Drveća se ljepše miluju

Jesen mi opet leluja barke.
zapljuskuju prepreke k'o Odiseja,
samo zbog tebe volim kolu i farke,
zbog tebe moja princezo Lea,
al' nisam ti ja za ova vremena.

Kasno je moje sjeme niklo,
dugo me čuvao mjesec u kljunu
i bacio u ovo vrijeme plitko,
plitko baš uz neku rijeku Unu,
a u Egiptu sam sanjao dugo u svitku.

Ej da sam bar vidio čuda Hrista,
pa da znam da stvarno vrijedi,
kad ti je duša k'o suza čista,
da je nebo od tuge štedi,
da l' bi i ti opet bila ista.

Da si vidjela kako gori Rim
pa da te zagrlim rukom Nerona
da se sa sudbinom pomirim,
da si u svakom dobu ti ona
zbog koje ja grešan postojim.

Nisam ti ja za Ratove zvijezda
ni za vrijeme zdravih bijelih zuba,
ja bih u vigvame gdje ne hvata jeza
jer te ujutru probudi prava ljubav,
taj osmijeh indijanke iskren i krezav.

Da mi je da ogrnem togu Perikla,
da ti pružim moć vladarice,
da l' bi Grčku na noge digla,
zbog jedne ljubavi izdala Trojance,
da l' bi smisao toga tad pronikla.

Nisam ja za jata čije ptice se sele,
ja volim jedno mjesto i jedne ljude,
a ti princezo mješaš koktele,
u kafanskom dimu misli ti polude
dok ti oči i dalje tugom svijetle.

Eh da mi je da sam ružno pače,
da želim samo jedno bijelo pero
jer to je od mene mnogo jače
da mi iz duše izađe moj Kalimero,
pa da mogu samo za sebe da plačem.

Ma da mi je da sam bar lipa u maju
u zemlji gdje leptiri umorni zimuju,
gdje ljubav živi kad srca ne kucaju,
jer drveća se sad najljepše miluju
ljepše nego što ljudi znaju.