listaju zadnji žuti listovi
enciklopedije divnih žena,
gdje u malim kandžama od paperja
izleglim ispod krila
riječnog vjetra rastu novi kistovi
starih umjetnika
umazani i uvezani u munje zvijezda
i struje breza ratnika,
tu iako te magla prisavlja skriva,
znam, stanuješ ti.
Ti, izmišljena na početku srećne pjesme
s imenom proljeća,
nevješto odsvirane i zalutale
u jesen i samo njen Ce-mol,
ti, čija ruka na koži mladog ljeta
sve njegove zime osjeća,
Ti što umiješ da uslikaš
najsunčaniji bol
zalutalih oblaka,
i prekrojiš ga u mapu
lutajućih koraka koji se
pronalaze i raduju,
Ti o kojoj svi pjesnici jednom bar
u tajnosti pjevaju,
i sanjaju da budu, tvoj oktobar.
Tebi sad opet pišu šume Sibira
na najljepšim, žutim listovima
da im doneseš ime proljeća,
za tebe noćas galakasija bira
najžuću balsku haljinu
prošivenu od najljepše boje,
koja ide uz kose tvoje radosti,
jer noćas valcer na Dunavu se svira
i preliva u Savu,
i tiho teče notnim zrncima vena
nekog rapjevanog Srema
jer ove noći na Bečkom dvoru
takvih dama, za bal nema.
I noćas nek utišaju svoje boje
sve sebične, male zvijezde
što još nikad nisu klekle ni pale
za tuđe želje,
i za tren nek zaćute
sve mamine princeze
i prestanu da kmeze
sanjaju i slute
haljine i prinčeve svoje,
noćas svi počasni pogled
ka zadnjoj pošti sunčanog oktobra,
i adresi divne žene,
svi da vide kako iznad
i ispod kože izgleda,
kad si ljubavi i pjesme vrijedna.
Jednom, velikom srcu Srema
Нема коментара:
Постави коментар