Proljeća koja nisu mirisala

Vatre ,opet sanjam one vatre,
moj dom što sija kao zvijezda,
život što se tiho zatre,
u noći dok letim daleko od gnijezda.

I šume,one smaragdne šume,
daleke otete suzama proklete,
u žitu ravnice nekad zašume
dok trčim snom kao dijete,
sjete me na one krive breze,
nožić kojim sam urezivao ime
i na one duge snježne zime
kad se dvopreg u sanke preže.

Vapi li nekad za mnom divlje cvijeće,
poleti li rosa nekad da me nađe,
pali li neko za nas tamo svijeće,
za dane sreće da ne tonu nam lađe.
Po livadama moje kišne duše,
još dotrči šareno telence da pase
i ne znam tad za se kad košava zapuše,
već poželim jedne kožne kajase
da stegnem čvrsto,dječački vrelo
i viknem ’đija’ kroz majčino selo.

Zemlje naših snova suzom su branile,
majke,sestre naše na suzu svikle,
i još nigdje te neslućene tajne sile,
kom su vrbe tužne tih noći nikle,
do nama i našoj rijeci želja,
tragove stradanja niknute iz blata
ne skriše ni grane šumovitih jela.

I suze su moje,i jutra i noći,
natapale strahom,i bolom što pati
sva proljeća,zime što će ipak doći,
kad ostanem sam,bez oca i mati,
k’o list jedne ruže,povjetarac laki,
odnio me skrio iza srećnih oči
i u boji ljeta,jedna pletisanka,
isplela je zavoj što prošlost liječi,
svojom rukom svile,ta nježna bosanka,
sve buduće boli mogla je da spriječi.

Zorile su zvijezde,u osvitu snova
i svitala doba najljepšega cvijeća,
uspavljivao me zov zaljubljenih sova
i miris u kosi njenoga proljeća.

Bezbrižna prostranstva njene tihe duše,
poklonila dom su snovima dječaka
što sanj’o je samo kako sve mu ruše,
i velike vatre malih igračaka.
Osmjehe po njemu,lako je pisala
prstima što nikad nisu takla zlo,
i proljeća sva što nisu mirisala,
zakopala negdje je u njoj znano tlo.