Prospi korpu zlatnog lišća i potrči za mnom,
jesen me nikad ovakvog stići neće,
i tamo gdje snijeg oboji sve puteve preslano
naše oči plakaće slatko, aprilsko cvijeće.
Negdje daleko, gdje led se šunja
i ranjava trepavice zaljubljenih,
iskrvariću boje i svjetlost jesenjih šuma
za tvoje šarene snove što sam krio do svih.
Sunce će svojim žutim brkom
još dugo da se čudi i smješi nad nama
kako smo vješto u letu trkom,
sami dan probudili sjajem sa usana.
Nećemo dati pticama da odu, da se plaše,
jesen je samo proljeće sa starim kaputom
pošteni pronalazač što je malo zalut’o
vjerno vukući izgubljeno nešto naše.
Prospi korpu zlatnog lišća i pojuri sa mnom,
jesen nas nikad tako stići neće,
ne daj mi da odem nikada samom,
neke daljine i bolesno lišće više boleće,
i stvarno, možda pomislim da je to jesen samo,
a ne u starom kaputu naše proljeće.
Нема коментара:
Постави коментар