субота, 30. октобар 2010.

Bosna

1.
Sanjam je u najmračnijim morama
i najvrelijim snovima,
uplakanu raspojasanu i polugolu
sakritu i bačenu u žutoj paprati,
i sanjam je upregnutu, ukajasanu
na izgubljenim bogazama
u mračnim gorama
štraparsku, umornu, robovsku i carsku,
i sanjam je zlatnu sa krunom od vrba
i zarom od jela na prestolu,
s nogama obutim u kićenu rosu,
posvađanu u sebi i dobru sa svima,
izgubljenu u rukavima osvajačkih mundira,
jaucima rovova i molitvama
isplakanu do najtišeg plača,
tu zemlju ljubljenu i opjevanu
dirkama klavira
od Stambola i Beča,
tu zemlju, prekritu bosonogim srcima,
nažuljanu kudeljom požnjevenog smijeha,
predenom vunom s četvoronogih zvijezda
što mekeću na višegradskom mostu,
tu ludu hiljadu puta opjevanu
i tisuć puta opsovanu,
tu zemlju, Bosnu.

Sanjam je sapetu u bolu
među raspetim kandžama vijekova,
crnokosu od ugljene, rudarske tuge
zlatokosu od žute, tifusne duge,
i sanjam je kao šareno pero tetrijeba
zapeto u novu strijelu
malog dječaka,
što tek uči da nišani maštu,
a ne zna ni kako odapeti treba,
nit zna da ima ljepših igračaka,
nit pomisli da mu ljepših treba,
sanjam tu zemlju
izgubljenu u mašti hiljade
dječaka takvih, nikad dotaklih
usnama djevojčica u borovom hladu,
zaigranih na hiljaditom loptastom
kamenu od ovog sunca,
na kraju nekih još neizmišljenih šuma
odmah kraj prvog
najraspjevanijeg drveta,
gdje sve te njene duše otete
risova, malih sova i snova i sjete
sad srećne se gnijezde udvoje,
u troje, u boje, u bezbroje
i ruše brane sve sad skupa
do naših želja,
sa samo jednim zdravim srcem
što se ima
tim srcem što u toj zemlji sad lupa,
iz kog ne teče više krv,
već zelena Drina.

I sanjam je obezglavljenu
sakritu i prekritu, hladnu u tajnama
u jamama, na dugim kamama,
prosutu po koritima najzvjezdanijih rijeka
a opet odnekud, tako živu
prevaskrslu, opet izniklu
iz mrvica vrelog krompira,
iz malog skrajnutog svemira
savijenog i uvijenog u obliku bureka,
Sanjam je livadsku i brdsku,
preoranu od svakog ugošćenog sna
što svrati do nje da prezimi neko inje
velikih karavana i malih sela
kroz neko toplo Ljubinje, Nevesinje,
sanjam je u polenu u beharu
zaljubljenih maćuhica i makova,
prepuštenu na nemilost zaigranih pčela
vjernih svojoj kraljici, ali ne i kralju,
tu zemlju div’ih jabuka i div’ih krušaka,
raspuklu u rogovima zmijanjskih bakova.

2.
I volim je, volim tako bolnu od sna,
tu zemlju gdje najbrži uzbrdo puze
gdje najsporiji nizbrdo žure
kroz sve njene čuperke šumne i okuke lude,
volim sve te njene ljiljane vjerne
i božure požudne, pune bure
jorgovane kaćiperke razmahane
od prve aorte minareta Tuzle
do zadnjeg kapilara
Bihaćke kule stražara,
volim je kad maršira i kad se šunja
između mirisa kiša i pekmeza, i dunja,
i uzdam se u njene uzde sna
razudane i sažvakane od krvne braće
s kojima se i krsti i klanja
u toj šarenoj lakrdijadi
neprolaznog maskembala
izgubljenog svijeta
u kojem se rađaju neki mali čvorci
neki novi borci sna,
volim tu zemlju novih granica i ranica,
od najljepših podočnjaka
od najdužih nesanica,
tu zemlju najhrabrijih strahova,
gdje ruku pod ruku koračaju
kroz mrak dobrica i pijanica,
volim je tako svu izmazanu
od rakijskih kotlova,
izmaženu kopitama mrava i volova,
tu zemlju malih vukova i velikih lija,
velikih pošalica i komedija,
razgaženu od osmijeha i smrti
u čizmama prkosa i tragedija,
tako punu ruda vjere i žila nade
što umiju da vole do rapsodija,
i da joj još hiljadu vijekova
se otima i krade
punu neke ljubavi ljepljive za prste
kao mirišljave, nepresušne, jelove smole
ljubavi od koje u jesen sve hrastove
krošnjaste duše do srca ogole.


