Brodovi

Skrita iza načete tek mladosti nježne,
ispod dva plava, nebeska bedema
podastrta pod tvoje oči razvejane čežnje,
tihuje tišina ona koju ja nemam,
ta lepršava mudrost poput pahulje snježne.

Šaputave, šuškave strofe noćne, molske
k’o priviđenja zvone u tvome smijehu,
prećutane, duboke, riječi apostolske,
u dlanu tvom k’o anđeli crtani u snijegu,
raspinju me k’o žice harfe eolske
prsti tvoji što sviraju po meni u grijehu,
nek nam noći bez nas što dolaze, proste.

Bruje u tebi brodovi ka Marsu što jezde,
u meni preteške, spore, huje garave galije
prepune prošlošću, tek noću, osmotre zvijezde,
ti sanjaš za oboje sva mora još otprije,
mjesta gdje se različiti u istome gnijezde,
luku što dovijeka brodove sve krije
potonule i odletjele, skrite iza mladosti
izbrisane od čežnje.

Pusti mora safira, galaksije mračno-plavetne,
noć i ovdje pada sasvim sama, hladna
ne pomažu riječi tihe, mudrosti starozavjetne,
kad zadime u duši sokaci porušenog grada,
kad dva osmijeha jutro rastanka zatekne,
stegni tu sliku u srcu, mudrice moja mlada,
jer ovo sada možda je cilj putovanja odvajkada.

U dva oka, dva jedra zarobljena u okeanu,
gledaju u daljinu i naziru sebe, tužnu, samu,
sakupljaju sad sve trenutke u jednu borbenu flotu,
da zadrže one što moraju slane da kanu,
i najsnažnijem mornaru, i najodvažnijem pilotu,
kad brodovi što odlaze, mašu voljenom dlanu.