Tri tačke

Klikeri moji od porculana
mnogo je oblaka još više neba,
proteklo, svelo pokošenih trava
izgubio sam vas sve i one džepove,
pune mašte, raspusta avgustovskih dana,
žmirki, spletenih lastiša oko malih Ana,
Ljiljana, Željana, sreća je bila jednostavna
i ostala ko zna kome...

I sad se sjećam kad se klikeri slijepe
zvali smo 'slijepa', daleka ljeta ostaše,
drugari pravi, Mlađo, Mito, Rade
ko nam ukrade, te riječi naše
te dane lijepe,
krošnje topola u koje snove smo preli,
potekoše rijeke gdje nismo htjeli...

Prebiram sad maslačke one pobrane,
otkinutih glava da su bar oni
samo bez njih ostali,
bas smo ih tamanili, ej radosti dječačke
i sad mi srce nad tim malim suncima stane,
stane i pitam se ko lako stavi
na našu priču, napola tri tačke...

Sad negdje ovamo pravim svoju ogradu
da u njoj gajim ono pravo,
jedno sunce, jednu ljubav, jedno nebo plavo,
i opet mi kradu, kad se najbolje primi,
bar mrvice krune mi, da imaju zimi,
jer ne rađa to, ne rađa lako u tom gradu.

Pa pitaju ko te takvog rodio,
a ne znaju da suze najljepše vajaju dušu,
rodilo me ljeto kad sam preživio sušu.
ne znaju kako sam prije tamo cvjetao,
svaki cvijet na toj livadi ja sam bio
sad u jednu vazu čitav život stao.

A meni sad dosta i dva pedlja,
jer mjesto gdje cvjetam nije više zemlja,
na putu ka nebu, u očima jednim,
k'o Grmeč pitomim, ko Una bistrim,
letam i skupljam proljeća u krilo,
za kosom sunca, koracima hitrim
po njenom dlanu danju bih trč'o, nocu pliv'o.

E moje tAačke pune mašte,
imam vas ja i za tri Bačke,
i nek mi stave opet tri tačke,
na ovaj zivot nek dunu oluje,
u mojoj duši, ruke djedove,
ruke seljačke, izmaštaće
bolje priče i od ove,
nek uzmu mi dan i slavuje,
ostace mi noći i moje sove.

mojim dugarima i drugaricama iz djetinjstva,
jednim bistrim očima boje Une, i
maslačcima svim kojima nisam dao da osijede,
nek mi oproste