Malo je tamno

Znam da čekaju neke breze same,
na nas na mene, duše drevne
skrivene šumama Sibira,
i znam da čeka tvoje toplo rame
na kraju ove naše drame,
kad aplauz rastjera maske i sjene
i srce počne u duetu da svira,
kad osvijetlim lilama naš dio svemira,
onaj dio koji mogu da biram.

Moje jutro rano, znam da ću rano
gore, među zvjezdano more,
ako predugo bude tamno
moje srce samo kroz vilenjačke zore
ovoga svijeta,
ako me pruge do tebe
ne budu htjele,
ako me duge od tebe
daleko presele,
ako previše rijeka mostovima zasmeta,
nek me drugi mali svijetovi vesele.

Moja zelena grano, do tebe moje ruke će
il’ među anđele možda poletiće rano
bar da te grle češće,
neko drugi moj život isplešće,
neko drugi braće žuto cvijeće,
nekom je možda preče,
nečije još teže je hladno veče,
možda, hladnije od gvožđa,
ma vjetrovi sjevera sve na kraju pomešće,
ugasiti tuge, pogasiti naše svijeće.

Moje vedro nebo s plavih Karpata,
biće bitaka, rata još za novu sreću,
za tvoje ruke razigrane Bosne,
za tvoj osmijeh Banata,
duše dobre se zbog radosti sreću,
sutra ne znam gdje ću,
al’ znam gdje neću,
daleko od tebe za sva zlata
neiskopana,
za nedjelje blažene, posne
za krila Petra Pana, neću.

Moje žito žuto, sazrelo prerano
jutro nad poljima malo je tamno,
al’ zvjezdane su noći pune želja
u meni zriju male smokve žute,
a ti i ja dobro znamo
te nebeske rute,
gdje je ruka u ruci sasvim dovoljna,
gdje je lako čistog srca doći,
kad je noć za lebdenje bezkrilatih povoljna.

Moje sunce žmirkavo, izmaštano,
za žute leptire, malo vrijeme je tamno,
ali u tamnoj se kriju, znaš sve boje,
ne mogu sam, čekam udvoje
da stegneš mi ruku,
da izmutimo
iz tamne tu sunčano-žutu,
sivo-oblačnu da šećerom kristalnim bijelimo,
sreću kroz suncokrete da naslutimo.
ružičastu sa mahovine jesenje skupimo u ruku,
da se obojeni njome po djetinjstvu selimo,
i pod Venerom dugo zagrljeni prelimo.