Sapun od jorgovana

Vjekovi teku obalom Srema,
tragovi prošlosti u krilima galeba,
još se tražim ali me nema
bez tebe kao mrvica hljeba,
izgubljena u viru Dunavskih pjena.

Za kog noću sija žuti svetionik
pod mostom Slobode kom lađe plove,
kome monah u Hopovu pali kadionik,
čija molitva ljepše Boga zove,
perući dušu ko lice umivaonik.

Dani kad mećave još ne dolaze,
i djeca mjesto snijega klikere kotrljaju
zvona Nikolajevske mojim srcem prolaze,
gradske noći dušu prostu mi prljaju,
a želja mi da bistre oči je pomaze.

Vječna je istina ovih svetih dana,
kad upalim svijeće za nedostižne želje,
biljko zlatnolista, daljinom okovana
život me prlja, perem zaludno je,
ti moj si bila sapun od jorgovana.