Početak

U tvojoj kosi zarobljeni vali
onih tamnih izmaštanih praokeana
kad smo tek bića sa srcem postali,
kad su zvijezde solile još mora slana,
na tvojoj ruci nikao je trag cvijeća
kao na pustoj preriskoj poljani,
i skrio mapu kako smo saznali
da su dvoje jedno drugome
za daleku budućnost sasvim dovoljni.

U tvojim očima još žive topline
koje davno su stale glečere da tope,
boja koja danas tek rijetko sine
kada se ruke oko nekog sklope,
u tvom glasu još melodije bez rime
note zova, pjeva izumrlih vrsta,
znam u tebi ugašeni vulkani još dime
kad dotakneš prstom vrh mog prsta.

U tvom pokretu rijetki maniri
davno rođeni na nekom dvoru,
za tebe još bruse se lavom safiri
duboko u rogozno plavom moru,
tek sad rađaju se naši mali svemiri
u kojim naše usne će pjevati u horu.

U tebi iskon mojih kratkih života
od ponora ludila do planina mudrosti,
puzanja amebe do zvjezdanog pilota,
što je magija kosmosa uspjela da premosti,
u tvom govoru hiljadu riječi bajki ispričanih,
i ona najljepša, tako rijetka - oprosti.