BILA SI

Tople su noći ova zima februarska,
nema tog mira i mjesta koje volim,
davno su nas oteli iz našeg tajnog carstva,
drsko lišili najljepšeg drugarstva,
novih se zbog prošlosti strašno bojim.

Zorom sanjam tvoja nestašna lica,
što daju mi snagu da idem dalje,
dok cijeloga dana lebdi mi skica
u zjenici koju nebo mi šalje,
kraj ušiju sapuce tvoja tiha pričica.

Lebdim zemljom gonjen i sam,
cijelim podnevom gubim razum u tišini,
dok vrije zemlja plačnom rosom,
vidim taj dlan meki,nježni,
i zamišljam te istom malom.

Slušam kako s mjeseca se prosipa sedra,
i tužne pjesme sto sjećanja vuku,
dolaze u snove,tvoja meka bedra,
ne želim se probuditi,osjetiti muku,
jutra,daljine i vozova sto odlaze.

Prevelika je vasiona,bojim se za nas,
previše drska sudbina za opet,
jos jedan susret,očima izgubljen glas,
od vrelih snova,strah mi otet,
a hrabrost sam davno izgubio,ti znaš.

Maštam,dolaze kiše sa suzama tvojim,
sa zapada,sjevera teku rijeke hladne,
kao moje ruke sto pružam svojim,
dodirima na tebi,i usne sladne,
sate,sekunde u dosadi brojim.

I tek ponekad,razumom pomislim onako,
godine su medju nama duše isto ne ištu
dal' bi sve to bilo lako,
dal' bi te poznao onako pokislu,
sjećaš se one jednom veceri tako..

A lije ta topla kiša proljećna,
i zašto da ne plačem kad bolujem,
kad miriše nekad tvoja kosa smeđa,
kroz zeleno javorje u gradu kojem,
Dunav sječe tugu sto ne osjećaš.

Slijeću mi na dlan bijeli leptiri
noći mi lake,jutra mi teška,
danima smišljam kako da pomirim
dvje obale,dva grada,nebeska je greška,
što te neko drugi bez duše,ljubi.

Sreću se i mrse staze naših zelja,
dok utjehu tražim u pogresnima,
a svake noći srce te sneva,
jer samo ti sve moje si bila,
moja zvijezda,i moja sjena .