Sanjati stvarno

Kad sam u uzdahu promukle ruže
pune trnja,
čuo sva zaludna dozivanja
suncu koje odlazi,
kad sam na dlanu starog,
uplakanog vjetra,
ugledao ožiljke od brda i ravnica
koje je pokušao najduže milovati,
kad sam u očima najmirisnije kiše
koja budna sanja
vidio strah od poraza, od vremena
koje sa njom curi,
strah da joj se neće svi
žedni radovati,
vidio sam da između ljudi,
prirode i rijeka
ima više sličnosti
nego između čovjeka i čovjeka
jer kud krene jedna kap, jedan uzdah,
tud čitavo stado kapi
i vjetrova pojuri
i ne mogu lako stati,
i vidio sam da sve što odlazi,
odlazi ne samo što želi,
već i što ne umije
da se okrene i vrati,
i onda sam morao malo da odem
od tog već viđenog, stvarnog svijeta
što umije samo naučene pjesme da pjeva,
tamo gdje pjesma pjesmi ne smeta,
krenuo sam na krilima puževa
da krila sna najdublje shvatim
i naučim stvarno sanjati.

Kad sam naučio da dopustim
vjetru da sluša mjesto mene
horove izgubljenih noći,
kad sam naučio da pustim
da miris trave
mjesto mene pamti
boje svih sivih dana,
i bez sna u očima sanjive tragove,
kad sam prestao da pokušavam
da shvatim sva velika shvatanja
sve snove i zvjezdane kapije i pragove
i shvatio da je najljepše
kad jedno veliko shvatanje
pokušava tebe da shvati,
kad sam naučio prstima upornosti
da iščeprkam
iz trule kore oblaka stvarnosti
zelene pupoljke sakrivenog sna,
tad sam naučio da sve duge nesanice
jednim snom oprostim,
i tad sam naučio stvarno sanjati.

I tako naučen,
umio sam da vidim kako sve zadihano,
bez daha
umije da lakše diše,i bez straha
i kad je umorno i staro,
i kad ne miriše
kad samo umije sanjati stvarno,
jer sanjati, to ne znači
samo sklopiti oči,
i negdje izgubljen,
u nečem čarobnom biti,
prepušten samo mašti noći,
Sanjati stvarno
znači zaboraviti skroz na stvarnost
onako skroz
kao skroz čašu vode popiti,
do dna ispiti,
pa još htjeti doliti i piti,
kroz sebe vodopad proliti
i ne znati za sebe, svoje ime
od tolike vode zaborava,
ne znati za more, za bore,
za dole za gore, za blizu i daleko,
jer sanjati stvarno znači zaboraviti
najljepše na svijet i sebe,
zbog nečeg nezaboravnog,
zbog nezaboravnog nekog.

Sanjati stvarno ne možeš sam,
moraš imati nešto,
moraš imati nekog
zbog kog ćeš shvatiti da si i ti
nečiji san,
kojeg će iz nestvarnog
preseliti u stvarno,
taj neko,
neko ko umije pogledom pažnje
najstvarnije da ti kaže tajno,
-Stvarno si stvarno,
i kad si divan,
-Stvarno si stvarno,
i kad si naivan
-Stvarno si stvarno.

A onda je sanjati lako,
i sve ide glatko u takvom snu
kao po zakonu jutra prva rosa,
i da otpjevaš nenaučenu pjesmu
i da na nečijem licu vidiš pticu,
i u nekim očima primjetiš
zelene koralne grebene
i krila albatrosa
koja u najmorskijim mislima
zima skriva,
i onda je lako i da doplivaš
po snijegu i da potrčiš
naličjima pješčanih tišina
punih sunca,
i sve promukle ruže i izgrebane dlanove vjetra,
i sve što ti smeta
svežeš u tajnu tog učenja,
kako se stvarno sanja,
kad ravnica svemira
zamiriše
na one koji nose eone
nepotrošene nježnosti
u svome osmijehu,
i na sve buduće suze zahvalnih
koji će jednom shvatiti
da je najljepše
kad jedno veliko shvatanje
pokuša tebe da shvati,
i shvaćeno sklopi oči
i počne stvarno sanjati.

Za neke šumske ptice i ljubičice koje znaju da niknu i sred ravnice