Bole me noćas neki mali Arapi,
uplakani crni u ratu dima,
i duša tvoja noćas sve znala bi,
da te na mom dlanu više ima.
Ko školjke posute preko meduza,
moje želje nad tobom besane plutaju,
pustam koljena da do tvojih odlutaju,
da skupa uče kako se ne gazi već puza,
po cvjetovima što voljeti znaju.
Kad poslije kiše tvojih poljubaca
po duši mojoj niknu male lokve,
kad svijet na stakliće od tuge popuca,
skriću se u kosi boje zrele smokve,
dok srce po srcu srećno ne zakuca.
Pokupljen u letu ko mrvica pijeska,
s vjetrovima sanjam djecu što se smiju
s očima tvojim ta plavetnila egejska
pitaju me da l' će vječno da ih griju,
toplina anđela tvojih mekih perca.
Нема коментара:
Постави коментар