Eho slomljenog jorgovana

Kad bih mogao opet zatvoriti
oči, tako da kapcima
uhvatim jednu od onih
neuhvatljivih rupa vremena
da se vratim u onaj dan veselja
desetog rođendana,
obasjanog svjećicama na torti
kad žmirim i zamišljam brdo
rastrčanih želja,
znam da bih sve želje uvio u jednu
samo da sve što odlazi daleko
uvijek ostane blizu,
i sad ne bih pitao
znam nekog tamo dalekog
-Čuješ li, Ana, eho
slomljenih jorgovana
što za srce zvukom grizu.

Padaš li i ti, u krizu visina
oblaka što stalno padaju pa uzlijeću
sjajnih i krvavih od polja maka,
il si već predugo nasmijana,
posađena u nekom, sretnom cvijeću
koje sjaji
u boji proljeća
koja napokon dugo ne kasne,
već dugo prejaka,
nasmijana od slikovnica u nekim očima
koje ti opet, sve mogu da objasne,
možda su ti sad i sve
one prazne kuće, prazni zagrljaji
i suze više jasne,
i ono medeno, preorano snova polje,
možda je sve to
bio samo aerodrom
sa kog se odlazi u nešto bolje.

Osluškuješ li, Ana, na vratima maja
eho slomljenog jorgovana
kako odzvanja na biciklu za nama,
trepti kroz neba plačna,
čuješ li il’ si sad od toga jača,
malo jača,
kad padne neko tiho veče
puno tuđe kiše
da l’ ti još osmjeh i ruke peče
ona zadnja kopriva što te užarila,
il si već i u snu zanemarila
one vječne što znaju da opeknu
vječno u nekom gradu
što na ubijeno cvijeće miriše,
i na punu rijeku
mrtvih, ribica zlatnih
kad sklopiš oči i poželiš,
neku želju kroz neki stih,
da l’ i tebe nešto nevješto,
djetinje sapne,
i odvuče negdje gdje neko
na onim zaboravljenim riječima
sve umije da ti šapne,
onako seljački, a iskreno meko,
i sad te vidim
tamo prekoputa,
kod one stare trešnje
s malim rozim češljem
kako s nekom lutkom lutaš
i šaputaš joj nešto, samo tebi znano.

Eh, kad bi sve neotplesano,
neizigrano, izgubljeno
moglo da se opet otpleše
u jednom plesu kod te trešnje,
da l’ bi sve čežnje počele
iskreno da čeznu mjesto nas,
il' smo jednostavno baš
bili rođeni s tim biljegom,
s tim bijegom u nama,
da se s nama obriše
još jedan prolazan užas,
jedan komad vječnih ratova
ludih svjetova, ludih dana
ostali smo vječno uprljani krvlju,
poklanih cvjetova jorgovana.

Čuvaš li, Ana,
taj trag za nama,
eho slomljenog jorgovana što nas prati
i pita jesmo li isti oni,
zaustavljeni istog dana u djetinjstvu
uz zvuk cvijeta tog
koji se pati i lomi,
i zove da nas vrati
čuješ li kako šapuće- svi ste tu
u srcu mom na sigurnom,
i kad ja nisam u vašem,
i kad vam neka druga pjesma paše,
evo zatvaram oči kao latice on,
i tu sam prekoputa,
u krošnjama lipa i maslačaka lutam,
i šapućem nešto naše,
samo naše.

Ani, komšinici od prekoputa zbog njene duše koja
je ponijela tople krošnje topola Krnjeuše,
zbog njenih riječi o jednom vremenu jorgovana
ostavljenom i zaustavljenom.
Ani, kao simbolu svih bosanskih djevojčica koje su
svoje djetinjstvo i mladost otplesale tamo gdje nisu
birale, u nekim novim ulicama, licima, znam da
su ta mjesta, svakako uljepšale svojim plesom…to znam.

Vaš komšija, Nešo