Ravnica

Lijepa su mi ova pozlaćena polja
i pjesma močvarna što iz sna me budi,
i klipovi kukuruza kao zlatna, nebeska postolja
umotani, skriti kao čarobnjaci ludi
zanjihani, bojažljivi kao tvoje grudi.

Sve mi je draža ta priča pospana
uvijena u osmjeh velikih ratara,
i to krupno Č i Š što zvone poput zrelog bostana
bivaju mi dragi u košavi s atara
iz nje se Rusije slutim napila,
ta tvoja duša kao tajga prostrana.

Ove predivne šare s fasada salonskih
sve me vuku da ih u pjesmu stavim,
i ovaj crn salaš paorski i dvorac baronski,
i đeram ničiji zakačen o svod plavi
i tvoj osmjeh mali, stopljen u govor slavonski.

I sivi taj Dunav k'o čarolija široka
u krv mi je uš'o, i sad huji i šušti
i srce mi sad puno sremskih čamaca sa doka
vezanih u tvojoj kosi, tamnoj k'o mrak fruški
obasjan s tvoja dva mala, ranjiva oka
kao prva dva ploda na mladoj kruški.

Sad iscjedio bih ovo nebo ždralova
u dva, tri plava decilitra laka
i smotao ovu ravnicu u dva lokvanja
i izgubio se tragom raspjevanih vrbaka
da sa horom žabaca, skačem i sanjam
dok me ti ne stigneš ispod nekih oblaka
s haljinom crvenom od bulki i maka.

Poželjeh eto, da napišem pjesmu
o ljepoti ravnice,
i kako mi je tišina, njenih salaša mila,
o tajni suncokreta, vjetrenjača bez krila,
i kako barske ptice
brojim mjesto zvijezda,
al' odnekud si se opet ti stvorila,
ti zbog koje ravnica ove pjesme je vrijedna.