Krivuda puteljak kraj stare kuće,
upeklo žućkasto, sunce zalazeće,
siva figura pijuna, na sred staze,
sjene mu prekrile upale obraze.
Silueta starca, visokog stasa,
rasute, injaste, ravne kose,
usta prekrila ćutanja nejasna,
vjetrovi ih daleko, u planine nose.
Misli nebom, daljine umom
u strahu od neznanog, caruju pohlepno
kao pred kakvim carskim sudom
polaže račun svom umu naslijepo.
Gdje li se sad razliježu one rijeke
tako poznate planine djetinjstva,
što su daljine čovjeku zaprijeke
zašto lice preteško, opet zablista.
Izvuk’o život pokrete kista
duboke na licu davnog mladića,
u boji promrzlog jesenjeg lista,
ruke se tresu kao krila ptića.
Pogled ka nebu neznanome,
tužan, i blijed lica odraz,
u venama se lomi uzvik -dome,
teška je mudrost, shvatiti poraz.
Na horizontu sjaji nade crvenilo,
čovjeka još traži njegova sreća,
možda i samo njeno mjerilo
nekom sunce, a nekome svijeća.
Нема коментара:
Постави коментар