Noćas sam izgubio svijet iz ruke
i čvrsto me stegla neka tužna tmina,
spustio sam glavu zbog ljudske muke
izgubio neko je brata i sina.
Ledenu oštricu iz gvozdenog pakla
potegli su neki na mlade ptice,
duša mi zadrhtala, al nije se makla
od dalekog škljocanja logorske žice.
Bijeg zaludno planiram sa ove planete
jer razum me drži, i iskrena ljubav,
htio bih samo u bezbrižno dijete,
još jednom da kročim u željeni zaborav.
Mjesečina smrzla pahulje na dalekom svodu,
ne plaši me mrak već mrtva tišina,
kad ljudi se ne vrate, a jednom odu,
sa sudbinom i suzom guta ih dubina.
Samoća dolazi nezvana iz mraka
kad kapci neće da se sretnu,
od umora i želje prošlost se slika
u tami na crnu tačku zagovjetnu.
Sijaju na svim krajevima svijeta hladnog
svijeće ljubavi što se tope međusobno,
slutim tu čežnju koju zrači mlado
djevojačko srce u patnji na pismo.
Smrt i ljubav haraju ovog sata,
po zadacima svojim liječe živote
od samoće i umora na svod se hvata
boja nebeska od zemne grjehote.
Noćas se rađa život iz plača,
a smrt na pragu između sreće i bola
bježi kočijama jer ljubav je jača
dok zajedno pate duša tvoja i moja.
Нема коментара:
Постави коментар