Rumunija najljepše kaže Da

Lepršaju plave haljine,

beskrajnim bulevarom Karolja Prvog

krijući žene s očima vodenih ptica,

lepršaju kao mali otkinuti komadi neba,

putuju kao obrisi plavih službenih koverata

što kriju ljubavna pisma,

nakon par nebitnih umiranja galaksija,

nakon nekolika, vrlo bitna svjetska rata,

nakon hiljada velikih naroda

koji su umrli, i preživjeli tek mrvu u nama

zastavši na istoj riječi,

između prvog i nijednog poljupca

zastavši istog proljeća, na istoj rijeci,

poželjeli smo prvim dodirom

najljepše skupa na svijetu,

kao sramežljiva djeca

krijući rukama svoja rumena lica

da preživimo u nekoj srećnijoj djeci.

Dok gledam kako nebo silazi

sa rukama od jesenjih kiša

i u naručju nosi posljednje anđele

spremne da vjeruju ljudima

bar ove zime,

siguran sam da je Prever taj svoj stih

napisao misleći, baš na neki ovaj grad

“Dobro božje sunce za nas ne haje,

Ono u bogataškim četvrtima ostaje

Ovdje se umire od svega,

Od toplote il’ od zime,

Ili se smrzavaš il’ se ugušiš,

Ovdje vazduha nema,

Ako prestaneš da me ljubiš“

obasjan i ozračen svjetlima  Pariza,

siguran sam da je vidio ovu zemlju,

komad odlutale ruske tajge

u kojoj se još uvijek pričaju najljepše bajke

hladnim prstima, i vrelim srcima

jer se se u njih iskreno vjeruje

do kraja, dok se ne ugušiš od maštanja.

O kako je bio strašan taj komunizam,

Zamisli,

koliko je divnih beba i osmjeha

rođeno zbog tog surovog Čaušeskog

što je branio da se rijeke života

zaustave kod izvora,
zamisli

i da se hiljade zagrljenih imena danas ne šeta

kraj Dunava i Crnog Mora,

kako bi ovaj svijet bio siromašniji

za jedno sazvježđe ljubavi,

i ja ne bih imao koga da zagrlim

sigurno ovog dana

i kažem – Propni se na prste,

bićeš veća od tog Štefana Ćel Mara,

velikog moldavskog Princa

pred kojim su drhtali i Ugari i Turci

na mostovima tišine gdje čuči mrtva straža,

i ti ne bi imala gomilu te divne braće

i sestara,

i ne bi mogla kazati

- ona najnajmlađa mi je najdraža.

Odrašćemo jednom i ti i ja,

ne žuri,

jednom kad nam oči postanu manje,

kad prestanu da rastu od straha i čuda,

u ovom kutku sudbine,

gdje ništa baš sigurno nije,

ništa dok čvrsto ne obuhvatiš rukama

i priviješ uz sebe,

nisam siguran ni ove ruke da su

u ovom životu moje,

ni ovaj jezik, ni ove misli,

zamisli koliko prelijepe nesigurnosti,

zamisli mi nikad nećemo

pričati jedan isti jezik,

a čini se da se najbolje razumijemo

u ova četiri nerazumna oka

u ovoj kratkoj vječnosti,

i kao da smo pomrsili konce nekih proroka

da ovog milenijuma

živimo posljednje svoje živote

na ovom planetu

koji nikad neće postati zvijezda,

Bože, kako su ti senilni mudri starci

bili naivni i sebični,

zarobljeni u svojoj samoći, proroci,

u ubijenim čežnjama, dezinfikovanim željama

ovaj svijet zaslužuje da postane zvijezda

da postane najveća zvijezda,

da nijedan zagrljaj i poljubac

ne bude prekinut u svojoj priči,

od strašnog umora od još strašnijeg traganja,

na početku rađanja zvijezde, na početku ljubavi

niko ne smje da kaže Ne,

čuješ li kako najljepše za sve nas,

lutalice, lažljive i zaljubljene od sunca do blata

za nas cigane u duši

najcrnje od nepovjerenja,

Rumunija kaže najljepše da,

da se voli, da se sanja dok se ne ugušiš.

Nad kristalnim kovčegom presvete,

premrtve Svete Petke

u žutoj crkvici na brijegu,

shvatio sam svu svetinju života

hiljaditi put na ovom presvetom svijetu,

među svim tim vezenim, drvenim krstovima,

klečećim dušama, umrlim snovima

željnim oprosta i sreće

vidio sam žive, prežive svece,

s uvojcima crnim i plavim,

sa očima nasmijanih starica i uplakane djece,

koji su imali ugašenu mudrost u tugi,

snagu neprepoznavanja providnosti

u prerjetkoj životnoj dugi,

i nemoć, prejaku nemoć

da u očima svojih potomaka

vide svu vjeru i nadu zakletu

razapetu između  svojih umolitvenih šaka,

stotinu godina prije

nego što im neko upali svijeće na grobu,

shvatio sam zagonetku vječitog odlaska,

praštanja i opraštanja,

da u svima nama čuči jedan svetac,

stavljen ovom svijetu na kratku probu.