Tu baš, zemlju volim
pošumljenu hiljadama mrtvih suza
mladih kosova, nepoletjelih jata,
tu Bosnu rumenih seljačkih obraza
lažljivih crvenih, gospodskih noseva
u sedlu krilatih ata,
razvučenu u osmjesima
cvjetokosih baraba,
ugraviranu na koricama
zaljubljenih breza,
ljubomornih tandžara i handžara,
izmišljenu šakama u
nezamislivim kavgama,
tu Bosnu, zamišljenu u dlanovima
čobana čergara,
opjevanu ojkačama i gangama,
tu zemlju, cijuka harmonike i derneka
šapata gajdi, dipli, frula iz srca smreka,
tu nevjernicu između
dva vjerna svijeta
zagledanu u to malo balonasto nebo
naduvano u vrane ptice sive,
nebo pod kojim su prve mudre snove
grlile ruke dječaka Petra, Meše, Ive,
volim je zbog njih, i zbog brkajlija
i sevdalija,
zbog njenih avlija, zambaka i maka,
ofarbanih od behara,
situ od kuruze, ljevače, cicvare
i kajmaka,
i gladnu od voska i đona opanaka.
Tu Bosnu,
iščipkanu od sajdžinica i kujundžinica,
ispredenu kroz vodenice kudeljare,
volim je od vječnih, niskih ćuprija
do visokih gnijezda iz kojih
orlovi rano lete bez krila,
od ovog mog krvotoka
u kom se kroz visine preliva,
do onih pora šumskih vila
iz uraslih gljiva,
I nek padaju i kisnu sve šljive stare
kao zvijezde neke prestarile
u pamćenju za čije gasnu želje,
jer uvijek će iza bijelih,najvišljih brda
da niču još neka i višlje i bjelje,
i iza dugih i dobrih polja,
pružaće se uvijek još duža i bolja,
ali ova ljubav
koju budi ta brdovita luda,
nigdje u toliko imena, i u toliko boja.

3.
Ja se ne stidim njenih žutih
tarabastih zuba,
jednonogih i beznogih,
najkrilatijih ratničkih duša
što se rađaju poslije svakog rata
i onih dugih suša suza
koje dolaze s dugom poslije njih,
i ne stidim se
onih raščupanih, starih jata lasta
što joj se svakog ljeta vraćaju,
rep im bjelosvjetski poljubim,
ma gdje da se stidim
i što svaku noć
na nekoj nasmijanoj klupi
neko zlobno šapne, neko razočaran ureže,
neko pametan lupi
da smo svi redom iz tog jata
sirovi i glupi,
sirovi k’o onaj sir maglajski,
ja se ne stidim
njenih krajputašica ruža
koje svake noći miriše drugi i kupi,
ja znam da čekaju onog što nije
ni aprilski ni majski,
koji će vječno da zastane i ostane
kraj njih, ljubeći ih onako bosanski.

I psujem joj, psujem tu kamilicu i nanu
rakijašku i čakijaški
od Kotromanića do Kulina Bana
taj grumen duše uvaljan i ugruvan
na svakom ćošku Balkana,
taj njen zagrljaj i narav samozatajnu
kao maska,
preko starih krasta i novih rana,
njena krsta i leđa
savijena od njenih delijskih,
plitkih opanaka
i od najdubljih, hadžijskih turbana,
Psujem joj tu rodbinu rasutu,
i ujaka i strinu u dalekom svijetu,
i onu neizbrojanu četu sinova
s mjesecom u očima
i zvijezdom na čelu,
izgubljenu u maršu ispod krstova
i mermernih nišana,
psujem je razbijenu i izmrvljenu
na pola melećke duše
kod Kladuše,
razdijeljenu na dvije česti pogače
kod Rače,
prekinutu na pola priče
i pričanja nekog besjednika
zakićenog na silu perom ratnika,
prekinutog u zalogaju sna
i psovci slavuja.

