Kroz okno jednog ranog ljeta,
s granica tek naslućenih svemira
dolutaš poput zaigranog, sjajnog kometa
u hodnik od blistavog hladnog mermera,
s hiljadu pitanja o kutku ovog čudnog svijeta,
zaigrana još u bajci velikih buba i leptira,
takve se ne odriču lako svog paperja.
U baštu polomljenog, umornog cvijeća
došetaš svoje čizmice od sto milja,
prospeš izgubljeno sjeme mladog proljeća
i boje nekakvog ljekovitog bilja
iz godišnjeg doba koje nema još imena
i zapita se čovjek, baš duboko zbilja,
zar takve ne plutaju samo morima sreće
i zar samo sunce im dom od duge ne svija.
Za tvojim koracima drevni vjetri već žude,
prate te u knjige u koje se kriješ,
oko tebe razigrane hrizanteme se čude
što njihove teme i snove ne umiješ
da shvatiš, i pustiš da te zalude
ta čudna bića iz zore, te vesele lude
i kapi pijane rose van bašte što sjaje
kad na sokaku jutra besana zarude,
tvoje latice sklopljene već duge snove taje.
Odlijeću odavno ptice dalekim lukama,
granice u nama već dugo ne žive,
u krilo mlado skriće se tek pero gimnazije
i osvanuće negdje u mjesečevim rukama
taj osmijeh što tajnu ne zna da krije,
tajnu što će jednom u srž da razumije
kad vrijeme načnu boje što sive
na slikama sa starih baroknih platna,
ubranih daleko u poljima lana,
jedan konac ispreden od struka zlatna
istkaće nov pejzaž snagom tvoga dlana,
pejzaž dvora i otmenih hercovih dama
i negdje u ćošku sitan vez što se smije
tek šapat u maramicu, jednog imena
za duboko skrivene pejzaže u nama.
Нема коментара:
Постави коментар