Evolucija

Prestaće jednog dana
vrijeme beskraj da sanja,
i rijeke će pojesti
sve obale svoje,
neće biti zaljubljenih jorgovana,
ni zamišljenih lokvanja,
samo neke puste,
ćutljive savane
i neke crvene, male trave,
i na dvije noge neće više
da stoje,
oni što znaju da plaču
i znaju da postoje.

Ispod hiljadu kila
zvjezdane prašine,
sanjaće milioni fosila
velike civilizacije,
ruku i očiju što su gazile
raketama zvijezde
i nebeska cvijeća,
zemljom će hodati
na četiri noge ptice
i leptiri bez krila,
i majmuni bez ruku
što imaju nasmijano lice,
lutaće srećni, savanom sami,
ne znajući šta je sreća.

I proćiće milioni
vijekova lutanja,
i mjeseci će sunca da postanu,
i neke ptice će dobiti surle,
crvene trave će da umru
rađajući plave,
kad prvi leptiri na
dvije noge stanu,
i bezrukim majmunima
od želje da se grle,
niknu prve, male ruke
i nježna krzna,
pustim savanama
dosadiće ćutanja,
cerekaće se od šaputanja
i dva, tri zrna sna,
kanuće prvi put,
s nekog mjesečevog granja
po nekom nasmijanom,
majmunskom licu,
i prvi među majmunima
postaće onaj
što najljepše sanja.

I niknuće novi svijet
na novim obalama rijeka,
iz sna nekih majmuna
što se grle,
porašće male i velike
kule od drveta,
i ruke male će da porastu
grleći se i berući neku travu
što na rijetkim mjestima cvijeta
i sja,
budni će početi da sanjaju,
i rodiće se prva mašta
i prvi zaneseni u oku sjaj,
majmuni nasmijanih lica
trčaće savanom
pronalazeći lako
ruke da ih grle,
ne znajući šta je zagrljaj.

I proćiće milioni
vjekova grljenja,
plave trave će da rode zelene,
i niknuće prvi cvijet
i prvi leptir i ptica
dobiće krila,
na obalama rijeka sjediće
majmuni bez krzna,
bez nasmijanog lica,
zamišljeni,
s rukama preko očiju,
u očima će im nešto
novo, svemirsko da sja,
jer sad znaju šta je zagrljaj,
i šta je sreća,
a ne znaju koga tim rukama
da grle,
i u oku taj sjaj biće
predak prvih suza
i rodiće to prvo proljeće
u nizu proljeća
bez kraja,
na stazi evolucije
najveće evolucije
ne zbog opstanka,
već zbog zagrljaja.