Zapad je davno ukrao najskuplje zalaske sunca
i ranio divljinom jednu pitomost žensku,
i sve tajne istoka su postale jeftine i javne,
ludi vitezi bez hrabrosti, princeze izgubljenog srca
zarobljene u bajke prolazne kao otisak karavane
na pustinjskom pjesku.
Sve prejasno se zamutilo presamo i preludo
bez čuda i čarolija i bez ruku čarobnica,
bez rušenja velikih okova,
bez cvjeća i bez ptica
u posljednjem možda vijeku velike nježnosti,
sve je izbrojano do kraja i nježno i grubo,
s etiketom i cijenom, mjeri se težinom olova
i koliko puta u tvoje suze neko plašljivo zaluta,
i koliko puta te suze neko ti hrabro oprosti.
Al’ ti moraš da prešutiš,
malo odvažnije od jačeg,
sve te istine što te načinju bez pitanja,
nek ostanu sve samo načeta tajna
u tom smijehu poslije kog mora da se plače,
kad padnemo u bezobrazluke i pijane luke
suze su ipak najljepši ostatak
izgubljenog djetinjstva i vaspitanja.
Uvijek ostane poneki tajni ostatak
zarobljen snom u očima
radosti nadošle koja se lagano u suzi zgrušava
iza svakog uplakanog rata
nek čeka po jedan dlan,
prepun nježnosti, nezavisnosti i očaja
kao najočajnija, poražena država
s milionima poraženih i odvažnih snova
u nekim čudnim ljudima,
što umiju i bez hljeba i bez krova
s pjesmama, i s riječima i lijepim i ružnim
a ne umiju tajno sami među sobom
ni kad su srećni, prepuni zvijezda,
ni kad su kao ostrva pusta, tužni.
A tišine besanih noći, čuvaće i bez nas
ono najglasnije što smo tajno zakucali
zajedničkim poljupcima na jedno proljeće
kad smo se prvi put sreli u nježnosti,
i najtajnije one teške riječi mucali
proračunati do beskrajne neuračunljivosti,
noseći jedno drugom srce u oku,
kao putokaz i najljepši ukras.
Sad drukčije evo umiru
zelena doba svih stidljivih očiju
iznenada, prebrzo i javno,
zato moraš da probaš,
ranije i najtajnije,
daleko i od svojih želja i dlanova
da upregneš u tuđih snova kočiju
sve svoje sneno i tajno
pa sa tuđih zvijezda i krovova
malo mračnih tajni da pokupiš,
pa istopiš u svoje najtajnije sjajno.
A kad se prehladiš od hladnih zagrljaja,
što te usput stežu da ne stigneš
do svog beskraja,
zar i tebi ne dođe pomalo tužno
kad vidiš sve te nove okove
na tim ljudima,
bestidnosti sklupčanih usana vještačkog sjaja,
krajnosti bez granica koje vape za krajem,
da l' jedino još ti i ja nosimo
taj amanet i pokret prvog tajnog zagrljaja
kako je najljepše, još uvijek, živjeti tajne.
Možda sad neki cvijet odustaje
da izbije iz zemlje,
možda odustaje od svoje najveće želje
da upozna ovaj svijet,
da li to znači da odustaje
ili nastavlja svoj san da sanja,
neka ostane tajna skupljena u korijenju
koje niko sebi ne bira,
kao drvored na kraju ulice
kao boje svemira
i dani kad ptice u daljine krenu,
nek ostane tajna pomalo drukčija svako veče,
sve ono što nismo birali,
a moralo je da se reče,
ponekad kao najveći neprijatelj
i najiskreniji drug,
previše i za osmjeh
prevelik što i uši opeče
do srži veselosti i njenog propadanja,
i zato te molim da razumiješ
što volim te velike tajne,
sa pomalo kratke sreće
na kraju svakog dugog nadanja,
i sve što se kreće da bi prošlo i opet došlo
jer jednostavno umije da se vrti u krug,
kao ovaj vrtuljak svijeta i smotuljak vjetra,
i volim beskrajno do najškrtije zadnje suze
i izbijenog krvavog zuba,
sve četiri strane ovog tajnog svijeta,
sve neobjašnjivo, nelogično
i što mi nije slično,
gdje god miriše i diše
neka nježnost i ljubav.
I kad požele opet krvoločne oči
da živimo njihove granice i ratne tajne,
nek nam rascjepe ove glave od šećera
i prevrelog lima
u milion paralenih puteva i stvarnosti
kojima putuju još uvijek i Ajnštajn i Buda,
s ovim plašljivim, ptičijim srcima
obuveni samo u zagrljaje
i mi ćemo moći, nasmiješeni tuda.
Na svakom raskršću
podjelićemo po jedno staro nebo
i jedan sivi život na dvije tajne sjajne,
i svako u svom torbaku neka tuđi
komad krije,
jer tajne najljepše postaju,
kad ih mjenjamo i poklanjamo,
pa zaboravimo kojе su čije.
A ako usred putovanja,
postaneš od najljepše tajne manja,
i nemadneš mi ništa odati o sreći,
mjenjaćemo i sebe i svijet
od pogrešne sredine i kraja
a ovom tajnom putovanju,
spomenik od najljepših proljeća
izidaćemo ćuteći.
Zapad je davno ukrao
najskuplje zalaske sunca
i ranio divljinom jednu pitomost žensku,
i sve tajne istoka su postale jeftine i javne,
neko je nekom nacrtao malo srce u svesku,
i prećutao sve svoje buduće tajne,
mjenjajući ih za zajedničke,
na jednomе tajnom mjestu.
Нема коментара:
Постави коментар