4.
I volim je kroz sve šake njenih
neosvijetljenih, zavijanih sela,
tu Bosnu toplih, pijanih veselja i prela
i vrela hladnih kao obrazi
zaigranih u snijegu, rumenih lica,
tu Bosnu najstarijih kaldrma
i najdužih ćorsokaka
po kojim rominja i sipa
iz zemlje i neba,
i kad treba i kad ne treba
punu zagrljenih glista i uplakanih ptica,
volim je i bačenu u paprat
podrezanih krila,
tu zemlju milion prkosnih Gavrila,
i milion ludih Principa
što je i cara i sultana,
i kneza i bana
šutala i šamarala,
pa dugo ćutala, kukala i zalutala
bez njih,
da bi opet negdje šaputala, izmolila
i krajcar i carski zlatnik,
pa nov krov pokrila.

Volim ta njena usta rođena
i za pjesmu i za jauke,
volim tu Bosnu šarenu od šarana
i tupih klenova
zarobljenu ovim našim oteklim,
golubijim venama,
u ovim betoniranim, borovim glavama,
tu njenu knjigu beskrajnih priči,
velikih lovaca i još veće divljači
što je tek basna bez pouke,
volim te njene ruke što otiču
Unama i Savama
i mirišu nekim ljekobiljem vlažnim
što uraste u trepavice
samo jednom kad je vidiš.

5.
Radujem joj se i danas
kad je svoje snove i sinove
razbacala u pismima
po svjetskim poštama,
da njenim imenom
tuđa brda oslove,
danas kad njena ruka miluje
kanadske irvase
i krade jaja zelandskih albatrosa,
radujem joj se danas
kad više nije ni blatnjava ni bosa,
taman i kad je tako daleko
odnijela te svoje tepsije
pune sunca,
i sad kad joj svaki peti
kutak taman i sam ostaje,
danas kad sija iznad Švedske i Krima,
radujem joj se što je sad
tako svuda, tako mnogo kao u meni ima,
danas kad njen naglasak psuje
jata delfina, i nekog pingvina
luđaka što joj udara kontru
mjesto jazavaca i vrana,
Radujem joj se danas
kad više nije pjesma ratna
već ljubavna,
radujem joj se u ogledalu
što uzdiše njenim toplim grudima
otrovano, kao što smo svi otrovani
odavno tom tamom i mirisom
njenih smaragdnih šuma,
otrovani od tih kiselih rogača
i šljiva,
od onih najluđih vrganja i gljiva
tom ljubavlju
za tom ludom nijednom
i jedinom ponosnom,
I ništa više ne mogu sem
da se ponosim i nosim s njom
i da je pustim po vama svima
nek leprša
svojim kosama, kikljama i suknjama,
da je pustim da je volite i više
od mene,
jer ima je, ima za sve,
jato moje razletjelih mrvica i
jagodica šumskih duša
bolnih od sna,
znate i vi, i ja i ona,
da se samo tamo u njoj,
sa najvišeg brda može dotaći
svoje nebo,
i zato bih i ono juče,
i ovo noćas, i to sutra želio i treb’o
malo opet uzbrdo,
u to neko svoje, veliko, golubije krdo,
bolan, sav od sna.

Posvećeno Njoj, Ponosnoj,
i vama koji je volite,
kako god je zvali...
ja je zovem Bosna.

Svaka sličnost i slučajnost sa nekim
Mikom, je sasvim slučajna,
kao što je slučajno što smo svi rođeni
u istom vijeku,
i tako slučajno se volimo i znamo
odnekud, sasvim slučajno. :-)

4 коментара:

Unknown је рекао...

uh...Bosnom sam rodom.
Moram ti reci da si me dirnuo.

NA pravom si putu.

Pisi sto cesce i sto vise.

Pozdrav!

Dalibor

Анониман је рекао...

'...od prve aorte minareta Tuzle
do zadnjeg kapilara
Bihaćke kule stražara...'
Mocno....premocno, rekla bih....
Vracacu joj se cesto... Bravo !!!
Ceca

Анониман је рекао...

Neznam sta da kazem osim da sam ostao bez rijeci, svaka cast za opis osjecaja svakog' Bosanca, koliko god smo razliciti, toliko smo isti, koliko god smo razdvojeni...toliko smo sastavljeni ;)

Veliki pozdrav iz Gradacca...iz dalekog svijeta...

Dule

Анониман је рекао...

Dirnulo me do suza. Prelijepo.
Usudio bih se slobodno reći da je ovo možda i najljepša pjesma o Bosni.

Pozdrav

Marko