U crvenom pijesku,

usred botaničke drevne bašte,

zagrljen stotinama cvijetova i latica,

u kamenu Mihaj Eminesku,

pjesnik cvijeća i zvijezda

i srce ove zemlje, ovog grada

najveći pjesnik sa samo jednom knjigom

koji bi razumio i kamenim mozgom sada,

više i brže od svih na granici mašte

da se ogolele lipe

ljepše vole i miluju od ljudskih ruku

koje ga sad listaju i čitaju,

spremnih da svemu lijepom kažu ne,

ali zato Rumunija najljepše šapuće Da.

Na glavnoj željezničkoj „Gara Mare“

taksista u kaubojskim čizmama

i s brkovima Lenjina mi otvara svoju dušu,

na savršenom talijansko-engleskom

-Čuješ ovi vjetrovi što pušu,

sve je to iz te Rusije,

još nam za vratom dišu,

i posmatraju nam snove,

i vidiš sve ove kerove,

To je ona Brižit Bardo glumica,

prijatelju, zabranila da pobijemo

sad ih je pun grad, više ih ima od ptica.

A niz prugu, niz bulevare

stvarno,

kotrljaju se mokre oči pasa lutalica,

i moje misli za njima

-Dragi moj prijatelju,

Brižit vam nije dala da ubijete svoju dušu,

bar još malo, još koju godinu,

dok svi ne obuju kaubojske čizme,

i obriju te brkove, tu naviku ružnu

posljednje znake života kauboja i viteza

na ovom raznježenom, malaksalom svijetu.

Jer ovako treba da izgleda grad

kome još nisu oteli pola duše,

baš ovako

kao zadnji romantični Orjent ekspres,

koji se uputio ka zapadu za suncem

a ne umije da ide od trkaćih konja brže,

Hajde da skupa pljunemo

u pravcu istoka i pravcu zapada

jer previše smo mali za nešto veće,

sem da najljepše sanjamo i najljepše kunemo

jer samo tvoja domovina,

Rumunija, će ti uvijek najljepše reći da.

A vjetar zakarpatja provlači

najljubavniju pjesmu

kroz dva jeftina akorda

na ogolelim, suznim granama lipa,

i tope se obronci naših planova

da kupimo bar ovu vječnost

u par dana, za šaku izmrvljenih snova

pronađenu

u lavirintima neotkrivenih bolesti,

u tajnama povampirenih tunela ljubavi

u kojima su svjetlile samo naše oči,

zbog tebe i mene

dvije komete su projurile brže

između naših dlanova kraj zemlje,

i pretvorile jedan sunčan dan

u dvije svjetlosne godine

i par svjetlosnih noći,

jer mi smo rođeni da trajemo duže

od jednog dodira sna,

da putujemo dalje od gladi

za samo jednim nebom nad nama.

Siguran sam da će me prodavci ruža

pamtiti jednog dana više nego ti,

jer ruka koja uzima,

još uvijek manje pamti

od one koja pruža, i znaš šta

nek ti neko drugi kupi rukavice

za ovu zimu i te vječito hladne ruke,

od mene dosta

što sam sačuvao i hranio usred zime

dvije promrzle lastavice

u tim napuštenim očima.

Onog jutra kad odem

iz snijega će izrasti velika, zimska bajka

u prostranstvima tvoga oka,

naše sanjanje, naše moranje

postaće čarolija bezbrižnosti

i tišina,

nakon ispričane uspavanke u snu djeteta,

i ona najluđa dubina

u nama beskrajno žedna

novih čuda i slobode,

i niko neće vjerovati da si ti umjela reći ne

sa tim usnama od umornih zvijezda,

te noći kad je sve što je imalo

imena i oči, reklo najljepše Da.

Duboko uzdahni,

i oblak bar jedan pomakni,

kad odem za ždralovima Banata,

i stavi  prst na ono mjesto

gdje su se prvi put srela

dva drukčija naroda,

dva ista nebeska tijela,

i ne trudi se da sve shvataš,

ostani ista od kraja, bez velikih riječi i suza,

ona Rumunija koja naljepše kaže Da.

Post scriptum:

A tamo daleko,

Kad očima proljeća progledaju zime

i ptice opet počnu učiti letjeti,

sjetićeš se i ja ću se sjetiti

 „Ce ma fac eu fara tine“