Nemaš pravo

Jedne plave noći
poderane rupicama zvijezdanim
i ti ćeš proći
stazom ovih plavih misli,
i prije svitanja,
s punom glavom
iskrpljenom od pitanja
odjednom ćeš moći
da zamisliš više
od jednog neba van sebe, plavog,
i jednog srca u sebi, malog,
i jednog sna sitnog
samo tebi bitnog,
što jedino vrijedi
dotaknut krupnim očima
i krupnim kapima kiše.

Na ćošku jednog polupanog,
napuštenog oblaka,
obraslog travom
htjećeš da odustaneš
u pola pjesme, u pola koraka
nadomak sna, nadomak
leta onog prvog, pravog
i ono nešto crveno, tajno,
u mrak umotano
u tebi će da posustane,
jer sve nije baš onako
kao maštom urezano
onako kraljevski plavo i pravo,
onako sunčano i sjajno
kako sanjaš,
i naćiće se jedne krupne oči
natrunjene puno baš
hiljadama palih zvjezdanih jata,
i otkucajima sa tvoga sata
te jedne plave, poderane noći
koju ne želiš nikome da daš
reći će ti –
nemaš pravo!


I ne pitaj, nikad ne pitaj
kakvo to srce ima taj neko,
veliko il’ malo,
ako ti njegovi otkucaji
po kapcima tvojim mjesecom kucaju
pa te čude i muče
otkud to polaze
i tako dolaze daleko,
ne traži u knjigama, zvijezde ne čitaj,
nikog ne pitaj,
samo posudi i daj
to srce svoje,
s bojom il’ bez boje,
bilo kakvo da je
plašljive maze il’ lude kamikaze,
ispunjeno riječima koje
mudruju ili mucaju,
osmjesima koji pjevaju il štucaju,
i vidjećeš kako sutra uvijek
kuca i tuče
malo ljepše nego juče,
kako se svijet lakše rukama predaje,
kako cvjetovi
mirisima po tebi zlobno pucaju,
vidjećeš kako se zvijezde
množe i roje
tamo gdje ne zamišljaš
da sunca postoje,
kako jedno isto srce može
da kuca još sjajnije za dvoje,
ispod dvije različite nježnosti od kože
ako ne odustaneš,
a nemaš pravo.

I ako si kao slijepo štene mlad
i ako si kao nepokretna
kornjača star,
nemaš to pravo nikad,
ne umišljaj, ne pomišljaj
u pola najtežeg koraka da zastaneš
u pola najtežeg sna,
jer nikada, baš nikada
više nećeš postati sanjar,
sa vrhova bez dna,
ako se okreneš tada
postaćeš glas izumrlih ptica,
izbrisano ime heroja nekih ulica,
postaćeš samo jedan talas
potopljenog grada,
ako odustaneš bilo kada
usred tog najtežeg koraka,
i neko drugi će za taj
najteži metar
postati priznati sunca geometar,
cijenjeni vlasnik nekog tvog srca,
pronalazač tvoje vreće sreće,
i zato nemaš to pravo,
da prestaneš na nebo da pucaš
i kad ti nebo šapne da nikad
više ne misli biti plavo,
ne vjeruj laže
i kad ti svud po očima bude
polje makova, počupano krvavo,
sjeti se šta ti krupno oko kaže,
ne odustaj, nemaš pravo
unazad sada, nit ikada
s takvim ponosnim stavom,
s takvom čudesnom glavom
punom šuma i ravnica
u kojoj ima stvarčica i grančica
više od svih cvjetova i ptica
koje ćeš ikada vidjeti,
grančica zbog kojih ćeš
se nekad pred nekim
drvetom postidjeti,
stvarčica s kojima ćeš
nevidljiv svijet izvidjeti,
koje kriju ko zna
kakva oružja i alate
za nekakve buduće
ratove, tvrđave i palate
koje nikad nećeš vidjeti
ako odustaneš, ako
posustaneš tu
gdje ratari kumove slame
i skupljači zvijezda
ne odustaju,
ni u najtamnije, teške dane
ako si ikad jedan san sanj’o,
nemaš zakonski po tom snu to pravo
i zbog one male amebe
što je preživjela sve one okeane i zube,
i tame dubina,
ni zbog onog jednonogog, porobljenog
čukundede,
kom ne znaš ni ime
što je preživio sve one tifuse, kuge
i kraljeve lude,
i uralske zime,
prešao sela i gradove s hiljadu
imena i sudbina,
nemaš pravo
jer sad,sad je red na tebe
da nastaviše gen borca
rođenog u vrijeme tamnije
i davnije nego što imaš brojeva
i misli da ga dokučiš i zamisliš,
dalje od biblije i velikog tvorca.

Na kraju svega, nemaš to pravo
ni da toliko misliš
da l’ da plivaš, koračaš il’ poletiš,
ili da čekaš da se sjetiš
da li sad desno lijevo
il’ pravo,
noge i krila su nastala
prije riječi, i prije misli,
i slavuj bi po čitav dan pjev’o,
i sanjao pjesme da nema krila
al toliko ne misli,
dok nebom pliva
zna da nekom mora stići
da ga zagrli, nahrani i hrabro sakriva.

I zato ne odustaj,
vidiš da baš nemaš pravo,
čak ni zbog onog na zastavi plavog
što se zove sloboda,
koje su obojili oni zbog kojih si rođen
bez imena roba,
vezan samo zvijezdama i granicama
gdje prestaju zvjezdane kiše,
a ako ne odustaneš
uz rame ćeš da staneš
i da se upišeš
s onima koji budućnost
i puteve sna i ljepote smisliše,
i topovi će svakog rata
pucati i zbog tebe malo tiše
dok ne utihnu,
jer će iz blata sna,
pobijediti oni koji se u tišini zavoliše,
i ne odustaše u svome snu.