenutku,
kad se sunce izgubilo u tvojoj kosi,
kad si mi pružila svoju dušu, i ruku
i tiho šapnula, zaslužio si,
kao vila drvenom lutku,
meni život kao san poklonila si.
U nekom vagonu začaranog voza,
što mjesto motora srce ima,
ja bih se kartao sa čarobnjakom iz Oza,
u stotinu najdužih zima,
i onaj miris mimoza
kad me dotakne tvoja blizina.
U nekom začaranom pismu,
gdje slova trče po travi,
gdje N i V šutaju O po listu,
i gube se u očima plavim,
za tebe moje proljeće čuvam u kistu,
svu ljubav, i šapućem - ne zaboravi.
mom začaranom proljeću
Нема коментара:
Постави коментар