Bijeli medvjed

Šest prsta, tri oka, dva i po patuljka
i pola limenog cvijeta u hladnoj ruci,
znate li tu bajku il’ priču
za laku noć ispričanu nekom
u najmanjoj izmišljenoj luci
prije crnih mora,
kad niču iz snijega
zadnji listovi
prvih prerušenih sekvoja
u breze,
kada oni žmirkavi, žuti medvjedi s neba
silaze u blistavim noćima
i gnijezde se
u ramenima ponoći
negdje u visini četvrtog sprata
ušuškani s rasklimanim vjetrovima
sjevera i juga,
od poremećenih svjetova i klima
i hiljadu načina vještačkih pozlata,
sanjaju kako bijelih medvjeda još ima.

Nisam je ni ja čuo,
već sam je izmislio jedne
blistave noći,
one najljepše moje i vaše,
misleći na one koji vole priče
i sanjajući bijele medvjede
i njihove ugrožene, plašljive oči,
baš je izmislio, kao što neki sad
izmišljaju nove prekidače
što gase svjetlo kad duže zažmiriš,
i nove stolice na točkiće
što same misle i klize
gdje poželiš sjesti,
briga njih što neki vole
zvuk prekidača kao zov
u juriš na snove,
i što neka djeca neće ni
imati šansu da shvate da to vole,
a tek što neke stolice
jednostavno postoje
da bi ih vi izabrali,
ili neki ljudi
da bi ih do vas vukli i privukli,
u vrijeme najumnijih čudnih,
u vrijeme najvećih, stvarnih krila sna
kad ptice umiru sleđene u letu,
i rađaju se zadnji bijeli medvjedi
a niko ne zna zašto,
il’ ne želi to da zna,
da ni krila silna, ni snježno bijelo,
ni oprez u letu,
ništa ne vrijedi,
ako ostaneš zadnji bijeli
medvjed na svijetu,
i niko za tebe ne brine, i ne strijepi
i ne želi tvoje krzno za svoje odjelo.

Jedne noći, vidio sam tako
nešto Bijelo,
ispod obrva žutog-isprljanog snijega,
sa sobom je nosilo
dva tri plava, hladna neba
Sjevera, Juga i Aljaske
zakačena u par ženskih šnala
i biješe obuveno u par krznenih,
toplih zagrljaja,
skrenulo je u široku ulicu Maršala
i ušlo u svoju najmoderniju pradavnicu
staromodnih snova, dugih rukava
porubljenih trendi osmjesima
fešenvik- jesen zima,
stresavši pahulje snijega i leda
već na pragu i tek da zna se,
kroz glasnu psovku da svi čuju
kako ne voli ovu zimu ni snijeg,
ni ovu klimu,
ja prepoznah skrivenog,
bijelog medvjeda.

Da, takvi su oni ti skriveni,
tajanstveni, malo sneni
i izgubljeni zimi
često umorni kao da
žele da napokon sanjaju zimski san
kao svi normalni medvjedi,
malo teški kao da vuku za sobom
pola svog ugroženog
i izgubljenog svijeta i sav plijen
od djetinstva,
i polarni predugačak dan,
i s njim neku posebnu tugu
u pogledu ka zvijezdama
tamo gdje maštu dijele
braća Grim i Andersen
što nisu ih stavili ni u jednu bajku
kao glavni lik,
onako da se pamti
i djetinjasto i starački dugo
kao one sa Zlatokosom i Pepeljugom,
takvi su ti bijeli dobroćudi,
uplašeni od ljudi,
s pravom što ih rjetko
ko sasluša i shvati,
tajanstveni u svojim bjelinama daleko,
zaboravljaju da su i sami nekad
bili medvjedi crni i sivi
pobjegli u potrazi za svojim proljećem
i ljetom,
i u bajci o zlatokosoj možda su se skrili
čekaju da ih prepozna i sačuva neko.


Skrivenim, zadnjim bijelim medvjedima,
prepoznaće se