Drugo ime

Pijani cvjetovi, stasiti
kroz mokra polja lutaju
od sinoć zaboravili ime i put kući
željni proljeća,
od cjeđenih oblaka napiti
opet će se u nekim,
kišnim ćoškovima pobiti
protiv divljeg, krilatog lišća,
i ja ću se na njihovoj strani tući,
mada znam da ćemo tako slavno,
tako tajno izgubiti,
i ovo šareno od proljeća paperje,
i ovo ime svoje čudno, uzaludno
kojim će nas sve manje zvati
i sve više kao čidom kačiti,
pribadati kao na tabli označiti
u nekom sjećanju što miriše
na ovo divlje krilato lišće
zbog koga sve će imenom
drugim da se zove,
i ove brazde sna
što postaće zarđale pruge,
i ovo sunce mokro
što pada poput kiše,
i ovo cvijeće bez boje
što neće da vene, ni da raste iz duge,
i ova jesen bez tuge,
što kao bajka počinje-
bilo jednom dvoje.

U nosu malih, puzavih oblaka
oktobarska žuta će da šmrca,
i sove cvrkutaće ljepše
od vrabaca i lasta,
i opet neki zagrljaj sam,
nešto samo, zagrljeno će da sanja,
i sve opet usnulo, zeleno i sneno
urašće i sanjaće da srasta
s nekom smeđom,
s nekim divljim kestenom u duši,
što opet će da cvrči i da se puši
srećan što ga neko guli, krcka,
i gladan siše,
što od njegovog mirisa
noću teško sanja i diše.

I sve će da liči na onu jesen
kad torbe i sobe
postaju pune,
i zadnje mrvice šećerne vune
s usana ljeta
postaju samo lokvice i kapi rose,
jednog novog svijeta
na nekim licima brda,
i dlanovima ravnica.

I sutra sve će da se rodi
s imenom drugim,
i cvijeće kmezavo zvaće se
razigrano lišće,
i leptiri izgubljeni biće
zagrljene gliste,
i ovo ćutanje naših
zamišljenih riječi
postaće najljepše uspavanke
za još nerođene neke šiške i kike,
i sve će da nosi drugo ime,
a biće sa one iste slike
iz iste te beskrajne priče,
gdje mjesec zvijezde
i sunce zaklanja,
a kraj nekih mutnih rijeka
leži i kleči,
i niko neće moći da spriječi
da se jedno izgubljeno
polje suncokreta, bolesno bez sunca,
s jednim ljetom izgubljenim
sretne i izliječi.

Jer uvijek neko izgubljen nađe
nekog izgubljenog da ga pronađe,
da ga skrati ze jednu sivu jesen,
da ga produži za jedan
pogled zanesen,
da zasvijetle udvoje
kao mlad mjesec,
jer neke tužne, suzne oči pačije,
dočekaju da zasvijetle
kao vesele mačije,
i sve dobije drugo ime,
i ovo opalo lišće
što na proljeće miriše,
i što se uzdiže u neko doba
iza koga ne stanuju zime,
iza koga se sve zove
i šara drugačije,
sem onog imena koje
se uvijek piše, sa ljubav.

I uzimam sad sebi za pravo
da ovog malo iznad oblaka
čuda plavog
preselim u neke oči
jesenje, ranjive,
i ime svih lasta
koje nisu stigle do juga
upišem kao ime svih vrabaca
što ginu za ljubav,
i ime svih velikih tuga što
će gnijezda sjevera da posive
nazovem male sreće
što su usred igre
zaprljale svoje vesele,
šarene kostime,
i pravo ime više ništa imati neće
jer sutra ovaj svijet zvaće se mjesto
gdje se zbog bajke često
dvoje sreće.