Podzemne rijeke

Negdje tamo tih davnih dana,
dušu mog djeda četrdeset i neke
kopane rukama domobrana
kroz mukle, neznane jame,
odnijele su neke podzemne rijeke ,
njegov zadnji pogled pun nade,
u mojim jutrima sreće, nekada svane.

Krike kiše i krvi djedovih oblaka
skrila su neba novih vremena,
i krila je tajnu dugo moja baka,
kako brazda života nije joj laka,
dok nije svela brzo, k’o žita požnjevena.

Nada mnom još treperi njihova sjena,
dva pogleda sklopljena rano, puna sjaja,
u meni još vrije neistopljena svijeća,
i sok polomljenih jorgovana tog maja,
sva njihova oteta proljeća,
jedna starost nikad s unucima dočekana.

Negdje tamo tih sivih dana,
opet je cvijeće krilo nove kosti,
stari dugovi, srca puna plama,
u duhu mog roda blijeda riječ oprosti,
tamnila je djedova vremena ta slavna,
podzemne rijeke niko još ne premosti.

Sanjao sam noću zvijezde od krvi,
i kako me liječe ruke partizana,
kako jurišam među četnicima prvi
i dolaze u krvi opet vremena slavna.
A jutra su nosila svoje tišine,
i istine kroz nezrelog djetinjstva oči,
da sam tek samo jedno srpsko ime,
što jednom će svima oprostiti moći.

Negdje tamo tih davnih dana,
dušu mog djeda četrdeset i neke
kopane rukama domobrana,
odnijele su neke podzemne rijeke.
Danas i mene neka druga nosi,
više ka nebu, nekad ka dole,
kroz svoje nosim i njegove snove,
i svakog dana po jednu suzu,
učim kako da im sve oprosti.

Mom dedi, jednom od heroja
i žrtava 2. svjetskog rata,
koga su 1941. ubili domobrani
i ustaše i bacili u nepoznatu jamu